Još jedan akter ratnih devedesetih sišao je sa neslavne scene kraja Jugoslavije. Ministar odbrane u vrijeme raspada Jugoslavije i bratoubilačkih ratova, general armije Veljko Kadijević umro je u Moskvi u 89. godini života, objavljeno je u ponedjeljak.
Kadijević je bio posljednji ministar odbrane bivše SFRJ i komandant JNA koja je bila, kako se uoči raspada često isticalo, „četvrta vojna sila u Evropi”.
Iz Srbije je Kadijević u Moskvu redovnom avionskom linijom pobjegao kada mu je 2001. stigao poziv iz Haškog suda da se tamo pojavi kao svjedok. Skrasio se u Moskvi, a ukazom tadašnjeg predsjednika Ruske Federacije Dmitrija Medvedeva 2008. dobio je državljanstvo. Prije toga dobio je status izbjeglice.
Vlasti u Zagrebu su podigle optužnicu pred Županijskim sudom u Vukovaru 2002. i Županijskim sudom u Osijeku 2006. i od Rusije tražile izručenje na osnovu međunarodne potjernice. Zvanična Moskva na to nije reagovala. Haški sud protiv njega nije podizao optužnicu.
Kadijević se rodio 21. novembra 1925. kao dijete iz mješovitog braka (otac je bio Srbin, a majka Hrvatica) u Glavini Donjoj pored Imotskog.
Jedan je od rijetkih visokih oficira bivše JNA koji se usavršavao i u SAD, gdje je 1963. završio Koledž za komandante i generale američke vojske u Fort Livenvortu. U maju 1988. imenovan je za petog saveznog ministra odbrane Jugoslavije. Bio je na čelu JNA 1991. godine kada su vođene operacije u Vukovaru i Dubrovniku. Podnio je ostavku 6. januara 1992. u jeku ratnih zbivanja, pošto je kod Podturena MiG-21 JNA srušio helikopter sa promatračima Evropske unije, nedjelju dana prije nego što je međunarodna zajednica priznala nezavisnost Hrvatske i Slovenije.
U vrijeme kad je socijalistička federacija bila u samrtnom hropcu, Kadijević je osnovao armijsku partiju Pokret za Jugoslaviju. I uskoro stao uz Slobodana Miloševića, tadašnjeg predsjednika Srbije.
U martu 1991. godine izvođenjem tenkova na beogradske Terazije Kadijević je spasao Miloševićev režim od bunta Vuka Draškovića.
Kadijević je prema više izvora 13. marta 1991, u pauzi sjednice Vrhovne komande u podzemnom bunkeru Karaš na beogradskom Topčideru, odletio u Moskvu, u dogovoru s Miloševićem, kod sovjetskog ministra odbrane maršala Dmitrija Jazova, kako bi dobio odobrenje za puč. Za taj put nije obavijestio ni svog nadređenog premijera Antu Markovića. No, Jazov nije mogao pomoći Kadijeviću, jer je i SSSR posrtao.
Kadijević je nastojao da izdjejstvuje ovlašćenje kolektivnog vrhovnog komandanta da zavede vanredno stanje. Tada su presudnim glasom Bogića Bogićevića, člana Predsjedništva SFRJ iz BiH, osujećene namjere promiloševićevskih snaga u saveznim organima da vojsku legalno upotrijebe kao sredstvo nasilja nad ostalim jugoslovenskim republikama. O tome je Bogić Bogićević svjedočio u intervjuu Radiju Slobodna Evropa prije šest godina.
Sjednica Predsjedništva održana je 12. marta u Beogradu, ali ne u Palati Federacije, nego u komandnom mjestu JNA. Bogićević kaže da su se o tome dogovorili Jović i Kadijević.
,,To je bio dan kada je trebalo donijeti, formalno, odluku o povišenoj borbenoj gotovosti JNA. Kao što se kasnije moglo vidjeti iz brojnih memoara, a posebno iz Jovićeve knjige, planirano je da se uvede vojna uprava u Hrvatskoj, Sloveniji, a vojno-političkim mjerama trebalo je srušiti rukovodstvo u Bosni i Hercegovini i kako kažu ‘probugarsko’ rukovodstvo Makedonije na čelu sa Gligorovim”, kazao je Bogićević.
,,Mi smo svi bili na okupu, bili smo u izolaciji i na neki način smo bili već uhapšeni, samo je to trebalo objaviti”, rekao je Bogićević, dodajući da je bilo izuzetno hladno u toj prostoriji. Sjedjeli su u kabanicama.
Dan kasnije sjednica se prekida, članovi Predsjedništva odvojeno razgovaraju sa vojnim autoritetima tri zemlje – u Londonu je bio Branko Mamula, u Parizu Blagoje Adžić, a u Moskvi Kadijević.
,,Sve je bilo mimo odluke Predsjedništva. Borisav Jović je naknadno izjavio bukvalno: ,,Ja sam poslao Kadijevića kod ruskog generala Jazova da se konsultuje da li ćemo dobiti podršku za vojni udar, to su naše stvari i o tome niko nije bio obaviješten.” Bio je to odnos Kadijević – Jović, mimo sedam drugih članova Predsjedništva, koji su imali jednako pravo na sve informacije i isti status… Kadijević u Moskvi je od Jazova dobio odgovor da sačekaju da se smijeni Gorbačov, pa će možda dobiti podršku za vojni udar. A London i Pariz su odgovorili u smislu da je to unutrašnja stvar jedne države, u koju se oni ne bi miješali”, izjavio je Bogićević.
On kaže da je saznao da je Kadijević tajno išao u Moskvu mnogo kasnije, kada je premijer Ante Marković boravio u Moskvi.
Kad se rat u Hrvatskoj već rasplamsao, u avgustu 1991. Kadijević se u hangaru zadarskog aerodroma sreo nasamo sa ondašnjim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom. Njih dvojica su drugovali u Beogradu 1950-ih kao mladi oficiri. Sadržaj razgovora otišao je u grob s obojicom, ali nagađa se da je Kadijević tada hrvatskom predsjedniku obećao da se JNA neće ,,miješati”. Riječ nije održao. Hrvatska je tužbe protiv njega podigla poslije Tuđmanove smrti.
U hrvatskim medijima velika se pažnja poklanja smrti Veljka Kadijevića. U gotovo svim vijestima Kadijevića nazivaju ratnim zločincem, a u manjem dijelu – osumnjičenim ratnim zločincem.
„Vjerovao je Miloševiću”, kazao je Stjepan Mesić, posljednji predsjednik Predsjedništva SFRJ. Mesić ocjenjuje da su od balvan revolucije u Kninu pa do Vukovara Blagoje Adžić, kao načelnik Generalštaba i ministar odbrane ili državni sekretar Veljko Kadijević među najodgovornijima. Zahvaljujući njima dvojici Armija je zloupotrijebljena”, rekao je Mesić.
Mesić objašnjava zašto je vojska krenula na Dubrovnik, kad nije postojao nijedan vojni razlog. „To je bilo dogovoreno sa Miloševićem i Kadijević je jednostavno izvršavao svoj dio plana”, uvjeren je Mesić.
Zagrebački istoričar Željko Trkanjec je izjavio da je Kadijević „bio jedan od ljudi koji su mogli napraviti puno, zaustaviti stradanja ljudi i razaranja”, ali će ostati zapamćen „kao čovjek odgovoran za Vukovar, Dubrovnik, Škabrnju”.
U srpskim medijima provijava stav da je general Kadijević vjerovao da odabirom Miloševićeve strane može da sačuva Jugoslaviju.
Prema Zoranu Miškoviću, generalnom sekretaru u vladi Ante Markovića, Kadijević je mislio da može da instrumentalizuje Slobodana Miloševića, ali se ispostavilo potpuno suprotno.
Zoran Dragišić, profesor na beogradskom Fakultetu za bezbjednost, smatra da bi označavanje Kadijevića kao čovjeka odgovornog za raspad zemlje bilo precjenjivanje njegove uloge. Prema Dragišiću, da je Kadijević izabrao stranu bilo je jasno 9. marta 1991. kada su se pojavili tenkovi na ulicama Beograda da razbijaju demonstracije. „Tog dana, Jugoslovenska narodna armija je prestala da postoji. Od jedne vojne pretvorila se u paravojnu formaciju”.
Između utopije i pogrešnih procjena sa teškim posljedicama – tako o Kadijeviću govori i vojni analitičar Ljubodrag Stojadinović, penzionisani pukovnik, koji je bio u Generalštabu JNA kada je Kadijević bio na njegovom čelu. „Kadijevićev uticaj na događaje je mali ili mnogo manji nego što se misli”, smatra Stojadinović.
Vojno-politički analitičar iz Sarajeva Đuro Kozar smatra da je Kadijevićevo „jugoslovenstvo” i zalaganje za očuvanje bivše SFRJ, bila samo maska. „Iza te maske krila se namjera formiranja tzv. ‘Velike Srbije’, a Kadijević je bio poslušnik Slobodana Miloševića. U tzv. ‘Veliku Srbiju’ trebalo je da uđu djelovi Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Kako bi ostvario te ciljeve, Kadijević je razoružao Teritorijalnu odbranu BiH, ukinuo Komandu armijske oblasti u Sarajevu i njena ovlašćenja prenio u Beograd, a za komandante korpusa bivše JNA u BiH imenovao generale Srbe i Crnogorce”, kazao je Kozar za Dojče vele.
Mediji prenose da će Kadijević biti sahranjen u Moskvi.
Zašto je napadnut Dubrovnik
U knjizi Moje viđenje raspada – Vojska bez države Veljko Kadijević napisao je da je napad na Dubrovnik bio dio šireg plana slamanja Hrvatske u borbi za stvaranje samostalne države. U poglavlju u kojem obrazlaže ideju vojnog manevra, kojim je Hrvatsku 1991. godine trebalo potpuno blokirati i ispresijecati na nekoliko strateških pravaca, Kadijević navodi kako je to trebalo učiniti na pravcima Gradiška – Virovitica, Bihać – Karlovac – Zagreb, Knin – Zadar i Mostar – Split. Momir Bulatović, u to vrijeme predsjednik Crne Gore, kasnije, u intervjuu splitskoj Slobodnoj Dalmaciji, jula 1996, iznoseći svoje viđenje motiva za napad na Dubrovnik. ,,Meni je Kadijević doslovno rekao: Momire, trideset hiljada ustaša ide na Crnu Goru, a ljudi se neće odazvati na mobilizaciju, ako ih ti u to ne uvjeriš”. Kadijević je knjigom Moje viđenje raspada – Vojska bez države demantovao Bulatovića, tvrdnjom da su motivi za napad JNA na Dubrovnik bili, kako rekosmo, spriječavanje proglašenja Hrvatske kao samostalne države. U jednom intervjuu Radio-televiziji Srbije, Kadijević je rekao da poslije svega mirno spava.
Utočište Miloševića, Đorđevića, Subotića
U Moskvi su, uz Kadijevića, utočište našli od poznatijih ličnosti sa prostora bivše Jugoslavije Mira Marković i njen sin Marko Milošević. Tu se u jednom periodu krio i Vlastimir Đorđević, general-pukovnik i pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Srbije i načelnik Resora javne bezbjednosti. Međunarodni sud za ratne zločine osudio ga je 2011. zbog ratnih zločina počinjenih tokom rata na Kosovu na 27 godina zatvora, što je najviša kazna koju je ICTY izrekao nekoj osobi u tom ratu. Nekoliko nedjelja u emigracionom zatvoru u Moskvi bio je i Stanko Subotić Cane, po Interpolovoj potjernici koju je bila raspisala Srbija.
Milan BOŠKOVIĆ
DANAS, SJUTRA3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
OKO NAS3 sedmice
HORIZONTI4 sedmice