Prije neki dan srećem svoju poznanicu, koja sva zadihana ide na posao. Kasni, kaže, zato što je morala pola puta od Starog do Dalmatinske da pređe pješice.

Zašto? –pitam je začuđeno.

-Zato što sam bila primorana umjesto uobičajenog prevoza, sedmice ili osmice da odem na četvorku. Ne možeš zamisliti koji je to smrad bio. Morala sam da zamolim vozača da mi stane da izađem, jer mi se smučilo. Eto ti tema pa piši.

Pišem. Gradski prevoz Podgorice je nepresušna tema. Bez obzira koji broj je u pitanju. Neke linije imaju autobuse novijeg datuma, ali ovi ostali kao što je već pomenuta četvorka, ili moja trojčica ljubim je ja. Ne znaš da li ćeš prije ostati bez bubrega ili bez zuba od istrošenih amortizera,.

Pojedini vozači nisu ništa manje živopisni . Pouzdan mi svjedok priča, kako je bio prisutan, kada je jedan od naših vozača uredno vozio prepun kombi, jer između 11.30 i 18.00 ljudi bukvalno sjede jedni drugima na glavi, jednom rukom čerečio mirisnu domaću kobasicu, drugom upravljao vozilom. Usput, valjda između zalogaja, glasno davao upute.

– Ajmo malo pozadi, ima još ljudi koji hoće da uđu!!

Zamisli, Bog te da se kojim slučajem zagrcnuo? A hoće to od propisno začinjene domaće kobajle.

Sve u svemu, Firma Krstić iz čuvenog filma Ko to tamo peva izgleda naprednije i avangardnije nego podgorički javni prevoz. Nedavno je , nemojte mi uzeti za zlo jer se ne sjećam tačno ko, da li direktorka TOP-a ili neki zamjenik rekao da neobilježena stajališta nisu problem, jer se gosti Podgorice ne voze javnim prevozom. Jeste, zaboravila sam, izvinite me smrtnu, da u Podgoricu dolaze samo veliki biznismeni, investitori, tajkuni i tajfuni kojima nije potreban nikakav gradski prevoz. Ali eto , meni , a pretpostavljam i mnogima sličnim meni bi bilo jako zgodno, ako hoćemo da odemo iz Tološa do Zlatice, za šta je neophodno promijeniti dva autobusa, da znamo gdje je najbolje da se presjedne, u koje vrijeme na željenoj liniji autobus kreće sa početne stanice i u koliko bi isti mogao da stigne na odredište. Čisto radi lakšeg snalaženja po gradu, jer nemamo baš svi, da oprostite, ni para za taksi, niti automobile.

A kada sam rekla o čemu pišem , prijatelj mi je ispričao vic. Naime, došao Crnogorac u Beograd, ušao u autobus, vidi svi se drže za one rukohvate iznad glave. Odjednom nešto pukne, zaustavlja vozač bus, okreće se i gleda šta se dogodilo, vidi rukohvat slomljen. Pita : ,,Ko je ovo polomio?” Javlja se Crnogorac sav važan: ,,Ja! I to lijevom!”

Završiću porukom koju sam dobila preko Facebooka, nema veze sa gradskim prevozom , ali ima sa mojim pisanjem:

,,Jutros svratim u jednu radnju prehrambenih namirnica i dođem do dijela đe su proizvodi od mesa (inače sam redovan potrošač u toj radnji, ako je to uopšte bitan podatak) te tražim goveđu kobasicu (ono, kao čajna, al’ sa govedinom) cijelu (jer može samo tako da se kupi) i zamolim da mi je nareže. Dobijam odgovor: ,,Ne režemo goveđu kobasicu, samo se na cijelo kupuje”. Ok, shvatam, hoću je na cijelo ali da mi je cijelu narežete jer na poslu/u kući nemam način da je narežem. Opet dobijam isti nadeklamovan odgovor: ,,Ne režemo goveđu kobasicu, samo se na cijelo kupuje”. Pokušavam opet da objasnim moju situaciju, no opet izdeklamovan odgovor koji je ponovila još četiri puta. E, tada mi ti padaš na pamet, odnosno tvoj tekst vezan za radnice koje rade na Delikatesima. Rekoh, ona Iva nije pominjala da se i na Delikatesima može desiti tzv. FJP (fali jedan papir) situacija tipična za radnice na šalteru.”

Kad se bolje pogleda, sve ima veze sa svim. Nigdje od sebe pobjeći ne možemo. Mi smo mi, i za volanom kombija i u prodavnici. I svuda.

Iva BAJKOVIĆ