Umjetnica Irena Lagator-Pejović diplomirala je i magistrirala na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, a doktorirala je 2012. godine na Univerzitetu umetnosti u Beogradu – Centar za interdisciplinarne studije. Boravila je na Ecole Nationale Superieure des Beaux-Arts du Mans u Francuskoj. Iza nje su brojne samostalne i grupne izložbe. Izlagala je i u Italiji, Austriji, Danskoj, na Islandu, u Turskoj, Holandiji, Velikoj Britaniji, Švedskoj, Njemačkoj, Rumuniji, Egiptu, Rusiji… Dobitnik je brojnih rezidencijalno-produkcijskih grantova kao i nagrade CANU 2010. godine, internacionalnih nagrada: 24. Memorijala Nadežde Petrović; UNESCO nagrade 4. cetinjskog bijenala; nagrade 4. Bijenala grafike u Kairu i 22. Bijenala mediteranskih zemalja u Aleksandriji. Prošle godine bila je predstavnik Crne Gore na 55. Bijenalu savremene umjetnosti u Veneciji.
MONITOR: Više od deceniju realizujete ideje posredstvom fotografije, videa, ambijentalnih instalacija. I vaši raniji radovi – ,,Svjedok vremena – sada”, instalacija na tvrđavi Kosmač, kačenje vrećica za transport novca, izložba ,,Living room”… podrazumijevali su i učešće posmatrača. Da li to upravo vidite kao cilj umjetnosti – da reaguje i ukaže na pojave koje nas okružuju i na neki način njegovim učešćem mijenjate posmatrača?
LAGATOR-PEJOVIĆ: Umjetnost je uvijek ukazivala na stvarnost. Potrebno je razumjeti umjetničke epohe, pokrete da bi se uvidjelo da i danas njeno stanje nije drugačije. Ako je to nekada bila dada ili konceptualna umjetnost na primjer, danas možemo govoriti između ostalog i o relacionoj umjetnosti i njenim različitim strujama. Za relacionu umjetnost zainteresovana sam u smislu francuskog filozofa Žaka Ransijea tj. rad na procesu distribucije osjetilnosti. Na posmatraču je da procijeni u kojoj mjeri želi primiti impulse djela, započeti refleksiju, uočiti značenje intersubjektivnosti koju nastojim aktivirati i učiniti vidljivom svojim djelima. Djelo je neophodan korak prema razvoju kognitivnih i osjetnih procesa kojima je ljudski rod nadaren.
MONITOR: Prošle godine ste predstavljali Crnu Goru na 55. Bijenalu savremene umjetnosti u Veneciji izložbom „Misliti slikom”, u kojoj se bavite i pitanjem postojanja Društva neograničene odgovornosti. Kako je nastala ova izložba, jer se ovom tematikom bavite i ranije?
LAGATOR-PEJOVIĆ: Na pozivni konkurs prijavila sam projekat izložbe Misliti slikom koji je selektovan od stručnog žirija. Izložbu grade četiri komponente ili djela, i prožima je toliko i osnovnih tematika odnosno slojeva. Svako moje djelo ili izložba plod je iskustva, rada i znanja sticanih kontinuitetom istraživanja tema i problema koji me interesuju, jer novo se razumije kroz staro i obratno. Izložba je nastala na ideji stvaranja procesa spoznaja i sugestija koje se razvijaju u četiri ambijenta ili kategorije prisustva koje se tiču pitanja percepcije, interaktivnosti posmatrača sa djelom, interdisciplinarosti. Djela Izvan konačnosti, Misliti slikom, Ecce Mundi i Camera imaginata. Sredstva za razmjenu moći imaginacije su zamišljena kao prostori unutar prostora koji nastoje da prevedu viđenje u mišljenje, odsustvo u prisustvo, iskustvo u smisao, zarad naših ličnih i kolektivnih odgovornosti po pitanju proizvodnje slika i znanja.
MONITOR: Rad se sastoji od tri instalacije, a četvrti dio je intervencija u katalogu izložbe. Možete li nam pojasniti značenje – Misliti slikom?
LAGATOR – PEJOVIĆ: Misliti slikom poziva na akciju umjesto na reprezentaciju, na učešće umjesto na recepciju. Prolazak kroz zlatnu, crnu i bijelu odaju izložbe Misliti slikom vraća nas pitanjima vrijednosti, kreacije i budućnosti našeg svijeta i obratno, započnete li posjetu izložbe u bijeloj odaji završićete je pitanjem vrijednosti ili zlatnom odajom stvarnosti. Ali, da li je zlatna stvarnost danas? Rezultat ovih iskustvenih i vremenskih odnosa je poetička rekonstrukcija stvarnosti što je naglašeno djelom u katalogu za čije dovršenje posjetilac sam bira prostor i vrijeme. A kako se u osnovi teme bijenala Enciklopedijska palata nalazi stvaralaštvo jednog od mojih omiljenih filozofa, djelo Hansa Beltinga i između ostalog njegova misao da ,,u stvarnosti nije medij, već je posjetilac taj koji u sebi stvara sliku”, izložba Misliti slikom nastoji da probudi lične i kolektivne odgovornosti u odnosu na stvaranje slika ali i u odnosu na stvaranje mišljenja. Slika i mišljenje slike svijeta, spoj ruke i uma, proizvode znanje.
Umjetnost se dešava u odnosu na ono što vidimo, što osjećamo, što mislimo i znamo. Izložba Misliti slikom znači izazovno područje između intelektualne strogosti i estetske posljedice.
MONITOR: Za umjetnika veliki je uspjeh predstavljati zemlju na najprestižnijem događaju na svjetskoj umjetničkoj sceni. Kažite mi kako je publika reagovala i jeste li zadovoljni? Je li bilo nekih poziva i saradnje nakon Bijenala?
LAGATOR-PEJOVIĆ: Tokom otvaranja crnogorskog paviljona umjetnik i filozof Bazon Brok najavio je moju buduću saradnju sa interesantnim internacionalnim institucijama i kustosima. Stručna publika takođe je pokazala veliko interesovanje za izložbu Misliti slikom. Izuzetno pozitivne kritike objavio je stručni časopis Arte e Crtitca iz Rima, Kunstforum International kao i Sleek iz Berlina, između ostalih. Od brojnih intervjua koje sam dala za elektronske i štampane medije naglasila bih intervjue za stručne časopise Abitare, Juliet, Klat, ali i da je selekcija crnogorskog paviljona u osam paviljona zastupljenih (od ukupno 88 nacionalnih paviljona) u TV dokumentarcu Enciklopedijska palata SKY Italia televizije, prilično veliki uspjeh. Sjajne komentare za inostrane i domaće medije dali su kustosi i umjetnici poput Brace Dimitrijevića, Emanuele Mazonis, Laure Safred, Kloe Pikoli, Kriste Štajnle, Dejana Sretenovića itd. Posebnim uspjehom smatram posjetu interesantnih galerista i predstavnika značajnih institucija. U toku je moja razmjena informacija sa njima, pa je izbor i vrijeme potrebno pažljivo osmisliti.
MONITOR: Dok stvarate da li razmišljate o publici i koliko se ova naša razlikuje od inostrane kad je u pitanju vaš rad?
LAGATOR-PEJOVIĆ: Nastojim da se ne vežem samo za jednu sredinu, zemlju ili društvo. Zanimljivih i značajnih komentara na umjetnikovo djelo od strane pojedinaca ima u svakoj sredini, pa tako i u našoj. Međutim bilo bi potrebno, i višestruko korisno, da i crnogorska publika ima što više prilike za posjetu gostujućih internacionalnih izložbi u Crnoj Gori. O publici, posmatraču na sasvim ravnopravnom nivou, razmišljam paralelno sa drugim aspektima važnim za djelo, jer u osnovi sebe uvijek ćemo pronalaziti druge, o čemu nam je veliko nasljeđe ostavio Huserl. To i jeste razlog zbog kojeg kao jedan vid određenja svoje umjetnosti vidim umjetnost kao socijalnu strategiju.
Miroslav MINIĆ
foto: Lazar Pejović