BALŠA BRKOVIĆ, PISAC
Bljesak i elegancija
Danilo Kiš, da je živ, ovih bi dana napunio osamdeset godina. I, bogami, taj osamdesetogodišnjak, iako stanovnik drugog svijeta već više od četvrt vijeka, življi je danas od mnogih njegovih vršnjaka koje srijećemo na ulici. I življi i aktuelniji. To je moć velikog teksta. To je usud pisaca koji nisu pristali da lažu sebe i druge.
Kiš je bio žrtva jedne književne čaršije, akumuliranog mraka jedne mržnje, ali, danas se gotovo niko ne može sjetiti imena onih koji su ga progonili. To je zakonomjerno. Tako će biti uvijek – Kiš je znao da je ,,uvijek časnije biti među progonjenima nego među progoniteljima”. Taj njegov nauk među piscima u Crnoj Gori ipak nije zaživio. Ovdje se otimaju da budu progonitelji, ovdje se to smatra posebno vrijednim društvenim djelovanjem.
Kiš je danas tako ubjedljivo živ jer njegov tekst nikada nije bio kalkulantski. I jer izvan teksta nije bilo nikakvog ,,višeg interesa”.
Najbolja potvrda njegove pozicije je činjenica da, krajem devedesetih, kada je počela intenzivnija komunikacija među piscima nekadašnjeg zajedničkog kulturnog prostora, njegovo ime je bila šifra. Šifra koja potvrđuje da se niste poklonili / priklonili čudovištima iz balkanskog mraka.
Danilo Kiš, bljesak i elegancija. Otmjenost i sloboda. Čitati Kiša, to je dobar način da sebi poklonite nešto zaista vrijedno.
MARKO ŠPADIJER
O Danilu Kišu, još ponešto
Povodom osamdeset godina od rođenja Danila Kiša, uobličio sam neke skice koje sam svojevremeno saopštio na tribini u Karveru.
Kišov mladalački period na Cetinju i krvna povezanost sa Crnom Gorom, kao biografske činjenice i literarna rezonanca tih relacija, uglavnom su poznate, a u izvanrednoj knjizi Marka Tomsona, dobile su ubjedljivo tumačenje. Ove moje opaske mogu djelovati kao dodatak Kišovom omiljenom Radu vožnje.
***
Danilo Kiš je na Cetinju književno prohodao. Kao član gimnazijske literarne družine koju je vodio Banjo Šaranović, objavio je prve radove. Kasnije će na tom temelju književno sazrijevati i cijelog života se baviti zanatom pisca. Smrt majke 1953. godine motivisala ga je da napiše pjesmu koja je objavljena u Omladinskom pokretu pod nazivom Oproštaj s majkom.
U časopisu Susreti je 1955. objavio priču Model, koja nije ušla ni u jednu njegovu bibliografiju. Jednom sam ga na to podsjetio. Rekao je da se ne sjeća da je napisao tu priču, pa sam morao da mu šaljem fotokopiju kako bih ga uvjerio. U toj mladalačkoj prozi ima paradoksa, pokušaja tumačenja misterije umjetničkog stvaranja, erotizma, realnosti i fikcije. Kasnije se razvio u svim intelektualnim dimenzijama, viskoko kultivisao svoj talenat i dospio do sposobnosti rijetkih pisaca koji se mogu prilagoditi svakom sižeu i iscrpsti sve njegove realne i fiktivne potencijale.
Danilo Kiš je bio strasni čitalac. Tu naviku je stekao na Cetinju u kućnoj biblioteci svog ujaka Rista Dragićevića. Pripadao je Gutenbergovoj galaksiji i bio opijen mirisom papira i štamparske boje. Nikada nije naučio da vozi auto, tekstove je kucao na pisaćoj mašini, a njegova Encikopedija nije mormonski kompjuter koji sadrži imena i genetske šifre 18 milijardi ljudi, već arhiv mikofilmova.
***
Kad se nad Danilom nadvila sijenka smrti, rado je dolazio u Dubrovnik zimi, a na Cetinje ljeti. U periodu od 1984, do kraja života 1989, svake godine je dolazio u Crnu Goru. Na Cetinju je izuzetno poštovan i bio okružen srdačnošću na ulici, kafani i prilikom kućnih posjeta. Cetinje je bilo za Danila Kiša kutak spokoja, ostrvo sigurnosti, đe je bio voljen i zaštićen od ljudske pakosti. Boško Mijanović i Dimitrije Popović su objavili sjećanja na Kiša, a Paskal Delpeš je krunski svjedok Danilovih boravaka poslednjih godina u Crnoj Gori, jer su uvijek dolazili zajedno.
O našim zimskim šetnjama po Herceg Novom, posjetama sestri Danici, Voju Staniću, praznovanju mimoze, kao i o njegovim boravcima na Cetinju tokom tih godina, objavio sam neka sjećanja.
Koliko znam, nigdje nije zapisano da je crnogorska vlast (personalno Vuko Vukadinović i Rade Brajović) pozvala Kiša u goste. Danilo je sa Paskal boravio u službenoj vili na Žabljaku. Sa Miodragom Lekićem, ministrom kulture i Dušanom Liješevićem, direktorom Montenegroturista posjetili smo ih i organizovali ručak na Štuocu. Sjećam se njegovih nervoznih šetnji oko stola koje su mu zamjenjivali cigaretu. Duško ih je preporučio brizi rukovodstvu hotela na Žabljaku. Kasnije su mi Danilo I Paskal pričali da nikada nijesu imali toliku pažnju, kao od Raša Grbovića i njegove supruge.
U vrijeme velike političko-literarne harange koja se vodila protiv Kiša u Beogradu, na Cetinju smo 1984. godine, u sali Vladina doma, organizovali svečanu promociju njegove knjige Enciklopedija mrtvih i knjige Mirka Kovača Uvod u drugi život. Govorili su Predrag Matvejević, Borislav Mihailović i Slobodan Tomović.
Na naša česta pitanja da li ga intrigira za književnu obradu neka tema vezana za Cetinje, branio se objašnjenjem da je odavno odsutan, da mu treba vremena da zaviri u arhive ne bi li ga nešto ,,uhvatilo za grlo”.
Bilo je, naravno, i drugačijeg ,,tretmana” Danila Kiša u Crnoj Gori. To je dolazilo od dogmata, istomošljenika njegovih beogradskih progonitelja. Janoš Banjai, profesor iz Novog Sada, kao član žirija za Njegoševu nagradu, bio je zbunjen činjenicom da se piscu zamjera na načitanosti i da neko može priču Simeon čudotvorac, koja je za njega sinteza antidogmatizama, ocijeniti kao antisocijalistički pamflet.
Kiš nije dobio ni jedno književno priznanje u Crnoj Gori, a njen građanin je postao posthumno. U dvorištu Nacionalne biblioteke na Cetinju stoji njegova bista, Podgorica ima Vijenac Danila Kiša, a srednja škola u Budvi nosi njegovo ime.
***
Pavle Pejović u ateljeu Umjetničke akademije na Cetinju 1993. godine modelira glavu Danila Kiša za spomenik. Okolo mnoštvo fotografija i skica. Vajar se nikada nije srio sa piscem. Mira Miočinović i Paskal Delpeš, dvije žene koje su ga najbolje poznavale, davale su sugestije kiparu. Pavle je nastojao da to prenese na model, dodajući gline na obrazima i skidajući nanose sa bujne kose.
Dok je još oblikovao bistu, u atelje je ušla nepoznata dama koja se predstavila kao Danilova prijateljica iz Pariza. Strasno je željela da oblikuje njen, makar bronzani, neostvareni san.
Tipično kišovski. Stvarnost je opet fantastičnija od svake fantazije.
BOŽENA JELUŠIĆ
Danilo Kiš, opet, i uvijek
Navršilo se osamdeset godina od rođenja Danila Kiša, posljednjeg jugoslovenskog pisca, kako su svi shvatili ubrzo nakon njegovog preranog odlaska (1989). Tada se već moglo naslutiti i da je temama i motivima njegovo djelo, najavilo nove sunovrate ljudskosti, ne samo na južnoslovenskim prostorima, dokazujući još jednom da ljudi iz istorije nikada ništa ne nauče. Malo je autora koji su sa takvom strašću govorili protiv nacionalizma, razotkrivali mu mehanizme i bijedu bića koje mu se prepušta. Uzalud. Nacionalizmi su i doslovno eksplodirali od Triglava do Đevđelije, na prostorima kojima je tako diskretno posvetio antologijsku priču Enciklopedija mrtvih.
Teško je zamisliti kako bi se danas osjećao autor njegovog etičkog kova i njegove poetičke raskoši (Homo po-eticus), dok, na primjer, gleda kako na vlast u novim državama dolaze partije ratnih huškača; kako su VIP lože na inauguracijama pune ubica, dilera kriminalaca, ratnih zločinaca; kako se razapinje jedna zemlja između tri nacionalizma, kako se klaustrofobično sužavaju školski književni programi po mjeri nacionalne (nacionalističke) matrice. U međuvremenu, u Srbiji je za sedamdeseti rođendan Kiš još jednom bio žrtva povampirenog jednoumlja u liku mlađahnog kritičara-herostrata i zdušnu pomoć onog dijela čaršije koji je sklon da iza estetske virtuoznosti jednog djela vidi svjetsku zavjeru. U nekim drugim novim državama ga ni ne pominju, dok jača mržnja prema Drugom i cvjeta partijsko idolopoklonstvo slijepo za grobove i kenotafe. Spremno se čita samo jedna knjiga. („I rekoh im da ne cepaju, jer mnoge knjige nisu opasne, opasna je samo jedna.”, Psi i knjige) Ne bi Kiš bio srećniji ni u majčinoj domovini Crnoj Gori (iako je u njenim školskim programima možda ponajviše zastupljen o odnosu na ostale države bivše Jugoslavije). I u Crnoj Gori bi našao mnogo „pesnika na predsedničkom brodu”, koji manjak duha i talenta obilato naplaćuju i ne stide se dok to rade. Koji bi odmah, kao A. A. Darmolatov, sjeli u „asketsku stolicu Njegoševu”, iako u dubini duše znaju da ona odvaja „pesnike od smrtnika”. U domovini njegove majke, mnogi su čak nespretno pokušali da „sklone glavu” pod raskošni kišobran njegove literature, iako toj literaturi nikad nisu vjerovali, jer je ona njihova suštinska i neopoziva osuda. Čini mi se da bi posljednji jugoslovenski pisac i istinski predstavnik svjetske književnosti danas bio još veći usamljenik (Ne udružuj se ni sa kim: pisac je sam. Nemoj da imaš misiju. Čuvaj se onih koji imaju misiju. Saveti mladom piscu)
Ime je znak. Uvijek sam bila ponosna što škola u kojoj radim nosi ime Danila Kiša. Mislim da bi svaka obrazovna institucija morala da nosi ime koje znači po-etički iskorak, koje ne zrači ksenofobijom, isključivošću, možda čak i mržnjom. Škole na našim prostorima, međutim, često nose imena autora ljudi koji ozakonjuju određenu ideologiju (možda i zločinačku), često čak i ljudi sumnjivog djela ili morala. Škole često nose imena autora prepoznatljivih po snažnom nacionalromantizmu, pa se proslave godišnjica pretvaraju u kostimirane balove, sa nošnjama i popevkama sumnjive vrijednosti. Škola Danilo Kiš u Budvi nosi ime jednog istinskog građanina svijeta u najboljem smislu, pa ipak vrlo prepoznatljivog po jeziku i pripadnosti ovima narodima koji su se nekad zvali jugoslovenskim. (Veruj da je jezik na kojem pišeš najbolji od svih jezika, jer ti drugog nemaš. Veruj da je jezik na kojem pišeš najgori od svih, mada ga ne bi zamenio ni za jedan drugi. Saveti mladom piscu). Uz sve to – Kiš je mješanac, od oca Jevrejina i majke Crnogorke. A oni su najjači i najčistiji, jer su oslobođeni nagona za tiranijom, kojem nas pripadanje većini lako nauči.
Priredio Predrag NIKOLIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
IN ENGLISH1 sedmica
INTERVJU4 sedmice
IN ENGLISH1 sedmica