Dva maratonska sudska procesa našla su se ovih dana u žiži javnosti. U jednom je Ibrahim Čikić, iz Bijelog Polja, osuđen na novčanu kaznu, a u drugom Moldavka Svetlana Čebotarenko na godinu zatvora.
Viši sud u Bijelom Polju osudio je prošle nedjelje Ibrahima Čikića, koji je preživio policijsku totruru u akciji Lim izvedenu ratnih devedesetih. Čikić se našao na optuženičkoj klupi zato što je u knjizi Gdje sunce ne grije opisao patnje koje je preživio.
Osuđen je da plati 4000 eura tadašnjem upravniku bjelopoljskog zatvora Luki Bulatoviću i zatvorskom doktoru Tomu Karišiku na ime duševnih bolova, koje im je po pomenutoj presudi nanio svojom knjigom. U Sudskom vijeću bjelopoljskog Višeg suda bili su Marina Jelovac, Radojka Marjanović i Radinka Gačević.
Početkom 1994. godine srpske i crnogorske vlasti uhapsile su 45 Bošnjaka, uglavnom aktivista Stranke demokratske akcije, optužujući ih da su spremali oružani ustanak protiv tadašnje SRJ sa ciljem da odvoje Sandžak. Među njima bio je i Ibrahim Čikić, invalid, čija je, kako stoji u nalazu ljekara, ,,’vidna sposobnost umanjena za 100 odsto trajno”. Optužnica ga je teretila da je trebalo da bude snajperista prilikom navodnog pokušaja otcjepljenja Sandžaka. Uhapšen je februara 1994. godine u Bijelom Polju. Kao ostali uhapšeni preživio je neviđenu torturu. Krajem te godine osuđen je na dvije godine zatvora, ali je nakon godinu zatvoreništva oslobođen pod pritiskom međunarodne javnosti. Nikada niko za to nije odgovarao.
Četrnaest godina kasnije, Čikić objavljuje knjigu Gdje sunce ne grije, u kojoj detaljno opisuje mučenja koja je preživio, prozivajući imenom i prezimenom one koji su učestvovali u tom zločinu. Na spisku našli su se Milo Đukanović, Momir Bulatović, Filip Vujanović, policajci iz Bijelog Polja koji su ga mučili, zatvorski ljekar i drugi. I umjesto da tužilaštvo ispita Čikićeve navode iz knjige, u maju 2009. godine njega tuže Luka Bulatović, Tomo Karišik i još nekoliko onih koje je pomenuo u knjizi.
Epilog tog sudskog procesa je prošlonedjeljna novčana kazna.
,,Punih šest godina sutkinja Osnovnog suda u Bijelom Polju vodila je proces, a da tužitelji nisu imali precizne rečenice i navode iz knjige koje su im nanijele ‘duševne boli” . kaže Čikić, u izjavi za Monitor. ,,Nepobitna je činjenica da iza ovog, nadam se posljednjeg političkog suđenja u Crnoj Gori, stoji vrh režima. Punomoćnik tužitelja precizirao je tužbu tek 13. februara ove godine i tada sam saznao da su tužitelji umanjili iznos za ‘duševne boli’, da su naprasno ozdravili i da sada traže da im sud umjesto dotadašnjih potraživanja od 120.000 eura dosudi ‘samo’ 29.000, što dovoljno govori o apsurdnosti ovog postupka. Istinski žalim i sutkinju, i tužitelje, i njihove porodice. Školski primjer zloupotrebe potlačenih”. On tvrdi da prema vlastitom priznanju svih tužitelja ni jedan od njih nije pročitao njegovu knjigu. ,,To dovoljno svjedoči o perverziji crnogorskog prava i pravde”, poručuje Čikić.
Čikić je uzalud u više navrata javno pozivao Vrhovno državno tužilaštvo da ispita navode iz njegove knjige.
,,Više međunarodnih eksperata za istraživanje ratnih zločina i genocida raznih nacionalnosti javno su konstatirali da knjiga ima karakter prvorazredne optužnice protiv vrha ratnog crnogorskog režima i da policijska akcija Lim sadrži dovoljno elemenata za pokretanje postupka za genocid nad Bošnjacima Crne Gore, posebno akcentirajući moj slučaj. Nema nikakve sumnje da režim ovom sramnom presudom pokušava abolirati sebe od odgovornosti i umanjiti značaj optužbi koje sam iznio na njihov račun. Presuda Višeg suda u Bijelom Polju sadrži sve elemente produženog zločina genocida nad preživjelom žrtvom koja se usudila javno progovoriti o sramnim dešavanjima devedesetih”, ističe Čikić.
Prošlonedjeljnom odlukom Višeg suda u Podgorici Moldavka Svetlana Čabotarenko pravosnažno je osuđena na godinu zatvora zbog davanja lažnog iskaza, a za njom će biti raspisana i potjernica. Postupak protiv Moldavke pokrenuo je advokat Zoran Piperović. Ona je 2002. godine Piperovića i još tri osobe označila kao organizatore prisiljavanja na prostituciju. Piperović je tada bio zamjenik Vrhovnog državnog tužioca Crne Gore. U decembru te godine Piperović je uhapšen, a kasnije je i smijenjen sa te funkcije.
Piperović je prije tri godine tužio Moldavku za krivično djelo davanje lažnog iskaza. Suđeno joj je u odsustvu, jer je ona 2003. godine napustila Crnu Goru uz dozvolu suda i uz pomoć Međunarodne organizacije za migracije i OEBS-a, pošto joj je prijećeno smrću.
Ljiljana Raičević, direktorica Sigurne ženske kuće, u kojoj je Moldvaka našla utočište, podsjeća da je Svetlana Čebotarenko u istrazi na preko dvjesta stranica kucanog teksta i snimljenog materijala od nekoliko sati imenovala i detaljno opisala stanove, lokale, firme, trgovce i krijumčare bijelog roblja. Pomenula je mnoga vrlo poznata imena iz privrednog i političkog života Crne Gore.
,,U istrazi je tačno navela svako mjesto, vrijeme i događaj. Tokom istrage vođena je na mnoga mjesta koja je pominjala u svojoj ispovijesti i sva su prepoznata. Na primjer, detaljno je opisala stanove ljudi pomenutih u istrazi”, kaže Raičević.
Evropska komisija ovaj slučaj posebno analizirala u svjetlu procjene vladavine prava u Crnoj Gori, kao nesposobnost države da pruži djelotvornu zaštitu žrtvama trafikinga.
,,Nikada se u sudskoj praksi nije desilo da se sudi u odsustvu osobi koja je proglašena žrtvom. Ovdje se to može sve dok god ovaj slučaj nije pravno završen u izvještajima raznih međunarodnih organizacija koje prate stanje ljudskih prava. Crna Gora će po tome biti na dnu ljestvice”, kaže Raičević.
Nakon najnovije presude, Zoran Piperović je zaprijetio da će mnogi završiti u zatvoru zajedno sa Moldavkom. Na tom njegovim spisku je i Ljiljana Raičević. On je najavio da neće odustati od krivičnog gonjenja tadašnjih čelnika MUP-a Andrije Jovićevića, Mića Orlandića i Milana Paunovića.
,,Na kraju će ispasti da je Moldavka S.Č. najkrivlja od svih”! To je još prije desetak godina kazao tadašnji predsjednik Savjeta Grupe za promjene Svetozar Jovićević. Dva podgorička suda su potvrdila da je bio u pravu. Prije nekoliko mjeseci Osnovni sud, a prošle nedjelje Viši.
Jedna latinska poslovica kaže: ,,Pravda ponekad zna da spava, ali nikad ne umire”. Tada nije bilo crnogorskih sudova i sudija.
Dragan Prelević, advokat
Poraz prava
,,Prema aktuelnom obrascu revizije novije istorije Crne Gore, Ibrahim Čikić i Svetlana Čebotarenko, kao i brojne druge žrtve ili svjedoci kršenja ljudskih prava moraju biti kompromitovani, pa makar i uz pomoć suda.
Čikić je kao žrtva progovorio u svojoj knjizi o političkom teroru partijske policije protiv neistomišljenika, o torturi i političkom progonu po nacionalnoj i političkoj osnovi u zloglasnoj akciji Lim crnogorske Vlade s početka 90-ih. Umjesto da se istražilo njegovo zastrašujuće svjedočenje kao žrtve organizovano je njegovo krivično i parnično gonjenje. Naknada štete zbog povrede ugleda dosuđena je upravniku zatvora i ljekaru, koji su za poluslijepog Čikića predstavljali simbol zlostavljanja za vrijeme njegovog političkog utamničenja.
Svetlana Čebotarenko je isto tako, kao žrtva, progovorila o trgovini ljudima i razgolitila simbiozu državnih funkcionera, naročito pravosuđa sa kriminalom. Zaštita nedokučivog ‘višeg nacionalnog interesa’ dovela je do pune mobilizacije državnog aparata u toku istrage, te na obustavi postupka i diskreditaciji žrtve. Umjesto suđenja za trgovinu ljudima i druga krivična djela na koja je ukazala istraga, imamo pred licem Evrope četrnaest godina medijskog linča i na kraju montirano suđenje žrtvi u odsustvu.
Groteskno je i za žaljenje likovanje dijela javnosti nad porazom vladavine prava u ovim slučajevima. Nacionalisti, šovinisti, neosuđeni trgovci ljudima dočekali su svojih pet minuta”.
Velija Murić, advokat
Šta sve može policijsko-sudska mašinerija
„Sa apekta sudske pravde, sudski procesi, poznati kao slučajevi Čikić i S. Č, po mnogo čemu su svojevrsni i podudarni, ali u smislu pravne žrtve pravno različiti. U oba slučaja se suočavamo sa angažovanjem jake policijsko-sudske mašinerije sa očiglednom namjerom da od naočigled banalnih stvari stvori jake sudsko-medijske događaje. U oba slučaja iza tužilačko-sudskih odluka i sudskih postupaka stala je država u fonu zalaganja i odbrane zaštite sloboda i prava čovjeka i ustavnog poretka. Nažalost, ni u jednom od ova dva slučaja nije ostvarena očekivana ili bolje kazano projektovana djelotvorna pravda, već se dogodio takav činjenično pravni obrt usljed koga su progonjeni dobili status žrtava, što one uistinu i jesu.
Između ova dva sudski procesuirana slučaja, u suštini uočavaju se i znatne razlike. Tako ‘žrtva’ S.Č. kada je u prethodnom postupku imala status oštećene i državno zaštićene žrtve, a taj status je zadržala do okončanja postupka po javnoj optužbi, u novom postupku iniciranom od ranije progonjenih, ona dobija status progonjene, što je i verifikovano sudskom odlukom. Naprotiv, u slučaju Čikić, državnim progonom on ima status progonjenog, a zatim u sudskom postupku po tužbi oštećenih kao fizičkih lica, sudskom odlukom stiče status progonjenog, ali ne u krivično-pravnom već u građansko-pravnom smislu.
Slijedeći dva odvojena sudska postupka u krivično-pravnom smislu u slučaju S.Č. bilo je objektivno očekivati da se konačno dođe do pravnog balansa, tj. ako su ranije progonjeni neopravdano gonjeni, izlaz iz te činjenično pravne situacije je jedino progon onih koji su do neopravdanog progona doveli. Ono što je sasvim sigurno je činjenica da su oba postupka u slučaju S.Č, u smislu ugleda, crnogorskom pravosuđu nanijela ogromnu i nepopravljivu štetu.
Slučaj Čikić je nešto drugačiji, jer on kao progonjeni u krivično-pravnom smislu nikada nije dobio pravosnažnu sudsku odluku o krivici, ali je vansudskom odlukom tadašnjeg vrha vlasti dobio neki vid državne “milosti”. U sada aktuelnom sudskom postupku, po kome je obavezan na plaćanje štete tužiocima, on više nije meta državnog progona već se to dogodilo po tužbama oštećenih. Da li u jednom i u drugom slučaju iza vođenih postupaka stoji kakva logistika mimo oštećenih, o tome se može diskutovati, ali – ništa se slučajno ne događa”.
Veseljko KOPRIVICA