Prije izvjesnog vremena dobila sam akvarijum. Veliki, onako baš, baš. Cijelih 120 litara. Kada sam ga malo bolje proučila uzevši u obzir prostorne kapacitete moje kuće, odlučila sam da isti prebacim u naše kancelarije. Em ima dovoljno prostora, em će biti oplemenjene. Dosta dugo smo zajedničkim snagama pokušavali da akvarijum stavimo u funkciju. Trebalo je izraditi poklopac, kupiti neonku, lajsne, pumpu i grijač. Posao oko poklopca je odlagan jer je naš poznanik vrstan stolar, zbog nedostatka posla morao da se prekvalifikuje u taksiste i to u noćnu smjenu, ali kada je i taj problem riješen, ostalo je samo još ono glavno – ribice. Pošto sam se konsultovala sa par ljudi odlučila sam – bez prava na žalbu i prigovor da akvarijum nastanimo ciklidima, jednom vrstom nevjerovatno otporne, žive i atraktivne ribice, koja je zanimljiva i zbog načina mrijesta. Naime ženka jajašca tj. ikru drži u ustima sve do trenutka dok mladi nisu dovoljno veliki da se snađu sami. U prirodi to izgleda tako, u zatvorenom akvarijumu mladi ribiconi moraju da se odvoje od velikih da ih ove ne bi jednostavno pojele.

Gdje mogu da ih nabavim? Pa u Beogradu odgovorio mi je prijatelj akvarista, povezaću te sa čovjekom pa ćeš taman i meni donijeti nekoliko primjeraka druge vrste.

Moram da napravim malu pauzu i da kažem da su akvaristi jedan poseban soj ljudi. Totalni zaluđenici za bojama i oblicima koji se lelujaju u akvarijumu, tom mikrokosmosu koji ponekad liči na najbolje epizode turskih serija.

I tako, zimski raspust u Beogradu, vrijeme je za povratak kući. Na željezničkoj stanici čeka me čovjek sa uredno upakovanim paketom ribica. Pitam ga prave li problem na carini zbog toga, on mi odgovara da uvijek šalje na taj način ribice za Crnu Goru i da do sada nije ima nikakvih problema. Ok, uzimam paket, zahvaljujem se i ulazim u voz.

Put prolazi bez većih problema ako ne računam magarca od nekih dvadesetak godina, sa viškom ega i steroida i manjkom značajnijeg životnog iskustva, koji em puši u kupeu am je razvalio prozor koji dosta dugo nije mogao da se zatvori. Ljubazni carinici sa srbijanske strane samo kontrolišu pasoš i puštaju me dalje bez većih pitanja, ali u Bijelom Polju počinje avantura. Pita carinik tj pripadnik granične policije , ljubazno ali autoritativno: Čiji je ovo paket?

-Moj.
-Pa šta je u njemu?
-Ribice.
-Kakve ribice?
-Pa akvarijumske.

Au, pa to ne može, vi morate da izađete iz voza, dajte mi vaša dokumenta, bla, bla, bla. Sišla sam iz voza bez riječi. Dok sam stajala na stanici čekajući da se završi pretres pa da pređu na mene kriminalca, gledam kako voz daje znak za polazak . Mašem mu. I smijem se kao luda, zapravo veći dio ispitivanja u stanici jedva da sam mogla da se suzdržim od smijeha jer mi je svo vrijeme u glavi bio članak sljedeće sadržine koji je meni kao vječitom padaču svega i svačega na pamet sinuo dok je voz odlazio:

Jutros u 04.30 organizovanom akcijom pripadnika granične policije uspješno je sprovedena akcija’RIBICA’. Na željezničkoj stanici u B. Polju u vozu koji saobraća na liniji Bg-Bar zaplijenjena je veća količina akvarijumskih ribica marke: skalari,trihogasteri i ciklidi ukupne vrijednosti 25 e. Nadležni ističu da su zadovolji što je ovaj švercerski kanal uspješno presječen i dodaju da će ubuduće svaki sličan pokušaj biti osujećen,jer je svaka nelegalna ribica udar na državu. Švercer je nakon dva sata čekanja pušten da se snađe kako zna i umije, bez elera u džepu, za prevoz do krajnjeg odredišta tj. Podgorice.

Eto.

Iva BAJKOVIĆ