Moja ljubav prema Francuskoj je prilično hirovita. Kao uostalom i većina mojih ljubavi. Ali je trajna. Počela je još u djetinjstvu kada sam bezuspješno pokušavala da naučim taj divni melodični jezik ljubavi i diplomatije. Kažu da djeca najbolje i najbrže uče strane jezike, ali moje odrastanje u Budvi mi, nažalost, nije pružalo mogućnost odlaska na dodatni kurs.

Budva je u vrijeme mog djetinjstva zaista bila jedno malo, mirno i prilično dosadno turističko mjesto. Do skora čak nije imala ni zatvoren bazen, te su generacije budvanskih vaterpolista bile prinuđene da zimi treniraju u Kotoru. Imali smo zato sjajan folklorni ansambl (probala), balet-išla, ali samo jednu sezonu koliko je i trajao, školu tenisa- super bar sam naučila da mlatim tu lopticu o zid, ali mi je malecni incident u Černobilju pokvario planove treninga na otvorenom, karate u MUP-u koji sam nastavila i kasnije u Beogradu da treniram, ali jezici – zero, nula, nada!

Pošto sam završni razred osmogodišnje škole počela u Beogradu, gdje su djeca uredno učila dva jezika, među kojima i francuski, ja sam bila opet hendikepirana jer sam drastično zakasnila, te sam bila oslobođena nastave. Beograd sam po sebi pruža niz mogućnosti, ali nekako paralelno sa mojim Beogradom I nevjerovatnim poteškoćama da se prilagodim životu u urbanom haosu rodnoga grada oduzimao mi je previše vremena, I polazak na bilo koji kurs sam lagano odlagala.Doduše, ostajao je karate kao konstanta oko kog su se vrtjele dvije godine mog tinejdžerskog života, a onda su se lagano , kada sam se najmanje nadala (ne samo ja , već možda i 99% moje bezbrižne generacije koja je tako panično čuvala pasoše na ekskurziji u Mađarskoj, jer je naš crveni, komunistički bio najtraženije roba na black marketu) stigao rat, a potom i sankcije.

Moja porodica nije bila baš najsnalažljivija i nisu nikako uspijevali da se ‘snađu’ sa devizama i gorivom u tim turbulentnim vremenima, te smo svaki cent ipak odvajali za goli život. Kurs opet ništa. Još manje privatni časovi.

Elem, nakon druge polovine devedesetih slijedi nešto što se zove lijenost. Klasična. Tu nema krivaca, već samo i isključivo moja lična odgovornost prema sebi, tačnije nedostatak iste. Neko će ovo okarakterisati kao sebičnost, ali najiskrenije baš me briga. Ili sam imala vremena, a nisam imala novca, ili je bilo obrnuto. U svakom slučaju ja i Francuska smo se razilazili, susrećući se povremeno na filmskim projekcijama, koncertima, čitajući stihove Bodlera i Remboa (naravno na nekom od naših maternjih jezika), odvajajući tu i tamo nešto novaca da kupim neki sir ili flašu kvalitetnog crvenog vina. U avgustu 2009. jednostavno sam spakovala kofere I najavila da putujem u Pariz. Otišla sam sama. Zaljubila se u duh velegrada i prvi put se stvarno uplašila od samoće. Sve do februara ove godine, kada sam riješila i to čvrsto da sve ostavim po strani i ispunim svoju davnašnju želju. Otišla sam u Francuski kulturni centar i jednostavno se upisala na kurs. Za sada mi ide dobro, doduše tek je četvrti čas prošao. Mučim se sa onim kotrljajućim r i nazalima, pokušavam da se oslobodim od facijalnog grča kako bi te riječi zvučale što francuskije, ali osjećam se sjajno. Drugi par rukava je to što kada sam mojim sinovima saopštila da će mama malo da uči (opet), reakcija je bila sljedeća:

Stariji je jednostavno umro od smijeha.

Mlađi je stao, zamislio se i zatim rekao: Ali kako ćeš ti sa onom djecom iz osnovne škole.

Poznanica: Uhvatila te kriza srednjih godina.

Poznanica dva od milošte zvana Mini Gebels (iz samo meni znanih razloga)- Pobornik sam life long learning koncepta (takođe).

Mama: Pa, dobro je to ako da se skloniš iz kuće ako te sve baš toliko nervira.

Sestra mi je stavila veto na svako dalje pojavljivanje u mojim kolumnama bilo posredno ili neposredno.

Bilo kako bilo, meni je super i jako je lijepo kada čovjek sebi pokuša da ispuni neki san. Vive la France!

Iva BAJKOVIĆ