Kaže se:”Pojeo ih mrak!” A to je samo još jedna od onih klopki u koje se tako lako uhvatimo! Možda i najopasnija od svih. Ovu klopku postavili su nam lukavo oni koji nas love danju. Navedu nas da se plašimo mraka. Mi strijepimo bdijući i bdijemo strijepeći, po svu noć. A kad svane, srećni što smo zoru dočekali, iscrpljeni zaspimo. Bezbrižni, uvjereni da je opasnost minula jer smo, eto, još jednu noć predeverali, prepustimo se snu bez odbrane. Tada nas oni najlakše love. Zato je mnogo, mnogo više onih koje pojede dan! Ali mi to ne vidimo. Pretvorili smo se u šišmiše. Živimo samo noću. Jedemo noću. Rađamo se u mraku. A najčešće umiremo danju. U snu. Kada se budi onaj smuk što nas jede dok mi spavamo.
Poslije dva sata hoda, kada se već sasvim razdanilo, sve uzbrdicom, stigli smo do cilja. A cilj je bilo ovo planinsko selo, tačnije manastir iz XII stoljeća u tom selu. Trebalo je da pregledamo stanje freski i da ih unesemo u registar. Teška manastirska vrata od crvenog kestena, otvorio nam je seoski pop u crnoj mantiji, onižeg rasta, sa dugom sijedom bradom. Znali smo da ima 63 godine, ali je zbog svojih hitrih kretnji, bistrog pogleda i čilog koraka, ostavljao utisak znatno mlađeg čovjeka. Dok smo razgledali freske, primijetili smo da je jedan tamni ugao crkve, iza oltara, poduprt nekim gredama i zaklonjen daskama.
– Tu je plafon počeo da prokišnjava, još prije mnogo godina. Poduprli smo taj dio gredama i postavili daske da se ne gleda ružna vlažna fleka koja se stalno stvarala. Novac za popravku krova nikako da dobijemo. – spremno nam je objasnio naš domaćin krepkog zdravlja. – I tamo ima jedna veća freska, ako hoćete da je pogledate uklonićemo ove daske.
Uklonili smo trošne, crvotočne daske. Na dugoj gredi od hrastovine najprije smo ugledali sklupčanu sivu zmiju. Bio je to veliki smuk, debelog snažnog tijela.
Na manje od pola metra do njega, na istoj gredi visili su šišmiši. Izbrojali smo 23 šišmiša. Zapazio sam da su oni prvi, najbliži do smuka, očito mlađi, jer su bili primjetno manji.
– Mi smuka ne diramo. On je u ovoj crkvi već mnogo godina. – prekinuo je našu nedoumicu pop. U tom trenutku, smuk se pokrenuo iz svog lijenog drijemeža, polako podigao krupnu glavu, zapalacao jezikom i pogledao prema najbližem šišmišu.
– Gledajte sada šta će biti! Samo ne pravite buku i ne mrdajte previše! – sa vidnim uzbuđenjem nas je opomenuo. Smuk je polako ispružio glavu prema šišmišu. Čvrsto smotan oko grede, brzim pokretom zgrabio je usnulog šišmiša za glavu, otrgao ga sa grede i polako ga počeo gutati. Nikakav šum nije remetio napetu tišinu. Preostala 22 šišimiša mirno su spavali. Kada je poslije dosta dugog naprezanja, sasvim progutao šišmiša (njegovo kretanje kroz utrobu moglo se pratiti po blagoj grbi koja se pomjerala na leđima smuka), rasanjani razbojnik kao da ponovo utonu u san.
– Ne mrdajte, još nije gotovo! On jede jednom mjesečno, uvijek pojede po dva! Kao začarani, piljili smo u tu hrastovu gredu. I zaista, poslije samo par minuta, smuk se ponovo pomjeri, podiže glavu, zapalaca jezikom i polako se ispruži prema slijedećoj žrtvi. Ovaj put ugriz nije bio tako efikasan. Dok je kroz široko rastavljenu donju vilicu smuk navlačio svoje tijelo na plijen, šišmiš se počeo trzati. Smuk ga pritisnu zubima i poče zatvarati usta. Poslije nekoliko trzaja zalogaj završi u ustima. Samo se jedno crno suho krilo otkide sa lijeve strane usta, kratko se zaleluja i pade na pod.
– Uvijek pojede po dva! Šta sam vam rekao!? Znate, ovi šišmiši se rađaju taman toliko da ih ima stalno isti broj. Plus-minus dva ili tri. Kako se rađaju i odrastaju, ovi stariji im prepuštaju mjesta bliže do smuka, a oni se sklanjaju na kraj grede, što dalje od smuka. Mislio sam da ih zbog toga istjeram, ali sam shvatio da je tako pametnije. Jer samo oni stariji rađaju i tako opstaje njihova zajednica. Postepeno, kad ne mogu rađati, oni najstariji zauzmu mjesto do smuka.
Svakog dana lelujaju otkinuta crna krila šišmiša, i šušteći kao lišće prekrivaju zemlju.
I smuk sit i šišimiši na broju.
Ferid MUHIĆ