Bošnjačku populaciju u siromašnim gradovima na sjeveru Crne Gore ponovo je zahvatila „groznica” odlazaka za razvijene zelje zapadne Evrope u potrazi za boljim životom. Mnogi smatraju da je ovaj talas migracija najveći, poslije onog iz 1999. godine kada je sa sjevera naše države na zapad otišlo više hiljada ljudi.
„Čini se da nema dana da po neka stolica u učionici ne ostane prazna. Odlaze čitave porodice, roditelji odvode djecu. Pokušavaju tamo da ostanu. Vraća se jedino ko mora”, priča profesor iz Petnjice Nihad Kršić, dok objašnjava da su migracije uočljive i „golim okom”.
U prvom talasu, u vrijeme NATO bombrardovanja, ovaj sredovječni čovjek je sa porodicom proveo u zapadnoevropskim zemljama, Luksemburgu i Njemačkoj, više godina, ali se ipak vratio da živi u rodom mjestu. Za razliku od mnogih, on je to učinio svojom voljom. U Crnoj Gori ima posao i živi pristojno.
„Okusio sam azilantski život, ali sam odlučio da živim u Petnjici. Meni je ovdje ljepše. Druga stvar je što nas je ova vlast dovela do dna. Ne znam, zapravo, ima li dna, jer je sve gore i gore”, kaže Kršić.
Mnoge nevolje muče Petnjicu. Ova varošica nema čak ni kiosk za štampu i po dnevne novine se odlazi u Berane.
„Jedina trafika zatvorena je krajem devedesetih godina. Ukinuta je čak i stanica policije. Imamo ambulantu i poštu, ali do Petnjice nikada nije stigao optički kabl, tako da nemamo ADSL i brzi internet. Nemamo kablovsku televiziju. Fiksna telefonija funkcioniše po odavno prevaziđenom sistemu upredene parice. Sve do prije pet godina, kada su ljudi počeli da uvode TV Total, bili smo osuđeni samo na prvi program nacionalne televizije ili satelitsku TV”, objašnjava Kršić.
On smatra da to definitivno nije ambijent za mlade ljude i potpuno razumije one koji žele da probaju život na zapadu. „Šta je učinila ova vlast od kada je formirana opština? Ništa osim praznih priča i obećanja. Šta su uradili da zaustave migracije? Ništa”.
Kršić ne može da kaže precizno koliko je ljudi otišlo u posljednjih nekoliko mjeseci. Ali sasvim sigurno zna da su otišle i četiri izbjegličke porodice koje su do nedavno nalazile smještaj i utočište u zgradi stare škole u Petnjici.
Petnjica je varoš sa svega petsto žitelja, ali je Bihor po površini mnogo veći od nekih drugih opština u Crnoj Gori. U dvadeset pet sela prema posljednjem popisu živi 6,7 hiljada stanovnika. Prema procjenama, usljed višedecenijskih migracija, najmanje još jedan Bihor živi u dijaspori, od čega najviše u Luksemburgu.
Jedan od mladih ljudi koji je prošle sedmice otišao u Luksemburg je dvadesetpetogodišnji Petnjičanin M.A. Neposredno pred polazak on je ispričao da to čini po ko zna koji put od kada je uvedena vizna liberalizacija.
„Odem na tri mjeseca. Radim na crno i onda ne čekam da me oni deportuju, već se sam vratim u Crnu Goru. Sačekam neko vrijeme, pa onda opet odem u Luksemburg”, priča ovaj mladi čovjek.
M.A. je završio srednju školu u Petnjici. Radio je nakon toga kod privatnika „od jutra do mraka”, jedva preživljavajući. „U Luksemburgu za tri dana zaradim koliko za mjesec u Crnoj Gori. Za tri mjeseca zaradim više od godišnje plate”, kaže on.
M.A. krije identitet iza inicijala, jer strahuje da zbog javnog istupa ne skrene pažnju luksemburških vlasti na sebe. Ako uspije da završi papire, putem fiktivnog braka ili na neki drugi način, ostao bi tamo za stalno.
„Ne bih se vraćao. Ionako su moja braća u Luksemburgu. Šta me čeka u Petnjici? Dom kulture i ona tri kafića mi neće pobjeći nigdje”, kaže.
Stanovnika Petnjice koji čine isto što i on je mnogo. Iz dana u dan sve više. U lokalnoj opozicionoj Socijaldemokratskoj partiji smatraju da je jedan od razloga za novi talas migracija i to što opštinske vlasti nijesu ispunile ni najmanji dio predizbornih obećanja.
Odbornik ove partije Izudin Huremović objašnjava da su Petnjičani očekivali više od formiranja opštine, posebno mladi, i potvrđuje da trend migracija posljednjih mjeseci i pojačan.
„Jedan od osnovnih ciljeva formiranja opštine bio je da se zaustave migracije i da se mladi ljudi zadrže da ovdje rade i žive. To nije postignuto. Prema nekim podacima samo u posljednjih mjesec dana iz Petnjice je u zapadnoevropske zemlje otišlo deset kompletnih porodica. Samaca ko zna koliko. Ja sam nedavno bio u Luksemburgu i razgovarao sa nekima od tih ljudi. Rekli su mi da nemaju šta da izgube”, kaže Huremović.
On smatra da je mnogo stvari u Petnjici koje treba hitno da se mijenjaju, kako bi se poboljšali uslovi života i koliko-toliko zaustavili odlasci iz ovih krajeva. „Šta će nam opština ako nam svi mladi i sposobni ljudi odu za inostranstvo”, kaže Huremović.
Bihor postaje kraj bez mladosti.
Sjever ostaje bez ljudi
Siromaštvo, bankarski i zelenaški dugovi, kamataši, stvari su koje i stanovnike drugih sjevernih opština tjeraju da spas, makar privremeno, potraže u zapadnoevropskim državama. Stanovnici Plava i Gusinja, tradicionalno, idu dalje – u Sjedinjene Američke Države. Tamo je, kao što je poznato, još jedno Gusinje i još jedan Plav. Ni formiranje Opštine Gusinje nije zaustavilo migracije. Slavilo se i pjevalo kada je vraćen status opštine, a zatim se nastavilo sa starom praksom – preko okeana. Koliko je mladih iz ovog kraja u međuvremenu otišlo, ne zna se precizno. Predsjednica najmlađe opštine Anela Čekić smatra, ipak, da su procjene koje govore o dvije hiljade ljudi, pretjerane. Ona dodaje da Gusinjani, kao i drugi stanovnici sjevera, za inostranstvo odlaze iz ekonomskih razloga, te da bi otvaranje novih radnih mjesta išlo u prilog zaustavljanju migracija. Da je talas migracija zahvatio i Rožaje bilo je riječi i na jednoj od sjednica lokalnog parlamenta. Odbornik BS Hajruš Ledinić kazao da su njegovi sinovi otišli uprkos tome što im je u Crnoj Gori napravio kuće. „Od zidova se ne živi”, izjavio je Ledinić, pominjući brojku od oko hiljadu Rožajaca koji su otišli trbuhom za kruhom prema zapadnoevropskim državama. Čitave porodice pakuju kofere i od socijalne bijede spas traže u zapadnoevopskim zemljama i iz drugih sjevernih gradova, Berana, Bijelog Polja, Pljevalja. Računica je jasna. Ako im i ne uspje da ostanu duže, za nekoliko mjeseci rada na crno, mogu zaraditi mnogo više nego u Crnoj Gori za godinu. Neki od njih će pokušati i da dobiju radne dozvole, koje u Njemačkoj, kako prenose mediji, koštaju od tri i po do pet hiljada eura.
Olakšani odlasci
Iako je ovo vjerovatno najveći talas migracija crnogorskih građana prema zapadu poslije onog iz vremena NATO bombardovanja, stvari su sada drugačije. Prije vizne liberalizacije ilegalni put za Luksemburg četvoročlanu porodicu koštao je preko deset hiljada eura, i sve to uz veliki rizik. Nakon vizne liberalizacije je potpuno drugačije. Za legalni put u Luksemburg i druge zapadnoevropske zemlje potrebna je samo autobuska karta i, kako kažu oni koji odlaze, po dvjesta pedeset eura po članu familije u novčaniku. Ako bude kakvih izbora u međuvremenu, crnogorske vlasti će im platiti povratnu kartu da dođu na glasanje.
Tufik SOFTIĆ
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS3 sedmice