O udaru svedoči Afera snimak u bezbroj pojavnih oblika, o rupi u glavi dominantne poruke vladajućih, ali i ne malog broja opozicionih, nevladinih i međunarodnih aktera.
U beskonačnom nizu mračnih izdanja, od onog inicijalnog snimka sa samog vrha vlasti i kriminala, preko nebrojanih lokalnih priča, do potonjeg prevarnog ishoda podgoričkih izbora, Afera snimak razotkriva vrh vlasti, kao najopasniju zločinačku organizaciju, koja svakodnevno i neometano radi protiv samih „osnova ustavnog uređenja”, odnosno protiv „slobodne volje građana”, kako to eksplicitno i precizno definiše i inkriminiše Krivični zakonik Crne Gore.
Sve ispod ovoga je rupa u glavi. Neadekvatna ili nedovoljna svest. Nesvest ili iskrivljena svest. A spektar ove nesvesti ili iskrivljene svesti, zastrašujuće je širok, i ide od totalnog izvrtanja i ignorisanja realnosti, do najrazličitijih oblika poluistina, po obrascu koji je u logici poznat kao greška pars pro toto.
„Uspeh” i „pobeda”, najpoznatiji su oblici totalnog izvrtanja i ignorisanja realnosti, zato što oni, kao i tužilaštvo kojeg nema, u potpunosti ignorišu dokaze o kriminalnoj prirodi i delatnosti ove vlasti, pa još pri tome u potpunosti i izvrću stvari, kvalifikujući ove kao veliki „uspeh” i „pobedu”, a ne kao ono što oni stvarno jesu, najopasniji kriminal i bezakonje. „Analitičari”, koji ovo, ovde i danas, svakodnevno, svesno i neumorno čine, treba da znaju, kada se naši vrhovi vlasti i kriminala, naši „integralni igrači” dakle, konačno procesiraju, njihove neprofesionalne „analize” s pravom će biti tretirane kao saučesništvo a ne kao sloboda profesije.
Poluistine su još brojnije i malignije. „Nedostaci opozicije”, „opozicija jednaka vlasti”, „opozicija lošija i od vlasti”, i njima slične, sve one u sebi, naravno, sadrže deo istine, ali i taj deo postaje laž u funkciji vlasti, kada prećute ostatak, a time i celu istinu (još od G. V. F. Hegela znamo, istina je ili cela ili je nema).
Niz izvrtanja, neistina i poluistina koje danas preplavljuju Crnu Goru, mogli bi da ređamo dalje, ali nema potrebe za tim, čitaocima Monitora ovaj niz veoma dobro je poznat. Umesto toga, bolje se makar ukratko osvrnuti, na još najmanje dve važne stvari.
Prvo, na neobičnu raširenost ovde opisanih i sličnih neistina i poluistina. Reč je o sto odsto vladajućih, ali i najmanje pedeset odsto opozicionih i nevladinih poruka (međunarodni faktor, posebno EU/EK, još uvek i čeka). Otkuda ovolika, enormna raširenost, rupa u glavi vlasti i podložnika? Umesto detaljnije elaboracije, evo samo jedne, ali ozbiljne i kredibilne hipoteze: najviše pedeset odsto ove rupe može da objasni korupcija, najmanje pedeset odsto strah da se direktno pogleda u lice čudovišta.
I drugo, makar ukratko, valja se osvrnuti, i na moguće, pa i verovatne konsekvence, daljeg odbijanja, da se sa čudovištem suoči. I ovde sledi jedna ozbiljna i kredibilna hipoteza. Koja upozorava na izuzetno dijalektičku pa i dramatičnu prirodu našeg aktuelnog momenta. Na kratak rok, kaže ova hipoteza, odbijanje da se suoči sa našim čudovištem, produžava stabilnost, na srednji i duži rok, ovo isto odbijanje donosi opasnu nestabilnost. Ali važi i obrnuto, na kratak rok, rečeno suočavanje donosi nestabilnost, na srednji i duži rok stabilnost. Pri svemu tome, treba znati još i to, da naše čudovište, koje, sećate li se, „po Jusufovoj formuli” „obesmišljava izbore” (sve citati iz samog vrha vlasti), nije Levijatan, čudovište poretka, nego ono mnogo opasnije i gore, Behemot, čudovište ne-poretka.
Milan POPOVIĆ