Ako postoji nešto zbog čega žalim današnje generacije klinaca koji odrastaju u Budvi, onda je to privilegija da hodaju bosi.

Prije nego je Budva postala betonirano mutant čudovište iz naučno fantastičnih , prije svega apokaliptičnih romana, bila je jedno malo i mirno primorsko mjesto.

Ljeti su je posjećivali stranci koji su odsjedali u hotelima, i ljudi iz regiona – mada ja mrzim taj izraz region- dakle iz naše drage nam bivše Jugoslavije.

Ta ljeta nisu bila ni približno bučna, neurotična, oznojena kao ova današnja.

To je bilo vrijeme kada smo imali privilegiju da se kupamo na Mogrenu i da kao budvanska djeca samo protrčimo pored čuvara na ulazu i kažemo: Dobar dan čika Jovo.

Puštao bi nas, doduše ako je neko bio sumnjiv morao je da ostane par sekundi na surovom ispitivanju i provjeri čiji je i odakle je.

Sjećam se da je cijelim putem do Mogrena mirisalo more. Danas, čak i kada ste tik uz more prije ćete osjetiti miris nafte i benzina koje se izlivaju iz super luksuznih jahti koje krstare akvatorijem, onako razmetljivo se šepureći, lupajući šamar svima nama koji nemamo. Jer, ako nemaš onda i ne treba da budeš ovdje. Ali ko bi onda gledao u ta ploveća čuda.

I išli smo bosi. Odrasla sam u djelu Budve koji se zove Gospoština. U tri kuće koje su me okruživale bilo je jako puno djece. Bili smo ekipa iz kraja. Uglavnom smo išli zajedno na treninge plivanja na Pizani, ili na Mogren. Svi smo nosili “šlape” i peškire, nismo imali kape i kreme sa XY zaštitnim faktorom. Kao po komandi čim bi malo odmakli van vidokruga majki, skidali bi te iste šlape jer su nam smetale i trčkali bi onako bosi ka plaži. Nismo imali ni spasioce ni nadzornike.

Kući smo se vraćali bosi i gladni- nismo nosili gomilu sendviča da ne pokvarimo ručak, na koji bi uvijek zakasnili. Bilo je to vrijeme kada je porodica uvijek ručala zajedno, pa bismo popili grdnju zašto smo se zadržali. Pride i grdnju jer bismo zaboravili da navučemo one puste šlape prije ulaska u kuću. To je (bar u mom slučaju) zvučalo ovako:

– Ne možeš da ideš bosa , prljavo je!

– Nagrdićeš jajnike i bešiku.

– Jednostavno ne možeš da ideš bosa zato što ja tako kažem.

Bio je ovo uobičajen repertoar, a ja sam i dalje išla bosa sve dok se jedne godine nisam opasno isjekla po tabanima od zaostale boce na sred ulice. Ta slomljena flaša je možda bila prvi, jedva primjetan znak, da se u Budvi nešto mijenja.

Te promjene su onda uslijedile naglo i bez previše upozorenja. Odjednom je žaba vidjela da se konj potkiva, pa je neko od čelnika otišao u Dubai i pomislio kako bi bilo to sjajno rješenje za jedan pitomi mediteranski gradić.

Uzgred, bila sam prije par godina u Dubaiju. Rekli su mi da tamo nema prosjaka i da je sve lijepo uređeno, ali ja sam naišla na prvi znak bijede odmah po stupanju na tlo UAE. Na samom izlasku iz aerodromske zgrade, primjetila sam u mračnom uglu kako se nešto pomjera. Malo sam se napregnula i vidjela da na golom betonu spava na desetine ljudi, uglavnom iz Pakistana, koji čekaju neki svoj taksi i nadnicu . Iskreno, meni se Dubai nije dopao. Arhitektonsko čudo u sred pustinje me je ostavilo prilično ravnodušnom, ali je zato pustinja kao pustinja fantastično iskustvo.

I šta reći, osim da je neka mjesta najbolje ne dirati i ostaviti djecu da rastu srećna što mogu ići bosa na plažu. Nema tog graditeljskog poduhvata koji taj osjećaj može nadomjstiti.

Iva BAJKOVIĆ