Navila sam da mi budilnik zvoni u 6. Jutro je i moj prvi radni dan na novom poslu. Navlačim uniformu. Lik u ogledalu mi je čudan. Zakopčavam se do grla. Posebno provјeravam to poslјednje dugme da li je čvrsto i da se neće slučajno otkopčati. Košulja je boje lavande a na reveru stoji naziv kafića u kom treba da počnem da radim.

Imam tremu. Poslијe dvadeset godina uzimam ponovo ajncer u ruke. Nemam ravnotežu, i čaše opasno prijete da poispadaju. Prvi gosti, nekoliko policajaca iz potjerne jedinice piju kafu. Svi piju različitu i daju različite komentare na moju nespretnost. Prepoznaju me i sa televizije. To je sasvim dovoljno da budu još drskiji. Žarko želim da mi vrele kuvane kafe poispadaju, ali se suzdržavam. Gutam bијes. Gutam bијes i tada i nebrojeno mnogo puta.

Legenda kaže da konobari i šankeri pljuju u čašu neprijatnim i zahtјevnim gostima. Istina je da se to nikada ne dešava. Gledali ste previše filmova. Nakon pola godine provedene u kafani mogu da vam kažem slјedeće- konobarisanje je zapravo najteži posao na svetu. Osim što morate da budete dobri sa tacnom, morate da znate i da balansirate sa ljudima. Zahtјevnim, bezobraznim, razmaženim. Onim ljudima koji vas gledaju kao jedno veliko ništa i začuđenim strancima sa kojima opušteno ćaskate na tečnom engleskom jeziku, i kojima nije jasno zašto recimo jedan ministar stalno vodi prevodioca a sa konobarima nisu izgubljeni u prevodu.

Moja noćna mora su majke sa malom djecom. Ne zato što imam nešto protiv njih u načelu, ali mi nikada nije bilo jasno gdje meni na čelu piše da sam ujedno i animator, i zašto one kutijice u kojima stoje kesice sa šećerom uvijek poslije njih moram da skupljam svuda po bašti kao da ne postoji ni jedna druga igračka koja bi ih zainteresovala. Najutužnije je što ja znam da taj haos što ostaj iza njih ne bi morao nastati kad bi se mame potrudile da dignu nos sa telefona ili otišle sa djecom,koja ne znaju šta će sa sobom, u šetaju. Da istutnje.

Kruži vic- kako zovu konobare ljeti? Kanaderi, a zašto, pa zato što u prosjeku moraju jednog čovjeka da napoje sa makar deset litara vode. Ako ne i više. To umije da bude i izuzetno naporno i dosadno. Vrhunac tih voda je bilo kada sam jednoj šminkerki, danas kažu likuši, donijela petu čašu vode ( to ne pije kući to mora u kafiću da se napoji) i koja je onako sa visine, čupkajući firmiranu torbicu rekla svojoj koleginici i valjda prijateljici oblијepljenoj brendiranim i na izgled vrlo skupim stvarima – kako nikada ne ostavlja konobaru bakšiš jer smo mi zaboga plaćeni za taj posao. Sestro slatka, želim ti i ti da radiš stojeći 8 sati minimum na nogama, nosajući vodurine za navodnih 300 eura, međutim i tih 300 je na kraju 260 jer smo imali 4 slobodna dana. Probaj sa tim da školuješ dijete, plaćaš račune i eventualno odeš kod frizera. Kog možeš odmah i da zaboraviš.

Ali ima neštо u konobarima,i u tom poslu. Imam prijateljicu koja je sjajna konobarica. Ona radi 3 noći u noćnom klubu. Izračunala je da će joj pored pratećih troškova biti potrebno oko tri mjeseca da kupi auto. Ne neki bijesan, ali polovnjak to da. Dobar konobar nema potrebu da uzima kredit, za tekuće obaveze. To znači da će rijetko kada njegova porodica biti nekome dužna. Ugostiteljski radnici , da iskoristim taj naziv, su vrijedni ljudi i iz mog iskustva izuzetno posvećeni porodici. Zvučim kao reklama, ali drage djevojke, batalite te velike biznismene koji ne znaju đe su šuplji, i počnite da se zabavljate sa dobrim momcima, koji osim što su vrijеdni i radom zarađuju, umiju i te kako da pričaju o filmu i muzici. Konobari su – IN .

Iva BAJKOVIĆ