Usamljenost je postala opšta kategorija. Ne znam šta se to dogodilo sa nama. Evo primjera. Vrlo konkretnog.

Prije nekoliko godina preko mejla dobijem poziv da se uključim na nekakav Netlog. To je nešto kao domaća varijanta Facebooka. Ne razmišljajući previše , prihvatim ja to. Međutim, vrlo brzo i zaboravim. Nekako mi dosadno.

U međuvremenu Netlog postane Twoo, e sada tu mu se i namjena promjeni te postade najveća baza podataka o samcima u regionu. Sa tim što vas automatski generiše u zemlju i grad u kom živite.

Nemam ništa protiv, ali pošto mi nije neophodna ta vrsta upoznavanja, pokušam da i da se izlogujem. Prevedeno na naš da se maknem odatle.

Međutim, ne lezi vraže, nema šanse. Probaj na sve moguće načine, ne ide. Iako se uredno izlogujem, skinem nalog, ujutru me dočeka sijaset mejlova od strane zainteresiranih ljudi.

Sada već postaje ozbiljno. Da bih vidjela kako to funkcioniše, opet pokušam da proučim cio sajt.

E sada. Tu slijedi važan dio priče. Jer napokon obratim pažnju na razne profile koji se pojavljuju. I moram reći da sam bila prijatno iznenađena sa ljudima koje sam vidjela. Ali onda opet- šta se to dogodilo kada ih se toliko odlučilo na ovakav vid upoznavanja?

Naravno, ovdje mislim na sve one koji su odlučili da pokušaju makar virtuelno i prividno da nađu srodnu dušu. Ima i onih koji traže samo prolaznu avantura, dosta ih je oženjeno i to jasno navode. Nadam se samo da će njihove supruge otkriti njihove profile i dobro ih istresti iz gaća junačkijeh.

Vratimo se kategoriji, običnih. Ne tako lošeg izgleda, sasvim pristojnih karakteristika. Zaista, šta ih ometa da nađu nekog? Strah?

Živimo u eri društvenih mreža,a Twoo je jedna od najdosadnijih i to slobodno mogu da kažem bez pretjerivanja.

Podsjeća me na navalentnu prodavačicu farmerica u nekom osrednjem butiku koja je uporna da vam utrapi one koje vam užasno stoje, i vi ste svjesni toga ali ona nikako da prestane da govori: Ma ove su savršene za vas! Mislim, sa sve onim nazalnim savršene.

Intenet je mjesto gdje možemo da emitujemo uljepšanu sliku o sebi, da stvaramo imidž koji nema puno veze sa realnošću.

Takođe, ostajemo usamljeni jer nas stvarnost surovo ošamari svaki put kada se pogledamo u ogledalo i postanemo svjesni svih naših slabosti.

Izlazimo krijući se iza ekrana mobilnih telefona toliko da i ne primjetimo sve te ljude koji su oko nas a koji su vrijedni naše pažnje.

Nije to za čuđenje, ali opet. Eto, ako bi neko poslao zahtjev da se uvede dan bez društvenih mreža. Dan bez wi fi i pitanja koja vam je šifra za wireless. Bar za promjenu, onako radi probe.

Da li je moguće da izađete u grad sa društvom, da sjednete i pričate. Ono baš pričate, razgovarate. Razmjenjujete živu riječ.

Probajte, lijepo je to ponekad. Mada, znam puno ljudi koji su u srećnim vezama zahvaljujući tome što su se njihovi univerzumi ukrstili negdje na Facebooku.

Nisam pametna. Sem da kažem da je sredina negdje između.

Log out.

Iva BAJKOVIĆ