Povežite se sa nama

KULTURA

JUBILEJ DANILA KIŠA: Sjećanje na posljednjeg jugoslovenskog pisca

Objavljeno prije

na

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC
Bljesak i elegancija

Danilo Kiš, da je živ, ovih bi dana napunio osamdeset godina. I, bogami, taj osamdesetogodišnjak, iako stanovnik drugog svijeta već više od četvrt vijeka, življi je danas od mnogih njegovih vršnjaka koje srijećemo na ulici. I življi i aktuelniji. To je moć velikog teksta. To je usud pisaca koji nisu pristali da lažu sebe i druge.

Kiš je bio žrtva jedne književne čaršije, akumuliranog mraka jedne mržnje, ali, danas se gotovo niko ne može sjetiti imena onih koji su ga progonili. To je zakonomjerno. Tako će biti uvijek – Kiš je znao da je ,,uvijek časnije biti među progonjenima nego među progoniteljima”. Taj njegov nauk među piscima u Crnoj Gori ipak nije zaživio. Ovdje se otimaju da budu progonitelji, ovdje se to smatra posebno vrijednim društvenim djelovanjem.

Kiš je danas tako ubjedljivo živ jer njegov tekst nikada nije bio kalkulantski. I jer izvan teksta nije bilo nikakvog ,,višeg interesa”.

Najbolja potvrda njegove pozicije je činjenica da, krajem devedesetih, kada je počela intenzivnija komunikacija među piscima nekadašnjeg zajedničkog kulturnog prostora, njegovo ime je bila šifra. Šifra koja potvrđuje da se niste poklonili / priklonili čudovištima iz balkanskog mraka.

Danilo Kiš, bljesak i elegancija. Otmjenost i sloboda. Čitati Kiša, to je dobar način da sebi poklonite nešto zaista vrijedno.

 

MARKO ŠPADIJER
O Danilu Kišu, još ponešto

Povodom osamdeset godina od rođenja Danila Kiša, uobličio sam neke skice koje sam svojevremeno saopštio na tribini u Karveru.

Kišov mladalački period na Cetinju i krvna povezanost sa Crnom Gorom, kao biografske činjenice i literarna rezonanca tih relacija, uglavnom su poznate, a u izvanrednoj knjizi Marka Tomsona, dobile su ubjedljivo tumačenje. Ove moje opaske mogu djelovati kao dodatak Kišovom omiljenom Radu vožnje.

***

Danilo Kiš je na Cetinju književno prohodao. Kao član gimnazijske literarne družine koju je vodio Banjo Šaranović, objavio je prve radove. Kasnije će na tom temelju književno sazrijevati i cijelog života se baviti zanatom pisca. Smrt majke 1953. godine motivisala ga je da napiše pjesmu koja je objavljena u Omladinskom pokretu pod nazivom Oproštaj s majkom.

U časopisu Susreti je 1955. objavio priču Model, koja nije ušla ni u jednu njegovu bibliografiju. Jednom sam ga na to podsjetio. Rekao je da se ne sjeća da je napisao tu priču, pa sam morao da mu šaljem fotokopiju kako bih ga uvjerio. U toj mladalačkoj prozi ima paradoksa, pokušaja tumačenja misterije umjetničkog stvaranja, erotizma, realnosti i fikcije. Kasnije se razvio u svim intelektualnim dimenzijama, viskoko kultivisao svoj talenat i dospio do sposobnosti rijetkih pisaca koji se mogu prilagoditi svakom sižeu i iscrpsti sve njegove realne i fiktivne potencijale.

Danilo Kiš je bio strasni čitalac. Tu naviku je stekao na Cetinju u kućnoj biblioteci svog ujaka Rista Dragićevića. Pripadao je Gutenbergovoj galaksiji i bio opijen mirisom papira i štamparske boje. Nikada nije naučio da vozi auto, tekstove je kucao na pisaćoj mašini, a njegova Encikopedija nije mormonski kompjuter koji sadrži imena i genetske šifre 18 milijardi ljudi, već arhiv mikofilmova.

***

Kad se nad Danilom nadvila sijenka smrti, rado je dolazio u Dubrovnik zimi, a na Cetinje ljeti. U periodu od 1984, do kraja života 1989, svake godine je dolazio u Crnu Goru. Na Cetinju je izuzetno poštovan i bio okružen srdačnošću na ulici, kafani i prilikom kućnih posjeta. Cetinje je bilo za Danila Kiša kutak spokoja, ostrvo sigurnosti, đe je bio voljen i zaštićen od ljudske pakosti. Boško Mijanović i Dimitrije Popović su objavili sjećanja na Kiša, a Paskal Delpeš je krunski svjedok Danilovih boravaka poslednjih godina u Crnoj Gori, jer su uvijek dolazili zajedno.

O našim zimskim šetnjama po Herceg Novom, posjetama sestri Danici, Voju Staniću, praznovanju mimoze, kao i o njegovim boravcima na Cetinju tokom tih godina, objavio sam neka sjećanja.

Koliko znam, nigdje nije zapisano da je crnogorska vlast (personalno Vuko Vukadinović i Rade Brajović) pozvala Kiša u goste. Danilo je sa Paskal boravio u službenoj vili na Žabljaku. Sa Miodragom Lekićem, ministrom kulture i Dušanom Liješevićem, direktorom Montenegroturista posjetili smo ih i organizovali ručak na Štuocu. Sjećam se njegovih nervoznih šetnji oko stola koje su mu zamjenjivali cigaretu. Duško ih je preporučio brizi rukovodstvu hotela na Žabljaku. Kasnije su mi Danilo I Paskal pričali da nikada nijesu imali toliku pažnju, kao od Raša Grbovića i njegove supruge.

U vrijeme velike političko-literarne harange koja se vodila protiv Kiša u Beogradu, na Cetinju smo 1984. godine, u sali Vladina doma, organizovali svečanu promociju njegove knjige Enciklopedija mrtvih i knjige Mirka Kovača Uvod u drugi život. Govorili su Predrag Matvejević, Borislav Mihailović i Slobodan Tomović.

Na naša česta pitanja da li ga intrigira za književnu obradu neka tema vezana za Cetinje, branio se objašnjenjem da je odavno odsutan, da mu treba vremena da zaviri u arhive ne bi li ga nešto ,,uhvatilo za grlo”.

Bilo je, naravno, i drugačijeg ,,tretmana” Danila Kiša u Crnoj Gori. To je dolazilo od dogmata, istomošljenika njegovih beogradskih progonitelja. Janoš Banjai, profesor iz Novog Sada, kao član žirija za Njegoševu nagradu, bio je zbunjen činjenicom da se piscu zamjera na načitanosti i da neko može priču Simeon čudotvorac, koja je za njega sinteza antidogmatizama, ocijeniti kao antisocijalistički pamflet.

Kiš nije dobio ni jedno književno priznanje u Crnoj Gori, a njen građanin je postao posthumno. U dvorištu Nacionalne biblioteke na Cetinju stoji njegova bista, Podgorica ima Vijenac Danila Kiša, a srednja škola u Budvi nosi njegovo ime.

***

Pavle Pejović u ateljeu Umjetničke akademije na Cetinju 1993. godine modelira glavu Danila Kiša za spomenik. Okolo mnoštvo fotografija i skica. Vajar se nikada nije srio sa piscem. Mira Miočinović i Paskal Delpeš, dvije žene koje su ga najbolje poznavale, davale su sugestije kiparu. Pavle je nastojao da to prenese na model, dodajući gline na obrazima i skidajući nanose sa bujne kose.

Dok je još oblikovao bistu, u atelje je ušla nepoznata dama koja se predstavila kao Danilova prijateljica iz Pariza. Strasno je željela da oblikuje njen, makar bronzani, neostvareni san.

Tipično kišovski. Stvarnost je opet fantastičnija od svake fantazije.

BOŽENA JELUŠIĆ
Danilo Kiš, opet, i uvijek

Navršilo se osamdeset godina od rođenja Danila Kiša, posljednjeg jugoslovenskog pisca, kako su svi shvatili ubrzo nakon njegovog preranog odlaska (1989). Tada se već moglo naslutiti i da je temama i motivima njegovo djelo, najavilo nove sunovrate ljudskosti, ne samo na južnoslovenskim prostorima, dokazujući još jednom da ljudi iz istorije nikada ništa ne nauče. Malo je autora koji su sa takvom strašću govorili protiv nacionalizma, razotkrivali mu mehanizme i bijedu bića koje mu se prepušta. Uzalud. Nacionalizmi su i doslovno eksplodirali od Triglava do Đevđelije, na prostorima kojima je tako diskretno posvetio antologijsku priču Enciklopedija mrtvih.

Teško je zamisliti kako bi se danas osjećao autor njegovog etičkog kova i njegove poetičke raskoši (Homo po-eticus), dok, na primjer, gleda kako na vlast u novim državama dolaze partije ratnih huškača; kako su VIP lože na inauguracijama pune ubica, dilera kriminalaca, ratnih zločinaca; kako se razapinje jedna zemlja između tri nacionalizma, kako se klaustrofobično sužavaju školski književni programi po mjeri nacionalne (nacionalističke) matrice. U međuvremenu, u Srbiji je za sedamdeseti rođendan Kiš još jednom bio žrtva povampirenog jednoumlja u liku mlađahnog kritičara-herostrata i zdušnu pomoć onog dijela čaršije koji je sklon da iza estetske virtuoznosti jednog djela vidi svjetsku zavjeru. U nekim drugim novim državama ga ni ne pominju, dok jača mržnja prema Drugom i cvjeta partijsko idolopoklonstvo slijepo za grobove i kenotafe. Spremno se čita samo jedna knjiga. („I rekoh im da ne cepaju, jer mnoge knjige nisu opasne, opasna je samo jedna.”, Psi i knjige) Ne bi Kiš bio srećniji ni u majčinoj domovini Crnoj Gori (iako je u njenim školskim programima možda ponajviše zastupljen o odnosu na ostale države bivše Jugoslavije). I u Crnoj Gori bi našao mnogo „pesnika na predsedničkom brodu”, koji manjak duha i talenta obilato naplaćuju i ne stide se dok to rade. Koji bi odmah, kao A. A. Darmolatov, sjeli u „asketsku stolicu Njegoševu”, iako u dubini duše znaju da ona odvaja „pesnike od smrtnika”. U domovini njegove majke, mnogi su čak nespretno pokušali da „sklone glavu” pod raskošni kišobran njegove literature, iako toj literaturi nikad nisu vjerovali, jer je ona njihova suštinska i neopoziva osuda. Čini mi se da bi posljednji jugoslovenski pisac i istinski predstavnik svjetske književnosti danas bio još veći usamljenik (Ne udružuj se ni sa kim: pisac je sam. Nemoj da imaš misiju. Čuvaj se onih koji imaju misiju. Saveti mladom piscu)

Ime je znak. Uvijek sam bila ponosna što škola u kojoj radim nosi ime Danila Kiša. Mislim da bi svaka obrazovna institucija morala da nosi ime koje znači po-etički iskorak, koje ne zrači ksenofobijom, isključivošću, možda čak i mržnjom. Škole na našim prostorima, međutim, često nose imena autora ljudi koji ozakonjuju određenu ideologiju (možda i zločinačku), često čak i ljudi sumnjivog djela ili morala. Škole često nose imena autora prepoznatljivih po snažnom nacionalromantizmu, pa se proslave godišnjica pretvaraju u kostimirane balove, sa nošnjama i popevkama sumnjive vrijednosti. Škola Danilo Kiš u Budvi nosi ime jednog istinskog građanina svijeta u najboljem smislu, pa ipak vrlo prepoznatljivog po jeziku i pripadnosti ovima narodima koji su se nekad zvali jugoslovenskim. (Veruj da je jezik na kojem pišeš najbolji od svih jezika, jer ti drugog nemaš. Veruj da je jezik na kojem pišeš najgori od svih, mada ga ne bi zamenio ni za jedan drugi. Saveti mladom piscu). Uz sve to – Kiš je mješanac, od oca Jevrejina i majke Crnogorke. A oni su najjači i najčistiji, jer su oslobođeni nagona za tiranijom, kojem nas pripadanje većini lako nauči.

Priredio Predrag NIKOLIĆ

Komentari

KULTURA

MUZIKA I OBRAZOVANJE: Sva su djeca muzikalna 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pjevanjem, igranjem i sviranjem svaki dobar roditelj i dobar pedagog treba da razvijaju dječiju muzikalnost, jer sva je djeca imaju, neka u manjoj a neka u većoj mjeri, radi se samo o stepenu obdarenosti

 

 

U svojoj dugogodišnjoj pedagoškoj praksi uvjerio sam se da nemuzikalne djece nema i da su sva djeca muzikalna.

Kako danas djeca provode dosta vremena pored televizora i drugih aparata preko kojih slušaju muziku, ona imaju neuporedivo veće šanse da razviju svoj talenat i svaki roditelj može da primijeti da se ona lako snalaze u svijetu tonova, ritmova, akorda…i ugodno osjećaju.

Treba samo paziti da slušaju dobru muziku. Što je dobra muzika?

Dobra muzika je svaka muzika koja prija uhu i nervnom sistemu, koja nije prejaka, tiha muzika, i svaka pjesma čija je melodija prijatna i riječi poučne.

Pjevanjem, igranjem i sviranjem svaki dobar roditelj i dobar pedagog treba da razvijaju dječiju muzikalnost, jer sva je djeca imaju, neka u manjoj a neka u većoj mjeri, radi se samo o stepenu obdarenosti.

Dešavalo se često da dijete na prijemnom ispitu padne zbog neznanja ritma. Nastavnik kuca olovkom na klupi ritmičke grupe koje dijete treba da ponovi. Dijete čuje da nastavnik nešto kucka ali ne zna što se od njega traži i nešto ponovi, otkucka i padne.

Uzeo bih takvo dijete, poveo u drugu učionicu i objasnio mu što treba da shvati; otpjevao bih mu ritmičke grupe:

  1. taa-tata-tata-taa.
  2. tatata–tatata-tata-taa

3.taa-tatata-tata-tatata-tata. I svaki put tražio da dijete to otpjeva i istovremeno otkuca. Dakle nije problem u sluhu nego u umu i matematici . Muzika je i matematika. Dijete to brzo shvati.

A onda bih se vratio sa djetetom i ono bi položilo prijemni ispit.

Mnogi odrasli ljudi i žene koji tvrde za sebe da nemaju sluh griješe jer nemoguće je da ne znaju nekoliko pjesama da otpjevaju, možda ne baš odlično ali sigurno za dovoljnu i prelaznu ocjenu.

Kao što neko bolje ili slabije čuje, ili uopšte ne čuje, tako se isto može reći da je neko manje ili više muzikalan, ili da nema sluh ako je gluv.

Da im se pružilo određeno muzičko obrazovanje oni bi taj talenat razvili.

Kasnije, čak i kao penzioneri, neki su svojim kasnijim djelima iskazali svoj talenat.

Eksperimentalna muzička psihologija utvrdila je da djeca koja se od prvog razreda bave učenjem muzike, pokazuju veći uspjeh od djece koja to vaspitanje nemaju: inteligentnija su, zadovoljnija su , obzirnija, saosjećajnija, pokazuju više stvaralačkog smisla i u drugim oblastima ako lijepo pjevaju, sviraju, igraju, govore i misle.

Da li je muzikalnost nasledna i u kolikoj mjeri? Iz svog dugogodišnjeg iskustva znam da je bilo slučajeva da su djeca čiji su roditelji imali završene muzičke akademije, pokazivala slabije rezultate od pojedine djece čiji roditelji nijesu bili muzički obrazovani npr: mnogo su bolje pjevala, imala su ljepši i topliji glas, ritam, intonacija i dinamika su bili precizniji i tačniji…

Najvažnije je da dijete uspostavi odnos sa muzikom slušanjem i razumijevanjem, da osjeti melodiju i ritam dok pjeva pjesmu, da razumije muziku i karakter riječi.

Biti muzikalan znači uspostaviti odnos sa muzikom slušanjem i razumijevanjem a za to ima svako dijete priliku: slušajući muziku, učeći od svojih roditelja, rodbine, drugova, drugarica i naravno nastavnika i nastavnica.

Najvažnije je da se djetetu od najranijeg djetinjstva pruži prilika da uči muziku, kao i maternji jezik, da je upija kad je najotvorenije i prima nove utiske.

Nažalost i djeca i roditelji toliko su opterećeni na svim kanalima i preko svih nosača zvuka onom muzikom kojom ni jedna država ne bi trebalo da dozvoli da se zasipaju i truju ni mladi ni stari.

Nameću se sadržaji i programi koje niko pametan i dobronamjeran ne bi uvrstio u programe vaspitanja i obrazovanja naše djece.

Tako se dešava da muzika umjesto da oplemenjuje duh, negativno utiče, ima više drogiranih, alkoholisanih, siledžija…

Prejaka muzika od 130 decibela nanosi bol i razara sluh i nerve, pa je poznato da među muzičarima koji koriste jaka pojačala ima mnogo njih sa oštećenim sluhom i nervima, drogiranih…

Japanski naučnik Masaru Emoto je naučno dokazao da prejaka, odnosno preglasna muzika negativno utiče čak i na vodu: u kapljici vode uveličanoj mnogo puta primijetio je da prilikom puštanja prijatne i tihe muzike sadržaj vodene kapljice izgleda kao bezbroj finih sniježnih pahulja pravilnog oblika, a da prilikom prejake i neprijatne muzike nastaju zgrčeni i smežurani oblici.

Zakon univerzuma je zabilježen u vodi. Memorija vode pamti bilo kakav uticaj. Čista i zdrava voda formirana je od pravilnih i lijepih kristala, a zagađena voda je formirana od nepravilnih, zgrčenih i smežuranih oblika.

Moto je primijetio da kada se kapljice vode izlože agresivnim zvukovima kristali vode gube skladnu geometrijsku strukturu, dok uz opuštajuću ili klasičnu muziku zauzimaju simetričan položaj.

Botaničari i ljubitelji cvijeća odavno znaju da biljke bolje napreduju ako im se pjeva ili im se nešto lijepo i tiho govori. Moto je naučno dokazao da je ono što reaguje u biljkama sama voda. Njena kristalna struktura se mijenjala u zavisnosti od vibracija koje su prolazile kroz elektromagnetno polje. Zaključio je da agresivna muzika kao hevi metal, rokenrol, džez, ili obično dranje stvaraju asimetričnu kristalnu formu, da se voda jednostavno ,,mršti” i da joj takav zvuk ne prija.

Voda je najvažnija supstanca na planeti. Od cjelokupne vode na zemlji samo 0,4 odsto dostupno je kao pijaća voda.

Logički možemo da zaključimo da svaka buka negativno utiče na 70 odsto vode u ljudskom organizmu i oštećuje zdravlje.

Dobra muzika i dobre riječi održavaju zdravlje.

Muzika je sastavljena od matematički mjerljivih elemenata:

Frekvencija, trajanje, decibeli, intervali. Objašnjenje muzike kombinuje matematičko i estetičko.

Muzika ima dvojnu prirodu:

  1. Fizika (akustika) je matematički aspekt.
  2. Estetički aspekt se bavi dimenzijom lijepog u umjetnosti izučavajući estetska načela.

Akustika matematički dokazuje da nepravilni talasi proizvode buku a pravilni ton. Svi tonovi preko 120 decibela predstavljaju udar na uho i bol pa prema tome i buku pa i onda kada dolaze od nekog muzičkog instrumenta (ili npr. crkvenog zvona). Poznato je da zvonari, bubnjari, svi koji koriste pojačala i svi koji su izloženi prejakim tonovima, bilo da je to muzika ili buka (svaka prejaka muzika je buka) imaju oštećen sluh.

Slušajte pa oponašajte (imitirajte-interpretirajte-proizvodite): šum talasa, žubor potoka, huk i zviždanje vjetra-zviždite, oponašajte životinje, imitirajte drugog kako pjeva, igra, smiješno govori (što djeca vrlo rado rade) sve je to haos i red, tonovi i muzika. I sve to ima određeni ton i intonaciju, ritam i dinamiku i sve je vježba za sluh, razvijanje sluha i muzikalnosti. (” U svakom haosu postoji red kosmos, u svakom neredu živi skriven red.” Karl Gustav Jung).

Roditelji su ti koji na prvom mjestu moraju da odgajaju, vaspitavaju i obrazuju svoju djecu i da djecu sačuvaju od svih negativnih pojava i uticaja.

Što je bolja muzika u državi bolja je država (Platon). Majke su najbolji vaspitni sistem u svakoj državi.

Učio sam u dobroj državi Jugoslaviji i kod najboljih pedagoga, djeca su mi uspješna, ali mislim da je najvažnije ono što sam naučio od svoje majke.

Majka me je naučila da mi bude zadovoljstvo: da pravilno govorim i pjevam, da budem čist i uredan, da pravilno jedem, da budem dobar drug, da se bavim sportom, da mi davanje bude radost..

Majke, imajte na umu da će djeca biti onakakva kako ih vi odgojite i vaspitate a mi pedagozi obrazujemo.

Pružite djeci da uče muziku, poeziju, jezike, matematiku, nauku, da se bave sportom, druže i daju i biće bolji ljudi.

Roditelji su opterećeni svojim poslom, prepuštaju odgoj, vaspitanje i obrazovanje vrtićima i školama i zaboravljaju da su za prvih dvadeset godina razvoja, roditelji najvažniji.

Napravite dobar raspored časova, i za sebe i za djecu, vodite dnevnik rada, pravite planove, svake nedjelje pregledajte što ste uradili a što propustili i vi i djeca, i popravljajte se. I pjevajte, svirajte, pričajte, šalite se, smijte se, igrajte, svaki dan po malo sa djecom.

I neka se druže sa siromašnom djecom, i neka im pomažu, a siromašni će uzvraćati vedrinom duha, veselom igrom, pjesmom i dobrotom.

Aleksa ASANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

DODIJELJENE NAGRADE AMERIČKE FILMSKE AKADEMIJE: Eksplozija Oskara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što će definitivno obilježiti ovogodišnju dodjelu Oskara je rekord u broju naslova van engleskog govornog područja koji su u jednoj večeri dobili priznanja.

 

Dodjela Oskara je bila velika noć za biografski film koji se fokusira na naučnika Roberta Openhajmera i njegovu ulogu u razvoju atomske bombe. Film Openahajmer Kristofera Nolana, koji je bio nominovan u trinaest kategorija, osvojio je čak sedam Oskara – za najbolji film, režiju – Kristofer Nolan, glavnu mušku ulogu – Kilijan Marfi, sporednu mušku ulogu – Robert Dauni Džunior, montažu, fotografiju i originalnu muziku.

-Filmovi su stari nešto više od 100 godina, ne znamo kuda ide ovo nevjerovatno putovanje, ali znati da smatrate da sam ja značajan dio toga – mnogo mi znači, rekao je proslavljeni reditelj primajući  svog prvog Oskara.

Trijumf Openhajmera na 96. dodjeli Oskara ipak i nije iznenađenje. Nolanovo ostvarenje je bilo najveći favorit glamurozne večeri u holivudskom Dolbi teatru. Openhajmer je do sada osvojio čak više od 300 nagrada na festivalima u raznim kategorijama, među kojima su i Zlatni globusi i BAFTA nagrade u glavnim kategorijama. Međutim, film nije dostigao rekord tri filma koji su dobili po 11 Oskara – Titanik, Ben Hur i Gospodar prstenova: povratak kralja.

Osim Openhajmera, za najbolji film bilo je nominovano još devet ostvarenja: Američka fikcija, Anatomija pada, Barbi, Bartonova akademija, Ubistva pod cvjetnim mjesecom, Maestro, Prošli životi, Jadna stvorenja i Zona interesa.

Iako se očekivalo da će nagradu za najbolju žensku ulogu osvojiti prva nominovana glumica indijanskog porijekla Lili Gladston za ulogu u filmu Ubistva pod cvjetnim mjesecom, Oskar je ipak otišao u ruke Emi Stoun za ulogu u filmu Jadna stvorenja, što je njen drugi Oskar. Film Jorgosa Lantimosa Jadna stvorenja dobio je i Oskare za produkciju, kostime, šminku i frizuru.

Nagrada Oskar za najbolju sporednu žensku ulogu otišla je u ruke Davajn Džoj Rendolf za ulogu u filmu Bartonova akademija proslavljenog reditelja Aleksandera Pejna.

Oskar za najbolji originalni scenario pošao je u Evropu. Naime, film Anatomija pada Žistin Trije osvojio je ranije brojne nagrade – Zlatnu palmu u Kanu, šest nagrada Cezar, šest Evropskih filmskih nagrada, dva Zlatna globusa i jednu BAFTA nagradu, ali ga Francuzi nisu izabrali za svog kandidata za Oskara za najbolji strani film. Ipak je Američka filmska akademija tom filmu vidjela ono što francuska komisija nije pa je Anatomija pada nominovana za Oskara u čak pet kategorija: montaža, originalni scenario, glavna ženska uloga, režija i najbolji film.

Zlatnu statuetu za najbolji adaptirani scenario dobio je film Američka fikcija Korda Džefersona, satirična komedija o rasizmu u američkoj kulturi.

Za najbolji strani film proglašen je epohalni ep o Aušvicu Zona interesa britanskog reditelja Džonatana Glejzera. Film je priča o porodici koja živi u kući odmah do logora – komandantu logora Rudolfu Hesu, njegovoj supruzi Hedvig i njihovo petoro djece. Filmu je pripala nagrada Oskar i za najbolji zvuk što i ne čudi jer je kritika odmah bila jasna – moć ovog filma je u onome što čujete, a ne šta vidite. Glejzer je podsjetio na eskalaciju sukoba u Gazi, na koju, kako je rekao, ne možemo da ostanemo nijemi.

Film 20 dana u Marijupolju Mstislava Černova proglašen je za najbolji dokumentarni film. U pitanju je izvještaj iz prvog lica novinara Asošiejted presa o ranim danima ruske invazije 2022.

-Ovo je prvi Oskar u istoriji Ukrajine i počastvovan sam. Vjerovatno ću biti prvi reditelj na ovoj sceni koji će reći da bih volio da nikada nisam snimio ovaj film, želio bih da to mogu da razmijenim za Rusiju koja ne napada Ukrajinu, rekao je u emotivnom govoru publici Černov.

Film Martina Skorsezea Ubistva pod cvjetnim mjesecom iako pored dvocifrenog broja nominacija, nije osvojio ništa. Ovo je bila čak deseta nominacija legendarnog Skorsezea, više od bilo kog drugog živog reditelja.

Film Barbi, koji je ostvario najveću zaradu u 2023. godini, osvojio je samo jednu od osam nagrada za koje je bio nominovan – za najbolju originalnu pjesmu  What Was I Made For? u izvođenju Bili Ajliš.

Ono što će definitivno obilježiti ovogodišnju dodjelu oskara je rekord u broju naslova van engleskog govornog područja koji su u jednoj večeri dobili priznanja. Oskara su osim Zone interesa, Anatomije pada i 20 dana u Marijupolju, osvojili i filmovi The Boy and the Heron i Godzilla Minus One – sve filmovi koji nisu snimani na engleskom jeziku i koji nisu američka produkcija.

Dodjelu Oskara je obilježilo mnogo zanimljivih trenutaka. Jedan od njih je i prisustvo sedmogodišnjeg psa koji glumi u filmu Anatomija pada. Pas Mesi je bio zvijezda večeri i upravo je tako i tretiran – sa elegantanom leptir-mašnom sjedio je sa ostalim glumcima.

Ipak – ono što će najviše pamtiti je proglašenje pobjednika – Oskara za najbolji film. Naime, povodom pedeset godina od filma Kum, Al Paćino je pozvan da proglasi najbolji film godine. Držao je kovertu u rukama, kratko se obratio publici i, bez najave filmova nominovanih za najbolji, odmah je proglasio pobjednika.

-Moje oči vide Openhajmera, rekao je Paćino, i sve prisutne zbunio jer u tom trenutku nije bilo jasno da li podsjeća na nominovane ili je proglasio pobjednika. Publika je nesigurno aplaudirala i krenula je pobjednička muzika. Živa glumačka legenda se sjutradan oglasila o viralnom trenutku, objasnivši da je to bila odluka producenata – da ne ponavljaju imena nominovanih filmova, kako ne bi ceremonija predugo trajala.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZLOŽBA U PRAGU: U čast 530 godina štamparske tradicije Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izložba predstavlja djelatnost Crnojevića štamparije i štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina, a čine je 24 ilustrovana panoa, rađena dvojezično na češkom i engleskom jeziku

 

Izložba Matice crnogorske Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka otvorena je 5.marta  u Pragu, u istorijskom sjedištu Nacionalne biblioteke Češke Klementinumu. Izložba predstavlja djelatnost Crnojevića štamparije i štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina, a čine je 24 ilustrovana panoa, rađena dvojezično na češkom i engleskom jeziku, kao i prateći katalog.

Na otvaranju su govorili direktor Nacionalne biblioteke Češke Tomaš Foltin, rukovodilac Slovenske biblioteke pri Nacionalnoj biblioteci Češke Lukaš Babka, zamjenik ministra vanjskih poslova Češke Jan Marjan, predsjednik Matice crnogorske Ivan Jovović i češki istoričar František Šistek.

Autorski tim izložbe čine prof. dr Božidar Šekularac, prof. mr Suzana Pajović i Ivan Ivanović, generalni sekretar Matice crnogorske. Program je realizovan uz podršku Ambasade Češke u Crnoj Gori i češke ambasadorke Janine Hrebičkove.

Srednjevjekovna štamparija predstavlja kulturni fenomen u tadašnjoj Crnoj Gori koja je bila posljednja slobodna zemlja na Balkanu. Otvorena je samo 40 godina od štampanja Gutembergove Biblije. Prvu štampariju kod Južnih Slovena osniva Đurađ Crnojević. Izrada prve knjige  Oktoih – prvoglasnik započeta je 1493., a završena 4. januara 1494. Obodska štamparija, koja je bila i prva državna štamparija na svijetu, prestala je s radom 1496.

Matica crnogorska je 2019. godine pripremila izložbu Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka koja je, pored više crnogorskih gradova, izlagana i u inostranstvu.

Prije Praga, posebnu pažnju je ova izložba izazvala u Sofiji, gdje je bila izložena oktobra 2019. povodom obilježavanja 150 godina Bugarske akademije nauka (BAN). Projekat Matice crnogorske Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka je pored izložbe sadržao objavljivanje fototipskog izdanja Prazničnog mineja (1538.) iz štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina kao suizdavački poduhvat s Nacionalnom bibliotekom Bugarske u Sofiji (2021.) i objavljivanje fototipskog izdanja Psaltira s posljedovanjem (1494.) iz Crnojevića štamparije kao suizdavački projekat sa Bugarskom akademijom nauka (BAN)(2020.). Primjerci ovih fototipskih izdanja će takođe biti prezentovani na izložbi u Nacionalnoj biblioteci Češke.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo