Prije izvjesnog vremena, internetom je prostrujila vijest da su tetke u Srbiji dobile status trećeg roditelja.

Šala je krenula sa poznatog satiričnog portala NEWS Net. No sudeći po tome koliko je puta preuzeta, bilo je i onih koji nisu shvatili da je riječ o šaljivom tekstu, koji je skrenuo pažnju na učestale izlive emocija tetki prema djeci svojih braće i sestara.

Nekada su to bile bake i deke, ali vrijeme ih je, moramo priznati, prilično pregazilo, jer dotični uglavnom nemaju nalog na Fejsbuku pa samim tim su lišeni mogućnosti da javno sa svojim virtuelnim prijateljima podijele oduševljenje svojim prapotomcima.

Što me opet vraća na sentimentalno putovanje ka mojim tetkama. Moje tetke su bile sastavni dio mog odrastanja. Njih tri, svaka na svoj način je obilježila moj život.

Najstarija među njima, Nevenka , temperamentna sitna ženica, dugog jezika, ogromne radoznalosti me je navukla na čitanje. Sjećam se jednog ljeta u Kotoru koje sam provela skoro cijelo kod nje pročitala sam za nekih mjesec dana cijelu bogatu biblioteku sa dječijim naslovima.

Naravno, išla sam na plažu, visila u Institutu za biologiju mora gdje je radila, naučila da i ribe imaju osjećanja- tačnije zapamtila sam da je brancin prilično neurotična riba podložna stresu, brala mušlje, preprlivala krijući zaliv, jedva isplivala na drugu stranu, stekla puno drugara, beznadežno se navukla na Tolkinove sage, prvi put došla u kontakt sa terminima iz parapsihologije , uvid u paganska vjerovanja (kojih se dan danas sjetim), i tako dalje. Nena je i dan danas za mene simbol otpora svakodnevnici i ustaljenim načinima razmišljanja. Danas ona ima nešto više od sedamdeset godina, i dalje je nezaustavljive energije. Svakodnevno obiđe sve prodavnice po Paliluli (u Beogradu živi trenutno), ispriča se sa narodom, sa jednim prodavcem je imala i konflikt jer je njen otac a moj đed bio jedan od osnivača FK Partizan – šta reći prodavac je zvezdaš. Nisu mogli da nađu kompromisno rješenje.

Mira nas je prva napustila, ali je ona na jedan tih način ostavila traga na mene. Ne bih rekla da je to bila ova tetkinska ljubav , ali se trudila.

Biba je moja omiljena tetka. Rasijana profesorka matematike i računara, uvijek je imala najviše živaca za nas djecu njenog brata i sestre. Naučila me da plivam i da ronim. Obožavala sam disciplinu hodanje po dnu. To je kada uzmete nekoliko težih kamena, opteretite se i onda ronite po dnu. Teže je nego što ja umijem da opišem.

Biba me je spasila u srednjoj školi. Strpljivim davanjem časova matematike. Koje sam češće pratila na pola uva nego što sam zaista bila skoncentrisana. U stvari, često bi ti časovi završavali mojim čitanjem Monitora koji je dobijala putem pretplate. Moje prvo ljetovanje van roditeljskog nadzora bilo je na Mljetu. Naravno sa Bibom, i njenim mužem i još nekoliko članova šire i u že familije.

Biba je danas prenijela svoje strpljenje na Džuniora. I ulila mu samopouzdanje. Zahvaljujući Bibi matematika više nije bauk.

Moje tetke nisu imale društvene mreže da pokažu svoje nekontrolisane izlive ljubavi i nježnosti. One su dio mog djetinjstva i dio mojih uspomena. Stvarnih i fizičkih. Zato ih i volim.

Iva BAJKOVIĆ