Izazovi upravljanja zaštićenim područjima u Crnoj Gori su višestruki. Nema efikasnih upravljačkih struktura i adekvatne podrške lokalnih zajednica. Zbog toga, ti prostori ostaju zaštićeni samo na papiru, nerijetko stavljeni isključivo u službu turizma. U nekima ni godinama nakon proglašenja nema upravljača, ali ni planova upravljanja
Novoformirana Agencija za upravljanje prirodnim dobrima opštine Bijelo Polje mogla bi biti dobar primjer ostalim opštinama na koji se način kreće u zahtjevan posao brige o prostorima, koja su, u većini slučajeva u našoj državi, zaštićena samo na papiru. Odluka o osnivanju te Agencije usvojena je na nedavnoj sjednici lokalnog parlamenta, nakon što je Opština ranije zvanično zaštitila Đalovića klisuru, koja je proglašena spomenikom prirode. Svemu je prethodila intenzivna saradnja sa i NVO Eko-tim i globalnom organizacijom za zaštitu prirode The Nature Conservancy (TNC).
Nažalost, u mnogim drugim opštinama, napori civlilnog sektora i ponuđena stručna podrška nijesu prihvaćene na adekvtan način na lokalnom nivou, pa su brojni zaštićeni prostori, kako tvrde saogovornici Monitora i dalje samo ”paper parks” , to jest, zaštićeni samo na papiru.
Kako za Monitor kaže Milija Čabarkapa, izvršni direktor NVO Eko tim, u Bijelom Polju, ta organizacija aktivno učestvuje u procesu uspostavljanja lokalnog upravljača zaštićenih područja kroz formiranje Agencije.
“Ta inicijativa, sprovedena u saradnji sa Opštinom i međunarodnim partnerom TNC, ima za cilj da obezbijedi dugoročno i efikasno upravljanje prirodnim resursima, sa posebnim fokusom na Đalovića klisuru. Eko-tim će pružiti stručnu pomoć u izradi planova upravljanja, obezbijediti početna sredstava za rad Agencije, kako bi se osiguralo da zaštićena područja imaju funkcionalne mehanizme upravljanja i zaštite”, objašnjava on.
Čabarkapa kaže da zaštićena područja u Crnoj Gori karakteriše nedostatak upravljača i planova upravljanja. Na ovaj način ne postižu se ciljevi zaštite i očuvanja, kao ni ciljevi održivog razvoja. Eko-tim, podsjeća on, poslednjih godina intenzivno zagovara uspostavljanje nekoliko novih zaštićenih područja. Pored Đalovića klisure, to su gornji tok rijeke Ćehotine u Bijelom Polju i Pljevljima, rijeke Mrtvice u Kolašinu. Međutim, kako poručuju iz te NVO, ne žele “da se zaštita tih područja završi samo formalnim proglašenjem”. Nude da, kroz saradnju sa lokalnim vlastima, pomognu u formiranju i osposobljavanju upravljačkih struktura. Time se, tvrde, osigurava da zaštita ne ostane samo na papiru.
Analiza koju je Mreža zaštićenih područja Dinarida (Parkovi Dinarida) radila sa TNC pokazala je da uspostavljanje novih zaštićenih područja, koje se dešavalo od 2015. godine nadalje, ne prati uspostavljanje adekvatne upravljačke strukture niti adekvatni kapaciteti.
Na to podsjeća i Jelena Marojević Galić programska menadžerka za životnu sredinu i politike Parkovi Dinarida.
“Isto to je pokazalo i iskustvo direktnog rada sa upravljačima zaštićenih područja u Crnoj Gori. Evidentan je nedostatak sistemske podrške zaštičenim područjima, posebno kada je u pitanju planiranje i njihovo finasiranje. Posebno na lokalnom nivou. Lokalne samouprave, kao osnivači ovih područja, u velikom broju slučajeva ne razumiju njihovu funkciju i značaj, te na njih gledaju kao na trošak. Stoga su često i izdvajanja za njihov rad neadekvatna i svode se na troškove plata, dok sredstva za rad na terenu, tehnička opremu, nadzor i istraživanja biodiverziteta izostaju”, objašnjava sagovornica Monitora.
Prema njenom iskustvu, od zaštićenih područja se često očekuje da budu samoodrživa i da prihoduju sredstva kroz naplatu ulaza ili drugih usluga, pa se nerijetko svi njihovi kapaciteti stavljaju u službu turizma, dok se funkcija zaštite prirode zanemaruje. Pored toga što neka zaštićena područja nemaju, kako kaže Marojević Galić, čak ni adekvatne uniforme za nadzornika ili oformljene službe zaštitite, najveći broj njih nema stručnu službu ili bar zaposlenog biologa koji bi pratio stanje životne sredine.
Upravo iz tih razloga, konstatuje ona, parkovi prirode često nijesu u mogućnosti da ostvaruju svoju funkciju zaštite i unapređenja prirodnih vrijednosti kao i razvoja i podrške lokalnoj zajednici.
Primjera nerazumijevanja donosioca odluka na lokalnom nivou ili nespremnosti na međuopštinsku saradnju nije malo. Ne fali ni primjera zaštićenih područja u kojima, ni više godina nakon proglašenja, nije imenovan upravljač ili donesen Plan upravljanja kao krovni dokument i osnovna alatka za ostvarenje vizije zaštićenih područja. Opštine Podgorica i Danilovgrad ne mogu se dogovoriti oko zajedničkog upravljanja Parkom prirode Rijeka Zeta. Za Park prirode Komovi na području Kolašina i Spomenik prirode Rijeka Cijevna na teritoriji Tuzi ,lokalne samouprave još nijesu osnovali upravljačka tijela.
„Stoga ta zaštićena područja ostaju zaštićena samo na papiru, odnosno primjer su onoga što zovemo ‘paper parks’”, kaže programska menadžerka za životnu sredinu i politike Parkovi Dinarida.
Zaštićena područja su, objašnjava ona, vrlo kompleksni sistemi i “žive laboratorije” sa brojnim segmentima i funkcijama, od očuvanja i zaštite prirodnog i kulturnog nasljeđa, preko edukacije i upravljanja posjetiocima, do razvoja i saradnje sa lokalnom zajednicom. Između ostalog i zbog toga saradnja i komunikacija na svim nivoima je ključna u slučaju parkova prirode, koji nemaju velika ovlašćenja kao recimo nacionalni parkovi, i na čijoj se teritoriji preklapaju nadležnosti više različitih institucija. Upravo na tom ispitu su pali oni koji bi trebalo da brinu o draguljima crnogorske prirode.
Praksa je pokazala da je u procesima proglašenja i kasnije upravljanja zaštićenim područjima izostajala adekvatna komunikacija i saradnja. Kao posljedica toga lokalne zajednice nijesu informisane o aktivnostima koje je moguće obavljati u zaštićenim područjima i zbog zabrinutosti za egzistenciju ili imovinu često postaju i oponenti procesima zaštite. To se, podsjeća Marojević Galić, pokazalo u slučaju Ćehotine i Mrtvice, za koje je u toku proces proglašenja.
Iz Parkova Dinarida poručuju da je “vrijeme da zaštićena područja prepoznamo ne samo kao instrumente za očuvanje prirode već i kao ključne pokretače održivog razvoja”. Objašnjavaju da vrijednost tih prostora daleko nadilazi očuvanje biodiverziteta, jer predstavljaju i priliku za edukaciju, razvoj održivog turizma, jačanje lokalnih zajednica i kreiranje održivih ekonomskih modela.
Do unaprjeđenja sitema zaštite, kaže Marojević Galić, može se jedino kroz jačanje upravljačkih struktura, adekvatno finansiranje i integraciju lokalnih zajednica u procese odlučivanja i upravljanja. Jedan od ciljeva je i da zaštićene područja ne postanu prepreka razvoju, već platforma za njegov održivi napredak. To će zahtijevati, objašnjavaju iz Parkova Dinarida, zajednički napor lokalnih vlasti, zajednica, institucija.
Koordinaciono tijelo za unaprijeđenje upravljanja zaštićenim područjima država je formirala sredinom minule godine, pod okriljem tadašnjeg Ministarstva turizma, ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera. Nije poznato koji su dosadašnji učinci tog tijela. Formirano je da “podstiče saradnju među upravljačima zaštićenih područja, dijeli informacije od značaja za unaprjeđenje procesa upravljanja, kao i da pruža stručnu podršku u pripremi i implementaciji aktivnosti upravljača”.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ