Paradoksalno, ali centralni muzički događaj u Crnoj Gori nije bila ni pjesma, ni album, ni koncert, već film. Riječ je o dokumentarnom ostvarenju To ludo srce crnogorskog režisera Momira Matovića, u kome je, po prvi put otkako je Crne Gore, prikazan nastanak rock’n’roll scene u glavnom gradu Podgorici.
Matović je, u nedostatku autentičnih audio i video snimaka (a vrhunac paradoksa je što je samo nekoliko nedjelja nakon premijere TVCG našla jedan izgubljeni filmski snimak iz tog vremena), na jednom mjestu okupio aktere tadašnjih gitarijada i koncerata, u periodu od 1964. do 1970. godine, i tako iz prve ruke napravio priču koja je bila nostalgično prisjećanje na pionirske dane kada su prve električne gitare stizale u Crnu Goru.
To je ujedno bilo i prvo ostvarenje uopšte, ne samo filmsko, koje tretira genezu crnogorskog pop rocka. Prisutni u sali KIC-a ,,perifernim vremeplovom” su volšebno izbačeni u vrijeme kad su momci s kravatama svirali beat muziku, susretali se s djevojkama samo na igrankama uz erotski doživljaj u vidu ruke na leđima, a električne instrumente krpili od akustičnih gitara i magneta sa radio-aparata, a bubnjeve od kutija Faks-helizima ili ruskih enciklopedija različite debljine.
Priča iz prve ruke ponuđena je kroz niz sugestivnih pripovjedanja članova vokalno-instrumentalnih sastava toga doba: Entuzijasti, Stelle, Džeferdari, Lordovi, Svjetla u tami, Mrtve duše, Strašne sjenke, The Bliss, Yellowstones, Podgoričani, Noćni putnici… Za iduću godinu najavljeno je štampanje knjige Istorija crnogorskog pop rocka 1956-2013, čime će konačno CG dobiti djelo koje govori o onome za šta se u ostatku nekadašnje države mislilo da nikada nije ni postojalo.
Drugi važni događaj je muzički povratak multimedijalne cetinjske trupe The Books of Knjige. Singl Svuda oko tebe predstavlja ovu grupu u potpuno zrelom muzičkom izdanju, za šta je konkretno bio zadužen Aleksandar Radunović Popaj, koji je autor kompozicije, odsvirao (izvanredno) je sve gitare i otpjevao pjesmu, a bas i bubanj djelo su bivših članova grupe Gospoda Glembajevi, uz vanserijski vokal Tine Džankić.
Pjesmu prati veoma atraktivan spot koji je sarkastična kritika savremenog startletanski obojenog svijeta, dok je angažovani tekst uperen protiv mentaliteta savremenog otuđenog postpotrošačkog društva, u kome je sve roba. Glavnu ulogu u video-klipu ima televizijski radnik Dejan Vuković Čagi kao pijanac sa delirium tremensom u kome se, gle čuda, pojavljuju iskarikirane negativne pojave što nas okružuju, a kuriozitet je i pojavljivanje pjevačice Marina Tadić u ulozi oficirke koja rukovodi streljačkim vodom, potom djevojaka iz cirkuske trupe Ludifico iz Herceg Novog i nekoliko crnogorskih manekenki. Cjelokupno gledano, odlično.
Treći važni događaj bio je nastup Crne Gore na Eurosongu. Ne zbog samog učešća ili plasmana, jer oni odavno već na ovoj manifestaciji nisu mjerilo kvaliteta, već zbog činjenice da se naša država predstavila modernom dub-step pjesmom. Igranka Sky Wikluha, u kojoj su odličan posao odradili kotorski reperi Who See Klapa, a zablistala u veoma zahtjevnim refrenima Nina Žižić, bez sumnje najbolji vokal na Eurosongu ove godine, pokazala je kako se i male zemlje sa nevelikim budžetom za manifestaciju mogu dostojno predstaviti na najbitnijoj smotri lakih nota Starog kontinenta.
Upečatljiv spot je djelo režisera Zonja Markovića iz The Books of Knjige, i bio je regionalni hit. Nismo ušli u finale, gdje nam je, realno, po svim mjerilima bilo mjesto, ali su na vidjelo isplovila Eurosong zamešateljstva, ako je za utjehu.
Završili smo kao 12. u polufinalu, iako smo po glasovina publike bili izvanredni četvrti, a po mišljenju stručnog žirija četrnaesti. Međutim, Srbija je u konačnom poretku bila jedanaesta, iako je po glasovima publike bila 12. a po žiriju tek 15.! Ili Litvanija. Po žiriju jedanaesta, a po glasovima publike peta, a na kraju osma!!! Teško ili gotovo nikako se ne mogu objasniti rezultati po kojima četiri ex YU zemlje kobajagi nisu dale bodove jedna drugoj, već pjesmama Azerbejdžana i ostalih ex SSSR zemalja. Za iduću godinu je najavljeno učešće Sergeja Ćetkovića, pa kako mu Bog da.
U važne muzičke događaje u 2013. godini moraju se navesti i dvije aktivnosti iza kojih je stao danilovgradski novinar i publicista Milan Mandić, odnosno njegova NVO Crnogorski blues.
Prva je nesvakidašnji diskografsko-dokumentaristički poduhvat, normalan i posve uobičajan za druge zemlje, ali kod nas sa dozom egzotike i, reklo bi se, nedovoljne shvaćenosti – publikovanje CD The Best Of 1968-70 sastava Montenegro V, jedne od prvih crnogorskih grupa. Disk je dijeljen uz časopis Komuna, besplatno, dakle, čist entuzijazam.
Kompilacija snimaka Montenegra V, osnovanog u Njemačkoj 1966. godine od crnogorskih i muzičara porijeklom iz Crne Gore, nakon odvajanja od Monte Negra, prvi je njihov nosač zvuka u matičnoj zemlji. Snimili su 11 singl ploča i jedan LP, a prigodno izdanje koje je objavljeno ovog aprila nastalo je po licencama Croatia Recordsa, Jugodiska i PGP RTS. Montenegro V autor kompilacije smatra prvim profesionalnim pop bendom muzičara iz Crne Gore, koji su u matičnu zemlju iz Njemačke, gdje su neprekidno svirali po klubovima, dolazili svakog ljeta.
Drugi Mandićev projekat je izložba fotografija Bubnjari Crne Gore u KIC-u, u okviru manifestacije Podgoričko kulturno ljeto 2013. Publika je bila u prilici da vidi 59 fotografija bubnjara iz Crne Gore. Na žalost, oba ova projekta nisu izazvala adekvatno interesovanje crnogorske javnosti.
Željko MILOVIĆ