Ubistvo Saše Markovića podiglo je ljestvicu onog tihog sveprožimajućeg straha u Crnoj Gori na neslućeni podiok. Saša Marković je bivši poslanik i funkcioner LSCG, publicista, bavio se nekad biznisom. Nije imao moć, ni ikakvu šansu, a ni želju, da moć stekne. Nije bio kriminalac. Nije bio ulični nasilnik. Nije bio insajder, nije mogao znati nedokučive tajne moćnih u vlasti. Bio je otac dvoje male djece. Nijedno ljudsko biće nije moglo imati jak motiv da ubije Sašu Markovića i preuzme rizik da zbog toga bude osuđeno na višegodišnju robiju.
U tome i jeste stvar. Ko god je odlučio da uzme život Saši Markoviću, odlučio se zato jer je presabrao da ovaj zločin nije rizičan poduhvat, da će ga kao mnoge druge uskoro prekriti trava zaborava. Zlikovac je prosto uračunao da neće biti otkriven. Da bi se počinilo zlo u zemlji tolikih nekažnjenih zločina, ne treba preveliki motiv. Dovoljno je vlastito zloumlje pustiti s lanca. Ubistvo u Budvi nije samo tragedija Saše Markovića i njegove porodice, ono je slika društva koje tone u bezdan. Zbog toga što Saša Marković nije mogao ugroziti bilo koga u svijetu moćnih, suštinska poruka najnovijeg zločina je: jesmo li svi meta?
Ne znamo ko je povukao oroz, ko je eventulano naložio likvidaciju Saše Markovića. Najvažnije znamo. Znamo ko je najodgovorniji za svojevrsnu demokratizaciju zločina, za širenje modela mafijaškijh sačekuša i njihovo pretvaranje u rutinu, za uspostavu masovne kulture u kojoj su zlodjela isplativo zanimanje. Sama srž ove vlasti je – nagrađen zločin. Zato, u najdubljem značenju riječi, za ovaj zločin jeste odgovoran ovaj režim. Čak i da nađu ubicu to ih ne bi amnestiralo.
Ubistvo Saše Markovića pokazuje kako nas vlast tjera da odustanemo od nade da smo mi građani o čijoj sigurnosti neko brine. O principima na kojima počiva režim Mila Đukanovića, najbolje svjedoče sudbine ljudi iz državne službe, policajaca koji su se osmjelili da brane vlastito i profesionalno dostojanstvo.
Kako je samo Slavoljub Šćekić prepušten da ga strijelja mafija koja se jagmila oko blaga u ovoj istoj Budvi. Kako je velom službene laži obavijena smrt rožajskog policijskog načelnika Ernada Kalača, koji nije htio da učestvuje u švercu i lopovlucima s državnim žigom.
Slobodan Pejović decenijama prolazi pakao jer svjedoči o deportacijama BiH izbjeglica, ratnom zločinu u kojem je najočiglednija direktna odgovornost državnog vrha, čiji kontinuitet održava premijer Đukanović. Sada Pejoviću tovare i krivicu što nije rasvijetljen zločin ubistava na Orjenu, o kojem je takođe, svojom voljom, prvi progovorio, i koji nadležni, naravno, nijesu istražili. Da je Slobodan Pejović devedesetih bio, sve po redu, predsjednik i premijer, ministar policije i državni tužilac – mnogo bi mu bilo krivice. Bio je lokalni policijski inspektor i čovjek koji nije htio da savije glavu pred zlom.
Goran Stanković, koji je svjedočio o nasilju u policiji nad uhapšenim Aleksandrom Pejanovićem, poslije godina mrcvarenja, morao je sa porodicom da napusti zemlju. Dobio je azil u Luksemburgu.
Ništa novo minule sedmice. Vanja Ćalović je kriva režimskom sudu. Oklevetala je Bebu Popovića da je režirao gadost koju su režimska medijska oruđa lansirala da joj se svete, zato što istrajno i dokumentovano svjedoči istinu o ovoj vlasti. Ne bi valjalo da je drukčije. U poretku u kojem su građani meta vlasti, Beba treba da bude nevin, Vanja da bude kriva. Da se zna granica svjetova.
Dok se prilagođavaju da prežive, mnogi ne vide strašne znake oko nas. Ova vlast Crnu Goru gura u model – zaštiti sam sebe. Uzdaj se u svoju snagu, snagu bližnjih svojih, i zadaj udarac prvi. To je perverzni povratak u vremena osveta, sa nesagledivim posljedicama. Samo, u ona vremena, sistem bratstveničkih i plemenskih mehanizama zašite svojih članova, počivao je na strogim običajnim pravilima i etičkom kodeksu. Bio je i svirep, ali bio je mjera očuvanja zajednice. Sistem koji kreira vlast, počiva na goloj bezdušnosti i odsustvu bilo kakvog moralnog biljega. Haos obliva Crnu Goru. Sav gnijev, svu energiju koja bi mogla biti usmjerena prema promjenama, vlast će, dok je bude, prerađivati u samoubilački bijes. Daće svakakvu formu zlu, samo da odagna od sebe pitanje krivice. Devedesete su juče bile, a već smo zaboravili: zlo je bilo jače no mi.
Esad KOČAN