Premijer Milo Đukanović proteklih dana pridodao je još nekoliko sati svom dvoipodecenijskom performansu populističkih tirada. Marina Abramović nema nikakve šanse da mu obori taj rekord. Ona je svojevremeno u stolici sjedjela neprekidno 736 sati, a za oporavak bile su joj potrebne skoro tri godine. Sitnica u odnosu na vrijeme koje će biti potrebno Crnoj Gori da sanira sve ono što su joj razorili Đukanović i družina. Možda će biti potrebne i tri decenije. Ali, on nam i dalje utjeruje optimizam.
Evo ovako, dok je u parlamentu predstavljao nove ministre. Vlada može da odgovori svim obavezama. U Crnoj Gori se ne rasprodaje društvena imovina. Država je posljednjih 25 godina na ključnim istorijskim raskršćima donosila odluke u skladu sa nacionalnim interesom. Moj motiv za rad u Vladi jeste da uradim nešto dobro za ovu državu i buduće generacije.
U završnici se Premijer Potemkin požalio da nema iluziju da će mu neko ,,zahvaliti za to što radim, da ću dobiti satisfakciju za napor koji ulažem svaki dan po 15 sati, ali imam prokletu odgovornost” da ,,moram dati najbolje od sebe da se ovdje nešto dobro dogodi, a to nije da biramo vladu da bi njom manipulisali i krali”. Amin!
Hvalospjeve je nastavio povodom 16 godina od početka NATO napada na SRJ. Podsjetimo: tom prikom poginulo je i deset crnogorskih građana, među kojima je bilo i djece, i bombardovano nekoliko objekata. Što Crna Gora nije više stradala Đukanović je pripisao svojoj mudroj politici. Tačno je da se tada distancirao od svog patrona Miloševića, ali nije red zaboraviti da se Miloševiću priključio daleke 1988. godine da bi rušili kosovsku autonomiju, a kasnije kroz krvave ratove nastavili sa udruženim ubijanjem Jugoslavije.
Zato se, kad je riječ o NATO napadu na SRJ, nikad ne smiju zaboraviti dvije činjenice. Tom su prilikom od NATO bombi stradali nevini građani i razoreni brojni objekti. Ali i drugo – to su žrtve i velikosrpske politike Slobodana Miloševića, kao što su žrtve te sulude politike i oni koji su stradali na Kosovu, u Sarajevu, Srebrenici, Vukovaru…
Đukanović je još ponešto imao reći u svoju slavu. ,,Sve što je Crna Gora uradila nakon bombardovanja u proteklih šesnaest godina možemo doživjeti sa neskrivenim ponosom!” Kako ko. Mogu biti ponosni on i njegovi prijatelji koji su zgrnuli bogatstvo. Ali, što ne priupita jesu li ponosni armija nezaposlenih i onih koji žive u bijedi, što više niko nije siguran da neće stradati na ulici od obračuna kriminalaca …I je li za ponos to što je javni dug Crne Gore 59,6 odsto bruto društvenog proizvoda, odnosno 2,022 milijarde eura?
Na premijerskom satu u srijedu, premijer izvanredne kondicije, kao u TV sapunici, opet je isporučio poveće količine obećanja. Kao posebno značajnu novinu istakao je formiranje agencije za sprječavanje korupcije, koja počinje rad tek iduće godine. Bez brige. Sada je, ,,stvoren dobar osnov za efikasan odgovor države, naročito za suprotstavljanje svim oblicima organizovanog kriminala i korupcije”. Misli li naš Potemkin da su u ovoj njegovoj državi, i bukvalno njegovoj, svi slijepi i gluvi.?
Može Đukanoviću biti da nas zasipa demagogijom sve dok ima razjedinjenu opoziciju koja se cijepa i međusobno optužuje. Kako je krenulo svaki će njen poslanik imati svoju partiju. Kao da je partija kućni ljubimac.
Već zaboravljena Narodna stranka traži vanredne parlamentarne izbore. Razlog – sastav crnogorske Skupštine i pojedinih lokalnih parlamenata ,,više nemaju izborni legitimitet” Hajde, neka bude legitimno to što traže narodnjaci, ali kako krstiti ovo što traži opozicioni poslanik od svog dojučerašnjeg kolege. A traži mu, ni manje ni više, nego da vrati zube (!) koje mu je finansirala koalicija sa nekoliko hiljada eura.
A DPS likuje li likuje i tjera po svome.
U ponedjeljak je mrtav medvjed osvanuo na podgoričkom trotoaru. Divljaštvo. Slučaj medvjed jeste divljaštvo, ali šta je ovo: na košarkaškoj utakmici Partizan – Budućnost Voli na teren je bačeno desetak – bubrega!
Ima Ii veselih vijesti. Vlada je usvojila dvogodišnji akcioni plan kojim je objavila totalni rat alkoholu. I kad čovjek sabere sve ovo što se desilo samo u posljednja tri-četiri dana kako da od tuge ili, ako vjeruje premijeru, od radosti ne trgne makar jednu – domaću ljutu.
Veseljko KOPRIVICA