Povežite se sa nama

FOKUS

EKSPLOZIJA NASILJA U PODGORICI: Djeca tranzicije

Objavljeno prije

na

Mogla je to biti još jedna sasvim obična subota u Crnoj Gori.

Barani su se spremali da na gradskom trgu, paljenjem svijeća i uz po koju prigodnu riječ, obilježe godišnjicu ubistva braće Gojačanin – Dejana (26) i Ljubimira (24), koje je 15. februara 2013. u bilijar klubu Mr. Oto hicima iz pištolja ubio sugrađanin Šćepan Bujić. Dvostruki ubica imao je tada 21 godinu.

Dok su pramenovi suzavca još lebdjeli nad centrom Podgorice (to je policija namirivala račune s grupom huligana koji su, za potrebe vlasti, inscenirali nasilje na protestu Revolucija u Crnoj Gori) u kafiću Moskva, na Starom aerodromu, Mašan Čogurić (22), nakon kraće svađe, poteže revolver i ubija braću Davorina (31) i Danijela (24) Ćulafića.

Koji sat kasnije pred istražnim sudijom, Čogurić je objašnjavao kako ubijene nije poznavao; da je sa jednim od njih pola sata prije ubistva razmijenio oštre poglede i par grubljih riječi; čini mu se da je jedan od ubijenih na ruci imao boks dok je drugi bio naoružan nečim što je njemu ličilo na staklenu flašu… Kako je i zašto pucao – ne sjeća se.

Moguće u isto vrijeme, dok Čogurić nadležnima razjašnjava svoj zločin, Klinički centar Crne Gore našao se pod opsadom grupe mladića sa periferije koji sebe nazivaju zagorički klan. Okupacija je, svjedoče očevici, počela oko 21 sat, nakon što je u Urgentni centar KCCG dopremljen teško povrijeđeni mladić sa prostrijelnom ranom glave koja je, navodno, posljedica samoranjavanja. Za njim su banuli njegovi prijatelji, kažu – njih petnaestak. Oni su galamili, prijetili zatečenom osoblju i pacijentima, gurali pred sobom direktora i obezbjeđenje Urgentnog centra zahtijevajući da ih uvedu u operacionu salu, kod ranjenog prijatelja.

,,Bilo je mučno gledati kako se pacijenti i medicinsko osoblje kriju po ordinacijama od agresivnih posjetilaca”, opisuje direktor Urgentnog centra dr Vladimir Dobričanin objašnjavajući kako su pozvali policiju odmah po prispijeću nezvanih gostiju. Međutim, prema svjedočenju sagovornika Vijesti, i nakon što je policija stigla okupljeni mladići, među kojima su najagresivniji bili Luka Milić i Radoslav Gile Stanišić, nastavili su da se guraju sa policijacima, da im prijete, pljuju i vrijeđaju.

Jedan od huligana je, prenose Vijesti, ,,drškom od pištolja ili pesnicom” polomio staklo na ulazu u KCCG.

Strasti su se smirile tek po dolasku pripadnika interventnog voda. Potom su se policajci i zagoričani razišli, svako svojim poslom. Niko od nasilnika nije priveden. Iz policije su se, tražeći alibi za takvu odluku, pozvali na činjenicu da niko od prisutnih iz KCCG nije podnio prijavu.

U međuvremenu, svi su zaboravili na onu grupu momaka koja je tog dana, u uobičajenu prijepodnevnu subotnju šetnju, krenula opremljena fantomkama, sa džepovima punim kamenja. Potom su, u centru grada, odradili manji poslić – povrijedili kamenicama desetak policajaca, polomili na okolnim zgradama prozore i izloge u vrijednosti nekoliko hiljada eura, a čim je postalo gusto – preko mostova na Morači – odjezdili dalje, u sunčano subotnje popodne.

Teško je dokazati sumnje ali je, makar tako tvrde naši sagovornici iz policije, medija i civilnog sektora, prilično izvjesno da su izvođači ovih kamenih radova prije ili poslije obavljenog posla stali u red, pred blagajnike. Fantomku i gumene rukavice u jedan džep a pošteno zarađene eure u drugi. Zaslužili su premiju: zahvaljujući njihovom djelovanju policija je prekinula građanski protest protiv nasilja vlasti.

U stvari, bila je to sasvim obična subota u našim životima. U zemlji u kojoj vlast nikada nije promijenjena na izborima; kojom jedan isti čovjek vlada već četvrt vijeka; zemlji siromaštva i beznađa, i konstantnog nasilja nad neistomišljenicima i manjinama svih profila.

Prije godinu dana, kada nas je sve zatekla i zgrozila vijest o brutalnom ubistvu braće Gojačanin, dobri i uplašeni ljudi iz Bara, Podgorice, Nikšića izašli su na ulice kako bi paljenjem svijeća pozvali u pomoć.

I tek je taj odjek dvostrukog ubistva u Baru, te stotine i hiljade čiji je strah prijetio da preraste u gnjev, natjerao nadležne da makar verbalno naruše višegodišnje primirje (ciničniji bi rekli – saradnju) između ovdašnje političke elite i malih i velikih moćnika iz svijeta organizovanog kriminala.

,,Nećemo dozvoliti da se više iko naoružan šeta Barom”, obećavao je tadašnji v.d. direktora Uprave policije Božidar Vuksanović. Ni on, ni njegovi najbliži saradnici, nijesu nikada ponuduli odgovor na mnogo puta postavljeno pitanje: zašto niko od odgovornih nije spriječio Šćepana Bujića u njegovom naumu da postane ubica. Bujić je 2010. optužen zbog pokušaja ubistva. Oslobođen je „zbog nedostatka dokaza”. Godinu kasnije je priveden zbog nelegalnog posjedovanja oružja. Pištolj mu je oduzet, a on je novčano kažnjen i vraćen na ulicu. Potom je došao i 15. februar 2013. godine. Nečinjenje države platili su Dejan i Ljubomir.

„Ranjeni smo svi”, kazao je prošlog februara Duško Marković, ministar pravde i nekadašnji direktor ANB-a. „Ugrožena je vjera u sistem vrijednosti na kojima počiva naša zajednica”. Sad ćuti. Znači li to da je naš sistem vrijednosti konačno urušen? Ili vlast računa da smo za minulih godinu dana toliko oguglali da možemo ostati ravnodušni i na ovakve tragedije.

Izgleda da su nadležni zaključili kako ih izostanak uličnih protesta i građanskog nezadovoljstva nakon ubistva braće Ćulafić, amnestira od bilo kakve odgovornosti ili potrebe da pokažu makar sažaljenje.

,,Sve ćemo uraditi da se građani Bara mogu osjećati sigurno, pojedinci iz kriminalnog miljea ne mogu biti jači od države”, govorio je ministar unutrašnjih poslova Raško Konjević nakon ubistva braće Gojačanin. Nakon ove krvave subote u Podgorici, oglasio se tek u srijedu. Ubistvo braće Ćulafić ne pominje. Umjesto toga je priznao da je policija one večeri u KCCG mogla (a ne – morala) reagovati drugačije. „Očekujem da će tokom dana ili u četvrtak tužilac izvršiti potrebnu kvalifikaciju tog djela i dati nalog Upravi policije šta dalje raditi”, bio je vidovit Konjević. Zaista, u četvrtak nas je dočekala vijest da je Luka Milić noć ranije uhapšen pod sumnjom da je četiri dana ranije „počinio napad na službeno lice u vršenju službene dužnosti, odnosno da je tokom incidenta u Urgentnom centru nasrnuo na policajca” (Dnevne novine).

Ministar nije mnogo pričao ni o maskiranim napadačima sa subotnjih protesta. Bilo mu je, izgleda, mnogo važnije da javno poruči kako „neće dati nalog Unutrašnjoj kontroli” za istragu policijskog postupanja tokom privođenja demonstranata koji su sjedjeli na ulici.

,,Mislim da nije došlo do prekoračenja ovlašćenja u dijelu postupanja pripadnika policije prema građanima koji su na specifičan način željeli da izraze svoj protest, tačno je, mirno sjedeći i pokušavajući da ometu normalno odvijanje saobraćaja na skupu koji nije bio u skladu sa zakonom”, izrecitovao je Konjević previđajući da su saobraćaj u ulici Stanka Dragojevića zaustavili policajci a ne demonstranti.

Dužan nam je on i važnije odgovore: Ako je skup bio nezakonit – zašto nije zabranjen? Zašto su nasilnici pušteni da odu sa poprišta, a mirni demonstranti pohapšeni i potrpani u maricu praktično istog trena kada su posjedali na asfalt? Koji profesionalni kriterijumi su prevagnuli pa je naš penzionisani kolega Duća Milačić (75) sa modricama i oguljotinama dva dana proveo u ćeliji, dok su Milić, Stanišić i njihovi saradnici, sa neobično mnogo strpljenja i tolerancije, zamoljeni da oslobode taoce iz Kliničkog centra? Čime su te grupe zaslužile ovu-pozitivnu diskriminaciju?

Prošlo je više od dvije godine od kada je Nebojša Medojević obznanio tvrdnje o vezama vrha tadašnje Uprave policije sa pripadnicima zagoričkog klana. Medojević je ustvrdio kako su kriminalci iz zagoričkog klana „odgovorni za prebijanje direktora i suvlasnika Vijesti Željka Ivanovića, kao i za ubistvo Srđana Vojičića i prebijanje Jevrema Brkovića”. Predsjednik PZP–a je, tvrdi, o svemu tome obavijestio i tadašnju državnu tužiteljku Ranku Čarapić. Nema potvrde da je ona tim povodom pokrenula bilo kakvu istragu. Otud sumnje da i vinovnici prošlonedjeljnih nereda stižu iz istog kriminalno-policijskog miljea.

Ova je vlast u četvrt vijeka stvorila sistem u kome su pištolj za pasom i fantomka u džepu tinejdžera prirodni i očekivani, makar koliko i tablet i elektronska olovka u rukama njihovih vršnjaka iz normalnog svijeta. Svako žanje posijano. Ovo što nam se sada dešava, to je žetva generacija rođenih u vrijeme ratova za mir, međunarodnih sankcija, šverca (tranzita) i pljačke (tranzicije). Oni su dobili ono što smo mi zaslužili. Glavno je pitanje: hoće li i kad će neko od odgovornih platiti račun za to što je ovdašnjoj djeci tranizicije oteta šansa da normalno odrastu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

VLADINA IGRA SA BUDŽETSKIM SUFICITOM: Ušteda na naš račun

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz perspektive građana nije nebitno da li su januarska plaćanja iz budžeta ostala neizvršena zato što su u Vladi zaključili da se to može prolongirati pošto korisnicima nije žurba, ili je riječ o planiranim aktivnostima od javnog interesa koja još nijesu realizovana. Čak 95,8 odsto kapitalnog budžeta čije je izvršenje planirano u prvom mjesecu ove godine ostalo je na čekanju

 

 

Vlada je u januaru, pohvalili su se u petak iz Ministarstva finansija, ostvarila suficit od dva miliona eura. Za toliko su, saopšteno je u redovnom mjesečnom izvještaju o izvršenju budžeta, prihodi (prilivi od poreza, doprinosa, akciza, carina, taksi…) bili veći od rashoda.

Da istorijski uspjeh bude pristupačniji onima koji ne vole da čitaju dugačke tekstove prepune brojki, saopštenje je i ilustrovano: nacrtana klackalica preteže na stranu prihoda (156,2 miliona) u odnosu na rashode (154,2 miliona). Problem je nastao kada su neki, ipak, pročitali saopštenje.

Na prvo čitanje primijećeno je da su planirani prihodi realizovani (naplaćeni) u procentu od tačno 100 odsto. To je prilično neuobičajen statistički podatak koji, sam po sebi, poziva na oprez. Dodatno, uslijedio je podatak da su planirani rashodi imali neuporedivo niži procenat realizacije: 72,9 odsto. To pokazuje da je iz državne kase u januaru potrošeno/plaćeno 57, 3 miliona eura manje nego što je planirano.

Kako?

Pojedini novinari pokušali su ispratiti trag novca navedene uštede. Pokazalo se da sve ono što je u saopštenju MF podvedeno pod računovodstvene formulacije koje većinu ostavljaju krajnje ravnodušnom (Tekući izdaci budžeta -77,5 odsto plana; Transferi institucijama, pojedincima, nevladinom i javnom sektoru  – 19,8 odsto plana; Kapitalni budžet – 4,2 odsto plana) imaju itekako konkretan iskaz u stvarnom životu.

“Vlada je u januaru uštedjela deset miliona eura jer nije platila troškove za ljekove, medicinska sredstva, materijale i medicinsko-tehnička pomagala, na zdravstvenoj zaštiti 3,5 miliona a na redovnim subvencijama za poljoprivredu i ruralni razvoj skoro četiri miliona…”, napisao je kolega Goran Kapor u Vijestima, konstatujući da je sve to precizno navedeno u dokumentu Ostvarenje budžeta za januar po programskoj klasifikaciji Ministarstva finansija.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRAVOSUĐE U BORBI PROTIV VISOKE KORUPCIJE: Učinak – jedan nevini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Suđenje Vesni Medenici i Veselinu Veljoviću kreće ispočetka. Saši Čađenoviću nije ni počelo. Blažu Jovaniću sudi se  još malo pa dvije godine. Kao i mnogim drugim visokim funkcionerima. Miomir Mugoša je ove sedmice pravosnažno oslobođen optužbe

 

 

Zemlja sa zavidnim brojem javnih funkcionera koji se sumnjiče za korupciju i kriminal,  dobila je ove sedmice prvu pravosnažnu presudu koja se odnosi na visoku korupciju. Bivši gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša pravosnažno je, nakon skoro deceniju  – oslobođen. Vijest, što je možda još zanimljivije, proizvela je tišinu.

Kada je Viši sud u Podgorici prije dvije godine donio oslobađajuću presudu za Mugošu, koju je ove sedmice potvrdio Apelacioni sud, to je  izazvalo oštre reakcije. Tadašnji premijer Dritan Abazović kazao je da nas to neće odvesti nigdje, pa ni u Brisel, dok je poslanik Demokrata, danas potpredsjednik Vlade Momo Koprivica  presudu nazvao skandaloznom. Ove sedmice – niko ništa. Kao da se odustalo od toga da stignemo negdje. I u Brisel.

Sve u svemu,  trenutni skor Crne Gore u borbi protiv visoke korupcije je  – jedan nevini. Ne računajući, doduše, Svetozara Marovića, odavno nedostupnog ovdašnjim organima. Kada je prije skoro deceniju osumnjičen za ono za šta je danas oslobođen, Mugoša je kazao: „Nisam vam ja Svetozar Marović“. Ispalo je stvarno da nije.

Bivšeg gradonačelnika je Specijalno državno tužilaštvo (SDT) teretilo da je u slučaju prodaje gradskog zemljišta građevinskoj kompaniji DOO Carine oštetio budžet Glavnog grada za 6,7 miliona eura. Optužnica je podignuta dok je Specijalnim tužilaštvom rukovodio bivši specijalni tužilac, Milivoje Katnić, danas iza rešetaka.  Slučaj Carine prethodno je decenijama bio predmet medijskih priča, krivičnih prijava civilnog sektora (MANS), skupštinskih replika. Bila je to, pritom, tek jedna od brojnih afera u čijem je centru bio bivši gradonačelnik Podgorice.

Iz Apelacionog suda su ove sedmice saopštili da je SDT kojim rukovodi Vladimir Novović izjavilo žalbu protiv oslobađajuće presude  i predložilo da taj sud ukine prvostepenu presudu i predmet vrati na ponovni postupak. Žalba nije usvojena.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KONGRES, REFORMA DPS-A  I DRUGE BAJKE: Višestruki povratnik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Đukanovićev izbor za počasnog predsjednika DPS potvrđuje ono što  znamo. DPS se nije reformisao, niti će uskoro. Ovo društvo ostaje rascijepljeno između vlasti koja je nastavila da masovno primjenjuje Đukanovićeve prakse, a njen dio da  slavi susjednog autokratu, i opozicije u  sve čvršćem Đukanovićevom zagrljaju. Koliko Đukanović bude rastao rašće i Vučićeva Crna Gora. To nije koalicija, već mnogo više. Hemija. Skoro  sudbina

 

 

„Učinili ste mi veliku čast”, počeo je obraćanje bivši višedecenijski vođa DPS-a i Crne Gore, Milo Đukanović, na desetom Kongresu te stranke, održanom u nedjelju 16. februara, nakon što je izabran za počasnog predsjednika te partije. Nije bilo iznenađenih što je Đukanović dobio partijsku titulu, jer  je novo rukovostvo DPS –a  dvije sedmice uoči  Kongresa saopštilo da će vođa biti predložen za tu poziciju.  Ko je pažljivo pratio, bilo je i drugih znakova pored puta.

“To ne razumijem kao poštovanje samo prema meni. To razumijem i kao poštovanje prema učincima političke generacije sa kojom sam sarađivao i kojoj pripadam, generacije sa kojom sam nastojao, a vjerujem u značajnoj mjeri i uspio da doprinesem vrijednim ostvarenjima naše partije i savremene Crne Gore”, nastavio je Đukanović, nabrajajući  svoje uspjehe (ulazak Crne Gore u NATO , otvaranje pregovora sa EU, 11 miliona investicija..) u gotovo identičnom redosledu kao njegov nasljednik, aktuelni lider DPS  Danijel Živković dok je na Kongresu obrazlagao izbor Đukanovića za počasnog predsjednika.  Živković je u svom govoru u nedjelju bio kritičan prema Zapadu, baš kao i Đukanović u nedavnom intervjuu za Al Džaziru, pa ponovo i na Kongresu. Živkovićev i Đukanovićev govor, potom okačeni na internet stranicu partije, svakako su zanimljivo štivo za stručnjake i vještake. Laički posmatrano, čini se da su napisani iz jedne glave.

Ni Đukanović ni Živković nijesu u svojim osvrtanjima na “istorijska dostignuća” prethodne političke generacije vidjeli nijednu grešku, osim, kako je to istakao Živković,  zanemarivanja standarda građana. Nijesu primijetili da je dobar dio Đukanovićeve političke generacije i onih koji su rukovodili institucijama Đukanovićevog sistema, završio u ZIKS-u i pred sudovima: bivša predsjednica Vrhovnog suda  Vesna Medenica, bivši specijalni tužilac Milivoje Katnić, njegov zamjenik Saša Čađenović, bivši predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić,  vioski funkcioner bezbjednosnog sektora Zoran Lazović,  policijski inspektori, junaci skaj prepiski – Ljubo Milović, Petar Lazović, Ivan Stamatović, Ilija Vasović.  Pa ministri Đukanovićevih vlada, Petar Ivanović, Milutin Simović, Predrag Bošković. Đukanovićev ekonomski guru Veselin Vukotić i menadžment iz Plantaža, Aleksandar Mijajlović, jedan od vlasnika Bemaxa….Podugačak je spisak. Da su mogli da prisustvuju Kongresu, rukovodstvo stranke moralo bi iznajmiti stadion.

Živković je  na Kongresu, uz prigodnu retoriku o navodnoj reformi partije, saopštio i da će jedan od prioriteta DPS-a biti “revidiranje postojećih pozitivnopravnih rješenja u oblasti pravosuđa koja su nas dovela u situaciju da je selektivna pravda postala svakodnevica, a tužilaštvo instrument u rukama parlamentarne većine čiji predstavnici otvoreno najavljuju progon i hapšenja opozicionih predstavnika”. To je valjda pojašnjenje za podugačak spisak visokih funkcionera bivšeg režima u zatvoru i na optužnicama.

Iz novog Glavnog odbora, koji je izabran na Kongresu u nedjelju, isključena su neka stara imena:  Milutin Simović,  Suad Numanović, Zorica Kovačević, Veselin Grbović, Predrag Jelušić… Ostali su Nataša Pešić, Predrag Nenezić, Vladan Joković, Nikola Divanović, Predrag Bošković …

Analitičari izbor Đukanovića za počasnog predsjednika, te retoriku novog rukovodstva na Kongresu, vide kao definitivan pokazatelj da se reforma partije koja je pod njegovom palicom tri decenije vladala Crnom Gorom, nije i neće skoro desiti. „Nekad je DPS bio lična partija Đukanovića, sada je njegov talac“, efektno je prokomentarisao  Rade Bojović iz Građanske inicijative 21.maj.

Živković se ovako osvrnuo na minule dane:  “Kada iz ove perspektive nakon skoro pet godina od političkih promjena pogledamo učinke svih postavgustovskih vlasti, i sa kakvom ‘nepodnošljivom lakoćom’ razaraju sve čega se dohvate vodeći se primarnim ciljem da što duže ostanu u svojim foteljama, onda nam se čini da te naše greške i nijesu bile baš toliko velike kakvim se pokušavaju predstaviti”.  Sitnica: ratovi, uništavanje državnih preduzeća i privrede zemlje, korupcija i kriminal, prostor na stranicama inostrane štampe najprije zbog državnog vrha na međunarodnim optužnicama za šverc cigareta, potom i zbog veza za jednim od najvećih narko kartela Evrope, progon kritičara i gušenje slobodnih medija, nepristojno bogaćenje političke klase čiji je šef dospio na Forbsovu listu najbogatijih skupa sa šeicima, zarobljene institucije, selektivna pravda, krađa izbora….

Živković je ipak zahvalan: „ Malo je političkih partija koji imaju moralni kapital kakvim mi danas raspolažemo, zahvaljujući ostvarenjima i rezultatima koje su ostvarile prethodne generacije u našoj partiji predvodeći državnu politiku u najturbulentnijim vremenima“.

Zuzvrat: Đukanović na Kongresu nije krio zadovoljstvo novom političkom generacijom. Dao im je i dva savjeta –da “ nastave da pouzdano brane ostvareno”, i da budu istrajni na tom putu. Citirao je i Njegoša: “ Nove nužde rađu nove sile. Tako i ove nužde tražile su novu generaciju naše politike”.

Moglo bi se reći i obratno. Stare nužde vraću stare sile. Pokazatelj povratka Đukanovića na političku scenu, koji ni nakon gubitka vlasti i  odlaska sa čela partije, nije nikada u stvari pustio iz ruku konce moći koje je mogao da zadrži, ne pokazuje samo njegov izbor za počasnog predsjednika DPS-a. To je samo izlazak iz sjenke. Da su ga stare nužde navele da pojača kontrolu nad partijom, i opozicijom, vidljivo je bilo prvenstveno kroz nekoliko posljednjih mjeseci djelovanja Demokratske partije socijalista, koja je na slučaju Ustavni sud, radikalizovala djelovanje, pokazujući da nije spremna ni za  promjene i dijalog. Odnosno da   Đukanoviću treba održavanje “pređašnjeg stanja” u pravosuđu i u partiji. Tu su i njegovi sve češći javni nastupi puni kritike aktuelne vlasti i Zapada, pojavljivanje njegovih članova familije na protestima…Sve u svemu, rezultat njegovog čvrstog  zagrljaja partije koju je decenijama vodio je  još jedna uništena mlada generaciju DPS-a. I propuštena prilika da Crna Gora dobije reformisani DPS, kako joj  joj putevi ne bi bili – đukanovićevski svijet ili srpski svet.

Živković se na Kongresu pohvalio posljednjim izbornim rezultatima DPS-a  na lokalnim izborima, najavljujući povratak te partije u državnu vlast na sledećim parlamentarnim izborima.

“Proces je nedvosmisleno počeo, prvo povratkom na vlast u Ulcinju, a onda i nedavnim razvlašćivanjem ove parlamentarne većine u Budvi. Naredna stanica nas čeka već u aprilu – na izborima koji su zakazani u Nikšiću, a onda nastavljamo dalje sve do narednih vanrednih ili redovnih parlamentarnih izbora koji će biti prekretnica daljeg razvoja Crne Gore”, kazao je.

Izborne brojke, međutim, pokazuju da je nakon niza opadanja podrške na izborima nakon avgusta 2020 godine, pozicija DPS –a počela da jača nakon što se Đukanović i zvanično povukao sa svih pozicija, a dok novo rukovodstvo nije tako otvoreno hvalilo njegova “istorijska dostignuća”, kao sada.  Na posljednjim izborima u Podgorici, kada je DPS pokazao drugačije lice, lice koje je nagovještavalo reforme, izborna lista   koju je predvodio Nermin Abdić, bila je pobjednik tih izbora. Stil, način obraćanja potencijalnim glasačima i političkim protivnicima  Abdića, bili su  neporedivi  sa kampanjama Đukanovića i njegove stare garde. Teško da DPS sa legalizovanim Đukanovićevim vođstvom može popraviti taj rezultat, a sasvim sigurno, umanjiće izglede da DPS stekne ono što mu najviše nedostaje: koalicioni kapacitet.

Još jedna zakonitost. Đukanovićev svijet hrani srpski svet. Niz posljednjih lokalnih izbora pokazuje da kad jača DPS jača i bivši Demokratski front.  Samo jedan detalj. Dovoljno je da  Đukanović dođe da proslavi Abdićevu pobjedu u Podgorici uz pjesmu Jači smo od Srbije, pa da se pojača društvena tenzija i radikalizuje javni prostor.

Profesor i metodolog Miloš Bešić objašnjava: „Nakon izbora 2020., na kojima je smijenjena trodecenijska vlast DPS-a, biračko tijelo te stranke i bivšeg DF-a se preraspodijelilo, tako što je dio glasača ta dva politička subjekta prišao ‘umjerenim građanskim opcijama”. Po njegovom mišljenju u međuvremenu su se partijske strukture oko DPS-a i DF-a konsolidovale, dok je do pada umjerenijih opcija doveo i njihov unutrašnji sukob. Povećava se i broj apstinenata, pokazujući da raste nezadovoljstvo i vlašću i opozicijom.

„Nijesam od onih koji ima ambiciju da djeluje iz sjenke. Nikada nijesam tako radio, valjda zato što sam imao dovoljno prilika da budem dio vlasti i sve što sam želio da radim, radio sam sa scene”, kazao je Đukanović na Kongresu  u nedjelju. Niko nije ni pisnuo na te riječi.

Izlazak iz sjenke višestrukog povratnika Đukanovića, samo potvrđuje ono što već znamo. Ne samo da se DPS nije reformisao, krsteći u istorijska dostignuća teret prethodne političke generacije.  Nego i da će taj teret morati da nosi i ovo društvo. Rascijepljeno između vlasti koja je nastavila masovno  da primjenjuje Đukanovićeve prakse, a njen dio i da slavi susjednog autokratu, i opozicije u sve čvršćem  Đukanovićevom zagrljaju.

Ne valja se zavaravati: ako bude  Đukanović rastao, rašće i Vučićeva Crna Gora. To nije prećutna kolalicija, već mnogo više. Hemija. Skoro sudbina.

Milena PEROVIĆ    

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo