Zvoni sat. Navila sam ga na pet, ali računam na onih čuvenih pet minuta koji me ne napuštaju još od osnovne škole. Tada je moja baba Dragica živce gubila (pazi, već tada) pokušavajući da me probudi da na vrijeme krenem u školu.

Tih pet minuta su nastali u hladnoj kući u Budvi, i trajali su od oktobra do juna. Živjeli smo u maloj kući sa ogromnim dvorištem i grijali smo se na drva. U ranim jutarnjim satima vatru je trebalo upaliti u kaminu, a zidovi nikako da se zagriju. Iako je moja baba bila ranoranilac, ipak je za budvansku vlagu trebalo mnogo više vremena.

Jutros me zvonjava podsjetila na to vrijeme. Bilo je hladno, iako je oktobarski dan preda mnom najavljivao miholjsko ljeto u punoj snazi sa temperaturom od 30 stepeni tokom dana. A zašto smo morali da poranimo? Pa kretala sam na izlet. Planinarska tura do Rikavačkog jezera. Po starom dobrom običaju, nisam se spakovala dan ranije, nisam našla flaše za vodu i nisam imala pojma gdje mi je donji dio trenerke.

Moj poznanik već dosta dugo organizuje ove ture po Crnoj Gori ali i šire, i nije prvi put da sam pozvana, ali jeste prvi put da sam uspjela da obezbijedim prevoz za psa. Nekako sam osjećala obavezu da svoju kuju pastirske rase odvedem u njen prirodan ambijent. Počelo je tako što sam umjesto kafe popila zeleni čaj. Prekasno sam otkrila da nemam ni zrna mog dragocjenog napitka u kući. Za nekog ko ne umije ni da se umije prije nego li srkne kafu – dan je počeo loše.

U 7.30 spakovala sam psa u kombi i krenule smo. Moram da naglasim da sam se za turu prijavila jer je pisalo da je laka, da bih tek po povratku shvatila da je u najavi pisalo zapravo srednje teška i da ja ne idem sa izletnicima u šetnju već sa ljudima koji imaju oho-ho iskustva u savladavanju crnogorskih planinskih terena.

Zaboravila sam da ponesem: kremu za sunčanje – na planini brže izgorite nego na moru zbog razrijeđenog vazduha, posudu za vodu za psa, hranu za psa – pa sam joj velikodušno morala dati svoj sendvič dok smo odmarale poslije naporne dionice i malo više spremnosti da se verem poput divokoze po kučkim stijenama.

Dakle, kombijem smo stigli do Bukumirskog jezera, a zatim krenuli ispod Torča stazom izviše katuna Jezero pa do prvog izvora. Tu, nešto poslije prvog izvora, već sam počela da padam i imam utisak da me je ostatak ekipe gledao poprijeko jer sam najviše, opšte uzev, kukala. Napokon, poslije dva sata lomatanja smo sjeli. Da odmorimo. Ja sam sjela u koprive. Ko nije uspio da to uradi, nema pojma što znači muka.

Kada smo stigli do strmog makadama koji vodi do Rikavačkog jezera, u glavi mi je bubnjalo pitanje: Kuku majko, uz ovo se treba opet popeti. Spustili smo se za dvadesetak minuta. Penjali smo se u povratku puna dva sata. Sa dušom u nosu, prljava, izbodena, gladna, ali ponosna, stigla sam do kombija. I pas. Koji se nije žalio, i pokazala je moram priznati zavidan nivo kulture. Čak je cio dan bila u društvu žene koja ima patološku fobiju od pasa, a da nijednom nije vrisnula. Jednostavno moja Arsi je bila hit ture (ponosna sam na to).

No i pored svega, ujutru kada sam se probudila, osjecala sam se sjajno. Iako sam nešto ranije zaključila da sam ja ipak jedan tipičan Mediteranac koji se najbolje snalazi sjedeći pored mora , guštajući fino vino uz beskrajne ćakule, ipak ni planina nije loša. Jer u prirodi nema ljutnje zbog okolnosti na koje ne možete da utičete. Ne smijete o tome ni da razmišljate jer vas jedan pogrešan korak može odvesti na put bez povratka, ili makar na put sa slomljenom nogom. Ali šta god da odaberete, bilo planinarska tura, šetnja uz obalu ili pak po Gorici, nećete pogriješiti. Jer iz ličnog iskustva, onog trenutka kada izađete iz svojih malih učaurenih svjetova i prigrlite prirodu – promjena je neminovna. U vama i u vašim glavama. Odatle valjda kreće sve.

Iva BAJKOVIĆ