Za koji dan, nakon sjednice Predsjedništva četvrt vijeka vladajuće Demokratske partije socijalista, znaćemo da li će pjesnik Pavle Goranović postati – kao što se u javnosti spominje – novi ministar prosvjete ili kulture (17. marta treba da budu izabrani na prvoj redovnoj sjednici Skupštine). To bi bio logičan slijed njegove političke sudbine: još od prije proglašenja nezavisnosti bio je uz premijerove skute, savjetnik Mila Đukanovića, odakle je, nakon prikupljene inspiracije, krenuo njegov poetski uspon – do sadašnjeg predvorja ministarskog kabineta.
Nakon što je Goranović, diplomirani filozof, godinama savjetovao Đukanovića – nije li to već filozofija, metafizika sama – lansiran je u sinekuru: na poziciju prvog čovjeka Zavoda za školstvo. Na to mjesto ga je predložio tadašnji ministar prosvjete, sadašnji gradonačelnik Podgorice Slavoljub Migo Stijepović. DPS poetika. U pauzama direktorovanja u Zavodu predsjednikuje Upravnim odborom JPU Ljubica Popović, ali i savjetuje u Nacionalnom savjetu za kulturu.
Ostaće upamćeno, u toku legendarnog kovertiranja ostavki – kada je Đukanović, mimo Ustava i demokratskih procedura, naložio namještenicima, kao podanicima, da mu podastru svoju lojalnost – Vlada je Goranovića razriješila funkcije direktora Zavoda. U obrazloženju pisalo je da je donijeta na njegov zahtjev, iz ličnih razloga. Međutim, nakon toga, desilo se nešto za istoriju i buduće izučavanje, čega nema ni u (Goranovićevoj) poetskoj fikciji: na istoj, pomenutoj, sjednici na kojoj je razriješen, Vlada ga je ponovo naimenovala za vršioca dužnosti šefa iste ustanove. Sve narečeno najbolje bi se moglo opisati nazivom jedne Goranovićeve knjige – Ornamentika noći.
Nije on jedini kojem je savjetničko mjesto značilo – preporuku. Đukanovićevi savjetnici, novija istorija priča, ljudi su kojima se otvaraju sva vrata. Sabirni centar lojalnih kadrova.
Dio ornamentike je profesor sa Filozofskog fakulteta u Nikšiću, istoričar Živko Andrijašević. I njemu je, naravno, savjetničko mjesto bilo talično. Andrijašević – doktorska teza: Državna ideologija Crne Gore 1878-1918. godine – od decembra 2012. godine do januara 2014. bio je Đukanovićev savjetnik za nacionalnu politiku. Pola godine prije odlaska sa savjetničke pozicije (na lični zahtjev) obreo se – kao istoričar(!) – u bordu direktora nacionalne avio kompanije Montenegro erlajns, gdje ostaje do oktobra prošle godine.
Nakon toga, nedugo nakon što je za rektora izabrana Radmila Vojvodić, Upravni odbor Univerziteta, krajem januara, izabrao je Andrijaševića za prorektora UCG-a. Potom, pola mjeseca kasnije, na osnovu odluke Đukanovićeve Vlade, Andrijašević postaje novi predsjednik Savjeta za visoko obrazovanje, u čijem članstvu je i, recimo, Dragan Vukčević sa Univerziteta Donja Gorica.
Iz Đukanovićevog kabineta je krenulo nabolje i novinaru Srđanu Kusovcu. Nekoliko godina, do oktobra 2009. godine savjetovao je premijera u vezi sa medijima. Onda je promijenjena forma (suština ostala netaknuta): prešao je za glavnog i odgovornog urednika državne Pobjede i od nje stvorio batinu za neistomišljenike režima. Tako je javnost, za svoj novac, mogla čitati, na primjer, seriju tekstova u kojime je književnik Marko Vešović o oponentima režima pisao koristeći izraze: ,,popuši”, ,,ispiša”, ,,budaletina”, ,,kurac”, ,,avetinja”, ,,krme”, ,,goveče”, ,,splačina”, ,,kučka”, ,,bitanga”, ,,nesoj”, ,,ljudski izmet”…
U Kusovčevom slučaju proces je bio dvosmjeran, pa se, nakon četiri godine argatovanja u Pobjedi vratio u sabirni centar, kod Đukanovića: na poziciju savjetnika, ali sada u obliku rukovodioca službe – vladinog Biroa za odnose sa javnošću.
Uz Đukanovića je i Milan Roćen. Nakon što je polovinom 2012. godine napustio poziciju ministra vanjskih poslova, prešao je kod Mila: sada mu je glavni politički savjetnik. Na njegovo mjesto, ministarsko, došao je, kratkotrajno (od jula do decembra 2012. godine), tadašnji državni sekretar za politička pitanja u Ministarstvu inostranih poslova i evropskih integracija Nebojša Kaluđerović, bivši ambasador Crne Gore u Ujedinjenim nacijama.
Onda je Kaluđerović postao i nacionalni koordinator za NATO integracije, ali i, razumije se, savjetnik: predsjednika Vlade Crne Gore za vanjsku politiku. No, nije to jedini put kada je bio tako blizu šefu klike. Kaluđerović je bio šef njegovog kabineta 2003. i 2004. godine, (obavljao je, nešto ranije, istu funkciju i kod ,,predsjednika” Crne Gore Filipa Vujanovića). Sada, nakon što se raželio premijera, ide za ambasadora u Misiji Crne Gore pri UN i ostalim međunarodnim organizacijama u Ženevi.
Đukanovića savjetuje – oko pitanja preduzetništva i stranih ulaganja – i Aleksandar Tičić. On je jedan od optuženih (i hapšenih, pritvaranih) zajedno sa predsjednikom Opštine Budva Lazarom Rađenovićem. Terete se, najkraće: da su 2007. godine zloupotrijebili službeni položaj tokom kupoprodaje opštinske zemlje na brdu Košljun kod Budve. Tičić je u tom trenutku bio menadžer Opštine i predsjednik komisije za prodaju opštinske zemlje.
Iz kabineta je poguran i Aleksandar Eraković. Nekadašnji novinar i urednik (Vijesti, Pobjeda, Republika…), bio je Đukanovićev savjetnik za odnose sa javnošću. Odatle odlazi u diplomatiju i postaje ambasador Crne Gore u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Sada, direktno odatle, nastavlja diplomatsku karijeru, ide za ambasadora u Madrid.
Ekonomista Milorad Katnić je išao obrnutim smjerom: ka kabinetu. Nakon što je bio ministar u Vladi Igora Lukšića, tj. prošetao se ministarstvom, odlazi u fotelju Đukanovićevog savjetnika za ekonomiju i finansije. Ni tu nije ostao dugo, bio je tek kao dekor, da bi odlazak izgledao suptilnije: januara prošle godine razriješen je, kako je to izašlo u medijima, na lični zahtjev.
Trenutni šef Đukanovićevog kabineta je Rajko Kovačević. Prije toga, u tri mandata, bio je poslanik DPS-a u Skupštini Crne Gore. Nakon 2006. godine, dvije godine, bio je član UO Rudnika uglja AD Pljevlja, a od 2009. godine je član UO Montenegro bonus- a. Onda je postao portparol Đukanovićeve partije, gdje ostaje do 2012. godine. Konačno stiže do vrhunca karijere, ulazi u njegovo visočanstvo – kabinet: marta 2012. godine izabran je za šefa Đukanovićevog kabineta.
Jedan od najlojalnijih Đukanovićevih, istina – neformalnih, savjetnika je generalni sekretar Vlade, Žarko Šturanović. Pisali smo o njemu detaljno u tekstu Crna kutija režima (Monitor, januar 2014. godine): on je, uz ministra pravde Duška Markovića i savjetnika Roćena, osoba od najvećeg premijerovog povjerenja. Na toj poziciji već je dvanaest godina – Đukanoviću priprema dokumenta – od dnevnog reda sjednica Vlade, do najznačajnijih i najskrovitijih odluka. Recimo i to: u Šturanovićevoj nadležnosti je i državni avion. Prema našim izvorima on je ključni čovjek u osmišljavanju izbornih manipulacija, projektu DPS-a – siguran glas.
Đukanovića savjetuju i: Jovan Kojičić, zadužen za ljudska prava i zaštitu od diskriminacije, Srđan Spaić, za pravna pitanja, Valentina Radulović- Šćepanović, koja je šefica Biroa za komunikaciju sa građanima, Ranko Milović, koji Đukanovića savjetuje za energetski i industrijski razvoj…
Ne zaboravimo: Đukanovića je početkom dvijehiljaditih za pitanja bezbjednosti savjetovao Vukašin Maraš – nekadašnji šef tajne policije (službe državne bezbjednosti) umro koncem 2008. godine. Maraš je, podsjetimo, odigrao ključnu ulogu u Đukanovićevom usponu na vlast nakon rascjepa DPS-a. Savjetnik Đukanovića, takođe za bezbjednost, bio je i Goran Žugić, likvidiran pod još nerasvijetljenim okolnostima maja 2000. godine.
Milov sabirni centar.
Marko MILAČIĆ