Izjava francuskog predsjednika Fransoa Olanda da NATO u dogledno vrijeme ne bi trebalo da prima nove članice, odjeknula je u Podgorici. Premijer Milo Đukanović je požurio da nam prevede francuskog predsjednika – nije mislio na Crnu Goru.
,,Mi vrijedno radimo na ispunjenju uslova i optimistično očekujemo poziv za učlanjenje”, rekao je Đukanović, ističući da je Olandovu izjava ,,u kontekstu odnosa NATO – Rusija”.
Poznat je stav Rusije da NATO ne bi trebalo da se širi dalje ka istoku. Moskva se ne protivi samo učlanjenjima susjeda, kao što su Ukrajina i druge bivše sovjetske zemlje, već i ulasku država koje na neki način smatra svojim interesnim pojasom, kao što su Srbija i Crna Gora. Iz brutalnih izjava ruskog ambasadora u Beogradu o Crnoj Gori bila je jasna količina animoziteta prema našem učlanjenu u Alijansu. Tome se više puta javno protivio i ruski ministar inostranih poslova Sergej Lavrov.
Bez obzira na protivljenja Moskve, do juče se činilo da su zapadni saveznici saglasni oko Crne Gore. Pitanje poziva bilo je gotovo izvjesno, iako mnoge od uslova za učlanjenje Podgorica nije ispunila, posebno one vezane za demokratski razvoj, vladavinu prava i reforme sistema bezbjednosni. Prije nekoliko sedmica, na samitu u Minhenu, najviši NATO zvaničnici faktički su najavili otvaranje vrata Crnoj Gori. Američki potpredsjednik Džozef Bajden rekao je da je ohrabren napretkom naše zemlje u ispunjavanju uslova za prijem u NATO, iako izvještaji Stejt departmenta govore suprotno – da Crna Gora ima ozbiljne probleme sa korupcijom, organizovanim kriminalom i poštovanjem ljudskih prava.
I Đukanović je nakon sastanka sa Bajdenom u Minhenu bio optimista: „Možemo računati na apsolutnu podršku SAD za članstvo, a to bi i vjerovatno značilo i puni konsenzus kod NATO saveznika”. Šta se to desilo za nekoliko sedmica? Da li Olandova izjava dovodi konsenzus u pitanje?
Ako se Francuska usprotivi skorom ulasku Crne Gore u NATO, to bi moglo da znači da se pukotina između zapadnih saveznika povećava. Lista nesporazuma između Vašingtona sa jedne i Berlina i Pariza sa druge strane, duga je a na vrhu su odnosi prema Rusiji. Vašington razmatra zahtjev Ukrajine za pomoć u naoružanju, dok Bon i Pariz pokušavaju da diplomatskim sredstvima privole Moskvu na primirje sa Kijevom.
Pitanje Crne Gore moglo bi biti jedan od ustupaka Fransoa Olanda Vladimiru Putinu u mnogo većoj priči, onoj oko Ukrajine. Oko te zemlje se bije teška bitka između Moskve i Vašingtona. Dugoročna strategija Amerike je jasna: ona želi da zaokruži evropske granice Rusije NATO članicama.
Pitanje Crne Gore izgledalo je lako, ali vidimo sa nama bi, kao toliko puta u istoriji, mogli opet da trguju veliki. Stvari se dodatno komplikuju jer Putin u Crnoj Gori brani i vrlo konkretne, ekonomske interese.
Vlada Mila Đukanovića dugo je igrala na dvije karte. Sa Vašingtonom je pregovarala oko članstva u NATO, a istovremeno je ruskim investitorima prepustila svoje ključne privredne komplekse. Putinova Rusija postala je glavni ekonomski partner Crne Gore u prošloj deceniji. Deripaska je preuzeo Kombinat aluminijuma, a drugi ruski investitori su zagospodarili velikim dijelom naše obale. Vlasnik elitnog hotela Splendid je nekadašnji KGB agent. Koliko li ih samo još ima? Turizam, glavna privredna grana naše zemlje, u potpunosti je u posljednje vrijeme postao zavisan od ruskog tržišta.
Uz sve to – način vladanja Đukanovića i Putina je sličan: partitokratski sistem, monopoli, totalna kontrola ekonomskih resursa, oligarhijski kapitalizam, razbijanje opozicije, kontrola medija i izbornog procesa, osiromašene mase, korupcija… Ključna razlika je što Putin vodi veliku silu i samostalnu spoljnu politiku, a Đukanović se povija kako mu patroni sa Zapada kažu. Unutar granica Crne Gore radi šta hoće.
Kako god da se okrene, bili u NATO ili ne, cijenu Đukanovićeve politike tek ćemo platiti. I to Rusima. Samo Oleg Deripaska, za zajednički posao sa našim premijerom u KAP-u, traži milijardu. Uz sve što smo mu do sada poklonili.
Milka TADIĆ-MIJOVIĆ