Prije nekoliko dana na društvenoj mreži pročitah komentar: „Nije mi jasno zašto su sve žene koje rade na suhomesnatom u supermarketima obavezno nadrndane?” Eh, sada, da nisam imala eklektično radno iskustvo, možda bih ovaj komentar preskočila, previdjela, izignorisala. Bio bi jedan u moru sličnih. Ali ne mogu.
Nije da stajem u odbranu profesionalno neljubaznih prodavaca, ali htjela bih vam nešto reći.
Kao prvo, ne vjerujem da je ikom živom ambicija bila da na mesoreznici secka šunku, pečenicu, i da rizikuje cjelovitost svojih ruku. Moja bivša cimerka, i prijateljica sa kojom sam godinu dana dijelila svu muku nezaposlenosti i hronične besparice je uspjela jedva da se zaposli u jednom lancu marketa. Obije smo bile jako srećne zbog tog posla, ali je trećeg dana došla sa okrvavljenom rukom i prstima koji su joj nekako tužno virili ispod te maramice. Bila je odličan student pedagogije. Ona je mog juniora naučila kako se sabira. Ja nisam umjela da mu pokažem tu najprostiju matematičku operaciju, vjerovatno zato što sam zaboravila kako je meni neko pokazao,a vremenska distanca je učinila svoje.
Slutite, ni ona nije sanjala o karijeri na mesoreznici. Samo, sudbina je pogrešno promiješala karte ili smo i ona i ja bile na pogrešnom mjestu kada je neko izvlačio naše lozove, sve u svemu posao je birao nas a ne mi posao.
Radi pošteno i sa srcem, pa će te i Bog pogledati. A biti pošten u ovom slučaju znači i reći Dobar dan. Izvolite za Vas? i onom ko te pogleda kao smrdljiv sir kada uđe u radnju. Darovati blažen osmjeh nervoznoj ženi koja nema razumijevanja za bilo koga osim za sopstvenu muku, jer joj je u tom trenutku pukao nokat na svježe izmanikiranoj ruci, pa će ne baš ženstveno opsovati i prodavačicu i debelo za njen ukus izrezanu salamu.
Pošteno raditi, znači ponoviti mentalnu operaciju i reći isto zadriglom, ćelavom, ex splavaru-dizelašu koji je avanzovao pa se parkira ispred samog ulaza u radnju da ni jedna majka sa djetetom ne može proći od njegovog bijesnog out of space četvorotočkaša, koji će peglati za 10 grama mortadele viška. Mada bi mu najbolje išao savjet da ode u divljinu, zamonaši se za dobrobit čovječanstva i ne vraća se dok sopstveni lik u ogledalu ne dovede u red.
„Dobar dan, izvolite”- zaslužiće i nadrndana šalterska službenica, kojoj je muka od svega, čiji je smisao života postalo okretanje šoljice, zabadanje želje u toć i zatim duugo i predugo čekana pauza da pojede do lakata masni burek i da odbrusi bilo kojoj nesretno zalutaloj stranci: „Zar ne vidiš da jedem!?”.
Moja cimerka nema pravo na tu nervoznu reakciju. Ona nema pravo da jede od- do ako nema ko da je zamijeni. Ni ona ni hiljade drugih radnika ne samo u trgovini, već u bilo kojoj uslužnoj djelatnosti. Ako slučajno ne stigne da strpa posljednji zalogaj u usta u 15 minuta , koliko joj je dozvoljeno da jede, odbiće joj 10 odsto od plate.
Zato sljedeći put kada uđete u bilo koju prodavnicu, nemojte gledati sa prezirom te žene koje rade na sektoru delikatesa (to se valjda tako zove). Pogledajte ih kao ljude koji se bore za sopstvenu egzistenciju i egzistenciju svoje djece. Pitajte ih kako su. Možda i one u vama prepoznaju čovjeka a ne samo mušteriju.
Iva BAJKOVIĆ