Kako li se osjećao Igor Lukšić dok je, u kordonu zaštićenom i odvojenom od mase, marširao Parizom sa svjetskim liderima izražavajući solidarnost sa žrtvama koje su pale zbog slobode izražavanja? U njegovoj su zemlji dvojica ljudi izgubili živote zbog pera, a više njih je prebijeno i u kampanji vlasti, koja više ne preza ni od čega, proglašeno mafijom, državnim neprijateljima, ili razvratnim. Ukratko – miševima koje treba deratizovati, kako bi to slikovito rekao crnogorski premijer.
Duško Jovanović je ubijen na pragu redakcije, a jedini osumnjičeni za taj zločin je saučesnik, pomagač čiji se sudski proces cinično rasteže više od deset godina, samo da se ne bi došlo do onih koji su povukli oroz ili ne daj bože – nalogodavaca. Kao u slučaju Ivana Sambolića, sve će se o zločinu znati istog trena kad ova vlast ode sa scene. (Da li i za to Đukanović mora vječno da vlada?)
Srđana Vojičića niko više i ne pominje. Iako njegovi najbliži tvrde da znaju ko stoji iza zločina, nema temeljne istrage, niti želje da se otkriju ubice. Štite li i njih moćniji od zakona?
Neko drži leđa i ostalim napadačima što su kamenovali ili postavljali bombe pred redakciju Vijesti, tukli novinare i prijetili im. Akcije su po pravilu kretale kad bi se u medijima, koje ne kontroliše vrh, otvorila priča o zloupotrebi moći, korupciji, mutnim poslovima familije, švercu, nerasvijetljenim ubistvima i vezama prvih ljudi države sa podzemljem.
Nije Lukšić bio usamljen u Parizu. Još ih je sa njim marširalo za slobodu govora, ali u tuđim zemljama. Srpski premijer Aleksandar Vučić nije putovao u Pariz, poslao je tamo Ivicu Dačića, ali upisao se u knjigu žalosti, suznih očiju poručujući francuskom narodu da su on i Srbija uvijek na strani slobode. Vučić je bio ministar informisanja kada je ubijen Slavko Ćuruvija, a Dačić prvi Miloševićev podmladak. Ćuruvijina smrt, uprkos najavama, nije rasvijetljena, kada su nalogodavci u pitanju.
Ne moramo ići u mračnu prošlost – dok je branio slobodu govora u Parizu, Vučić je prijetio kod kuće. Nakon Olje Bećković, sada su na redu BIRN i Evropska unija. Gotovo sve druge je ućutkao još dok je bio prvi potpredsjednik. I uzdigao Informer – tu batinu, koja po Crnoj Gori i Srbiji izmišlja afere ne bi li kompromitovala alternativu.
Kakva hipokrizija.
I izraelski premijer Bendžamin Natanjahu solidarisao se sa pariskim žrtvama, a njegove su snage odgovorne za smrt više od desetine novinara tokom izraelskih napada na Gazu. Turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan žestoko je protestovao zbog prisustva Natanjahua na maršu u Parizu. Kako se Natanjahu usudio da ide, kada je samo u sedmonedjeljnom ratu u Pojasu Gaze ubijeno 2.200 Palestinaca, uglavnom civila, pitao je Erdogan.
A kako se usudio i turski premijer da maršira pored Sene. Turska je na najnižim stepenicama po slobodi medija u Evropi, dugo je držala rekord po broju uhapšenih novinara, po pritiscima na kritička glasila i nasilju. Erdogan je branio slobodu govora u Francuskoj, a istovremeno kod kuće je predložio zakon po kojem bi on ili bilo koji od njegovih ministara mogao da, bez sudske dozvole, blokira sajtove na internetu ako procijeni da sadržaji ugrožavaju nacionalnu bezbjednost.
Među okupljenima bio je i ambasador Saudijske Arabije. Ta zemlja je samo u posljednjih nekoliko nedjelja kamenovala više osoba zbog drugačijeg mišljenja. Rusku delegaciju predvodio je lično ministar inostranih poslova Sergej Lavrov, a i u majčici Rusiji ubijeno je više novinara koji su kritikovali vlast, dok su oni nešto bolje sreće završili po zatvorima ili izgnanstvu.
Obama je pretrpio žestoke kritike što nije bio uz Olanda, Merkelovu, Lavrova i ostale. Njegov državni sekretar Džon Keri, nekoliko dana nakon tragičnih događaja, posjetio je Francusku i održao potresno slovo o značaju slobode štampe za demokratiju i zajedničku borbu protiv terorizma. A, istovremeno kod kuće, Vašington ogrnut nacionalnim interesom tjera Snoudena i Asanža koji su osvijetlili mračnu stranu bezbjednosnog sistema najjače sile svijeta.
Govoreći o napadu u Parizu, Noam Čomski ističe da se radi samo o jednom od terorističkih napada na slobodu govora. Da su iz ,,živog sjećanja” zapadnih sila izbačene sve one slike zločina koje su one počinile. Kao što je iz sjećanja našeg ministra izbačena slika Jovanovića i Vojičića.
Milka TADIĆ-MIJOVIĆ