-Pa dobro kako je to kada imaš četrdeset godina?- pita me radoznalo šanker u pauzi dok radimo. Svaka kafana ima taj mrtav period, neke manje, neke više, ali rijetko ko ima tu vrstu sreće da mu je lokal pun tokom čitavog dana.

Bilo je to na početku moje ugostiteljske karijere, koja je sticajem raznoraznih životnih okolnosti počela mnogo kasnije nego što je uobičajeno. Negdje baš na pragu te famozne okrugle cifre.

Pretpostavljam da je mojim kolegama, koji su svi mahom desetak i više godina mlađi od mene bila čudna ta prisilna prekvalifikacija, ali pošto me mrzelo da objašnjavam da se ne živi od vazduha i ljubavi, te da je neophodno nešto jesti, eventualno platiti neki račun odustala sam. Zauzela sam poziciju nedokučive Sfinge, sve dok me jednog dana kolega nije pokosio pitanjem.

– Pa šta ja znam – rekla sam prilično iznenađeno, trgnuta iz lutanja u mislima po južnim morima. Zaista, u čemu je razlika između mene koja puni za koji mjesec četrdeset i njega koji je tek napunio trideset. Osim one očigledne, a to je da je on muško a ja žensko.

-Za početak, počneš da cijeniš neke druge stvari i manje si u grču ako recimo ne voziš ferarija, već si srećan i sa biciklom. Neko bi možda rekao da socijalna situacija uticala na tu vrstu evolucije svijesti, ali u mom slučaju je zaista tako. Suština je da si zadovoljniji sa sobom. Osim toga ja ne vidim neke pretjerane razlike. Malo smo generalno smireniji, i manje me proganja ideja o tome da što prije i po svaku cijenu moram da imam sve.

Skoro pune dvije godine nakon tog razgovora, sjetila sam ga se u jednoj prilično neobičnoj situaciji. Uz laganu večeru, priču, počinje da se odmotava film i pominjem pitanje razlike tridesetih i četrdesetih. Nekako uvijek pokušavajući da stavim blagu prednost na moje godine, sve dok nismo zajednički došli do zaključka da je zapravo ključan način na koji počinjemo razgovor.

A evo i kako. Ranije je neobavezna konverzacija otpočinjala citatom iz knjige, pričom o filmu, trendovima u vježbanju (da, zaista- trideset podrazumijevaju da počinje da vas hvata panika od starenja i da ćete na sve moguće načine pokušati da odložite taj proces što podrazumijeva često rigorozne dijete i manijačno vježbanje).

Mi firciheri započinjemo – razmjenom analgetika. Da dobro ste čuli. Ukoliko ne stignete da napravite čitavu elaboraciju o prednostima određenih analgetika u odnosu na druge, recimo zašto rapten a ne diklofen, zašto brufen a ne kafetin, kada i kako uzeti kafetin (legenda kaže da je najbolje prije spavanja a poslije burne noći, smanjena je mogućnost mamurluka).

Nas boli sve. Jer taman kada smo stigli do toliko željenog mira u duši, počinju prvi problemi sa kičmom i želucem koji zahtijevaju i razmjenu iskustava. Detaljnu.

Zato razlika jeste u ovom početku. Nastavak je manje više sličan, uz dodatno sabiranje i sumiranje generacijskih utisaka o vremenu u kom živimo. Naravno, djeca su nam već malo veća pa su nam i teme bliže pubertetskom buntu ili pokušaju bunta. Sve u svemu, nemojte se plašiti. Još nema krize srednjih godina, ona nastupa malo kasnije, a onda ipak muškom polu postaje mnogo važnije da se vrate na onaj crveni sportski auto nego sve ostalo.

Iva BAJKOVIĆ