Povežite se sa nama

INTERVJU

DR LINO VELJAK, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Opasna rebarbarizacija prošlosti

Objavljeno prije

na

Simboli Drugog svjetskog rata i tadašnjeg raspada Kraljevine Jugoslavije, sve su češće i intenzivnije pred našim očima. Posebno u Hrvatskoj i Srbiji. Tu su i novi predlozi za sporenja: međusobne tužbe za genocid dvije države. Kako se to sve može razumijevati i šta se u stvari događa sa građanima, elitama i nosiocima vlasti, razgovarali smo sa filozofom dr Linom Veljakom.

MONITOR: Kako je moguće da se u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko mjeseci, pred ulazak u EU i neposredno po tom događaju, nižu incidenti, inicijative i aktivnosti koji Hrvatsku kao da hoće da prikažu kao zemlju koja je u EU ušla nespremna ili da to nije ni zaslužila?
VELJAK: Ne radi se samo o incidentima, nego o sistematskom djelovanju radikalno-desnih grupacija. Koristeći traume žrtava rata (čiji su preživjeli glavni akteri u međuvremenu postali nominalno mirotvorci i stekli ugled u tzv. međunarodnoj zajednici kao „faktori mira i stabilnosti na Balkanu”), niske razine političke kulture (koja okvirno nije bitno različita od kulture istočnih susjeda), neodlučnost aktualne hrvatske vlasti (čijim se nositeljima ne može, doduše, pripisati zločinačka prošlost, ali je evidentno da oni nemaju ni snage – pa ni volje – da učine odlučniji zaokret u smjeru raskida s politikom koja je obilježavala 90-e godine prošlog stoljeća), te – a to je najvažnije – katastrofalnu privrednu situaciju u Hrvatskoj (koja rezultira daljnjim rastom nezaposlenosti, propadanjem industrije i poljoprivrede, te padom životnog standarda najširih slojeva stanovništva), dodatno otežanu izrazito visokim stupnjem kooperativnosti vlade s centrima globalne financijske moći, donedavna marginalna desnica uspjela je pod svoju kontrolu staviti HDZ (pa ga time spasiti od prijeteće marginalizacije, nakon što je ta stranka kriminalizirana zbog pljačke počinjene u vrijeme kada ju je vodio Ivo Sanader), ima podršku evropske desnice, vjerojatno radi pod mentorstvom moćne organizacije Opus Dei – i zadobiva podršku onoga dijela stanovništva koje se suočava s egzistencijalnom besperspektivnošću, ljudi koji su obuzeti beznađem. Optimisti bi rekli da je to posljednji pokušaj mračnjaka da zaustave evropeizaciju i normalizaciju Hrvatske; pesimisti bi rekli da se radi o sindromu Vajmarske republike: nacisti koriste krizu da bi uspostavili funkcionalan organski poredak. Jesu li u pravi prvi ili drugi – ponajprije ovisi o daljnjem razvoju stanja u Evropskoj uniji: postane li Marie Le Pen predvodnica najjače političke grupacije u EU (a to implicira i njezin raspad), Hrvatska će dijeliti sudbinu drugih evropskih zemalja u kojima će liberalno-demokratski okviri vladavine globalnog kapitala biti nadomješteni efikasnijim modelom te iste vladavine.

MONITOR: Posebno je upadljiv slučaj vezan za prava manjina, kao što je onaj u Vukovaru sa pravom srpske manjine na javne natpise na oba pisma. Može li se to pripisati samo snazi ratnih trauma ili naporima ultradesnice da ostavi snažniji utisak u biračkom tijelu?
VELJAK: Analogne situacije u novijoj prošlosti pokazuju (i to ne samo u Hrvatskoj, i ne samo u regiji): u situacijama koje su obilježene dugotrajnom i strukturalnom krizom, nositelji autoritarno-konzervativnih opcija (da ne kažem predlagatelji totalitarnih rješenja krize), za osnovni model mobilizacije stanovništva nameću optuživanje neke manjine da je kriva za sve nedaće koje su zadesile neku zajednicu. Budući da su u Hrvatskoj – ponajprije zbog ratnih trauma – Srbi najpogodniji za tu ulogu, logično je da se najveću manjinu demonizira, te da se na taj način obnovi etnička homogenost.

MONITOR: Po procentu onih koji su se na referendumu izjasnili protiv ozvaničenja gej brakova, Hrvatska kao da ne zaostaje sa homofobijom u susjednim zemljama Balkana. Kolika je u ovome uloga pa i pritisak katoličke crkve, a posebno formalni uticaj Konkordata?
VELJAK: Je li se visok ili nizak postotak na nedavnom referendumu izjasnio protiv gej brakova – ovisi o interpretaciji: protiv istospolnih brakova se izjasnilo ukupno 25 odsto birača s pravom glasa. I sad je pitanje što je s onih 75 odsto koji su ignorirali referendum ili su (njih manje od 15 odsto od ukupnog biračkog tijela) izašli i bili protiv predložene promjene ustava. Jesu li apstinenti za ili protiv, spadaju li i oni među homofoban dio populacije? No, sasvim je jasno da je najveći gubitnik referenduma katolička crkva: biskupi su pozvali vjernike da izađu na referendum i daju glas za predloženu promjenu ustava kojom se onemogućuju istospolni brakovi, mjesecima je vođena kampanja za referendum – a od 86% deklariranih katolika samo je manje od jedne trećine poslušalo svoje pastire. Stoga se nakon objavljivanja rezultata referenduma u javnosti javila u mnogo intenzivnijem obliku nego što je to bilo prije referenduma ideja da se referendumom ukinu ugovori koje je Hrvatska 1996. potpisala s Vatikanom (tzv. Konkordat); ipak, dominira prijedlog da se ubuduće za referendum zahtijeva 50-postotna izlaznost svih upisanih birača.

MONITOR: Bilo je glasova iz Hrvatske u vezi sa prikazivanjem serije ,,Ravna Gora” na kanalu javnog servisa RTS u Srbiji. Na tu seriju se obraća posebna pažnja i u Bosni i u Crnoj Gori. Zašto su istorijski nalazi po uticaju na građane daleko nemoćniji od fikcije ili filmskog „razumijevanja” prošlosti? Radi li se i o slabostima istorijske nauke ?
VELJAK: Revizija prošlosti prisutna je u svim državama nastalima na području bivše Jugoslavije. Poraženi u ratu prikazuju se kao pozitivna strana, pobjednici – kao uzurpatori i zločinci. Radi se o sistematskom historijskom revizionizmu, a ova naša regija nije nažalost nikakva iznimka: od rehabilitacije kolaboracionista u baltičkim republikama, pa do nastojanja radikalne desnice u Francuskoj da kolaboracioniste prikaže u pozitivnom svjetlu – na djelu je jedna dugoročno gledano opasna tendencija rebarbarizacije prošlosti, koja je u funkciji uspostavljanja barbarske budućnosti. Naravno, i historičari imaju tu udjela, i oni imaju svoj dio odgovornosti: oni , ne tako malobrojni, među historičarima koji selektivno koriste građu, bilo zato što su obuzeti mržnjom protiv svega što stremi emancipaciji (pa stoga nastoje kompromitirati svaku vrstu antifašizma ili pak kolaborante prikazivati kao istinske antifašiste), bilo pak zato što je danas probitačno i korisno biti revizionist, kao što je nekad bilo probitačno slaviti tadašnje nositelje vlasti. Naprosto, među tzv. intelektualcima ima značajan broj onih koji su uz svaku vlast i koji će, kad se to od njih traži ili kad je korisno, opravdavati i najzločinačkiju ideologiju, slaviti i najmračnije pojave u prošlosti i sadašnjosti.

MONITOR: Uveliko se spekuliše da će srpsko-hrvatski odnosi krenuti nizbrdo jer obje zemlje idu na Međunarodni sud sa tužbama za genocid. I predsjednik Hrvatske Ivo Josipović je svojevremeno, kao pravnik, tvrdio da te tužbe nemaju šanse da budu uspješne. Koja je svrha tih tužbi?
VELJAK: Radi se o sljedećem: podgrijavanje tužbe koristi i hrvatskim vlastima (jer neće – u tom aspektu – biti optužene da su izdale nacionalne interese, pokazale bešćutnost u odnosu na žrtve srpske agresije, itd.), ali i svima onima koji rade na novoj homogenizaciji, u skladu s onim što je već rečeno a što dolazi do izražaja u referendumskoj inicijativi za ukidanje ćirilice. A dobro opravdanje se uvijek nađe. Nisam siguran da će to dovesti do daljnih pogoršavanja međudržavnih odnosa, ali svakako neće pomoći dodatnoj normalizaciji političke klime u obje zemlje. Sve što skreće pažnju javnosti od egzistencijalnih pitanja dobro je za one na vlasti.

MONITOR: I Crna Gora ima svoj dio odgovornosti za ratovanja u Hrvatskoj, posebno kada se radi o napadima na Dubrovnik?
VELJAK: Nema, naravno, nikakve sumnje da i Crna Gora snosi svoj dio odgovornosti. No, Crna Gora je 1991. i 1992. bila podijeljena: nisu svi išli u dobrovoljce i „oslobađali srpski Dubrovnik”, neki su se i javno suprotstavili agresiji. Među prvima ima i onih koji su smogli snage da se pokaju i zatraže oprost, a koliko je to bilo pragmatično (da ne kažem licemjerno) a koliko iskreno – zna svatko od njih.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ĐORĐE PAVIĆEVIĆ, PROFESOR NA FPN BU I NARODNI POSLANIK ZELENO-LIJEVOG FRONTA: Ne vidim razloge za veliku brigu kako će se studentski protesti razvijati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Razlog za brigu jeste mogućnost da se režim odluči za oštriju represiju i da se društvo usled nekih poteza vlasti vrati u nasilje. To je teren gdje se tvrdo jezgro pristalica vlasti najbolje snalazi

 

MONITOR: Aleksandar Vučić je najavio „kontrarevoluciju“ i dolazak cijele Srbije u Beograd. Kako ocjenjujete načine kojima se on nosi sa studentskim manifestacijama i podrškom koju oni dobijaju iz raznih djelova društva?

PAVIĆEVIĆ: On je pokušavao sve iz svog repertoara kako bi ugušio proteste: pretnje, pritiske, nasilje, privođenja, targetiranja, razne ponude, sada je na red došla kontrarevolucija. Aleksandar Vučić se sa rečima igra kao Jajčić Ovalčić (Humpty Dampty) iz Alise, a u stvari očajnički pokušava da skrene temu sa zahteva protesta i ubistva ispod nadstrešnice u Novom Sadu i zaustavi pad podrške, ali mu to ne ide. Sada mu je cilj da se ta podrška ne okrene ka bilo kom političkom akteru i pokušava da političke partije i pokrete izoluje od protesta i društva, tako što će davati direktne ustupke, poput donošenja Zakona o visokom obrazovanju.

MONITOR: Studenti stalno ističu da njihovi zahtjevi nisu ispunjeni i da će u blokadama biti do njihovog ispunjenja. Mnogi se pitaju: Šta poslije? Kao da su se svi protivnici režima toliko oslonili na studentsku istrajnost i konzistentnost a, prije svega, na njihov mobilizatorski potencijal, da ne mogu bez njih?

PAVIĆEVIĆ: Trenutno je situacija takva jer su studenti uradili fenomenalnu stvar, ono što niko nikada nije uradio od pojave masovnih medija. Oni su svojim telima preneli poruku i pokrenuli neverovatan lanac solidarnosti u društvu. Ne vidim razloga za veliku brigu o tome kako će se njihovi protesti razvijati. Ne smemo zaboraviti i druge aktere, pre svega prosvetne radnike i radnice. Razlog za brigu jeste mogućnost da se režim odluči za oštriju represiju i da se društvo usled nekih poteza vlasti vrati u nasilje. To je teren gde se tvrdo jezgro pristalica vlasti najbolje snalazi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIRSAD TOKAČA, DIREKTOR ISTRAŽIVAČKO DOKUMENTACIONOG CENTRA, SARAJEVO: VP Šmit se uzdržao od korišćenja Bonskih ovlašćenja, da bi ojačalo BiH pravosuđe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dodik se pogubio u panici jer se, prvi put, susreće sa situacijom koju ne može kontrolisati i diktirati. Ovaj put on  ne može računati na jednodušnu podršku opozicije.  I njima je jasno da se radi o ličnom problemu Dodika, a nikako problemu koji dotiče entitet… Populističke poruke Dodiku trebaju da bi  obezbijedio političku podršku i podršku naroda. Jučerašnje okupljanje par hiljada ljudi u Banja Luci pokazalo je da je i ta podrška izlapila

 

 

MONITOR: Milorad Dodik je prvostepeno-nepravosnažno, proglašen krivim za nepoštovanje odluka Visokog predstavnika. Skupština RS je odluku Suda BiH nazvala državnim udarom, Savjet za nacionalnu bezbjednost Srbije je reagovao sa sedam zaključaka…Očito je:   pravosuđe BiH priznaje odluke VP Kristijana Šmita kao  zakonodavne. Šmit je “pobijedio”, a da nije morao da koristi Bonska ovlašćenja?

TOKAČA: Od samog početka je jasno da se sudilo po Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine i da su dopune tog zakona koje je inicirao Visoki predstavnik zasnovane na njegvim ovlaštenjima, kao i svih njegovih prethodnika. On nije koristio Bonske ovlasti jer je intencija da se državne institucije Bosne i Hercegovine osposobe za samostalno  donošenje odluka i time ojačava vladavina zakona. Da je cilj drugačiji, bilo mu je mnogo jednostavnije da je upotrijebio Bonske ovlasti i trajno ga eliminirao iz političkog života. Mislim da je ovakav pristup  koji jača ulogu bosanskog pravosuđa potpuno ispravan.

Što se tiče marginalnih tipova koji Dodiku daju podršku, ona neće proizvesti nikakve posljedice, osim utiska koji oni žele proizvesti kod vlastite javnosti da predstavljaju nekakav politički faktor.

MONITOR: Visoki predstavnici EU parlamenta osudili su pritiske na Tužilastvo i Sud BiH, Altea snage su pomno pratile događaje…Aleksandar Vučić je, međutim, brzo došao u Banja Luku. Odluke donijete malo ranije u Beogradu  potcrtavaju stav da stranci ne bi trebalo da se miješaju u BiH prilike. Da li se Srbija- a Vučić se poziva na Deklaraciju Svesrpskog sabora, u stvari-miješa?

TOKAČA: Kada bi Bosna imala prijateljsko okruženje, a ne agresivne susjede koji imaju teritorijalne pretenzije, onda ne bi bilo ni potrebno za bilo kakvim prisustvom međunarodnog faktora. S jačanjem državnih institucija i ta uloga će slabiti. Mada je- već sada jasno, da se Bosna i sama može braniti od nasrtaja susjeda. Zar to nije dokazano devedesetih? Upravo bi Dodik i Vučić trebali biti zahvalni međunarodnim faktorima koji su bosansku armiju zaustavili pred Banja Lukom i častili ih entitetom.

Tzv. „srpski svet“ je roba upotrebljiva samo za srpsku mitomansku ideologiju. Osim toga, sva ova šarada je pokušaj Vučića i njegovog režima da skrene pažnju sa događaja u Srbiji-na jednoj strani, i testiranja bosanske odlučnosti da brani suverenitet i integritet države, na drugoj strani. Cilj je da se u miru postigne ono što nije uspjelo ratom. Ipak, svjestan je Vučić da nisu ovo devedesete. A miješanje u unutrašnja pitanja samo dugoročno šteti odnosima Bosne i Srbije.

Interesantan je sinoćnji poziv Dodika na pregovore. Svakom racionalnom je jasno da su razgovori u miru i bez tenzija i ucjena dobrodošli. Samo, on mora znati da se ti pregovori vrše unutar institucija bosanske države, u Predsjedništvu i Parlamentu. Dakle, Dodik je nenadležan i treba svoju funkciju obavljati unutar entiteta. Prije bilo kakvih pregovora mora povući sve antiustavne zaključke i odluke entitetskog parlamenta.

MONITOR: Podršku je prisustvom u Banja Luci Miloradu Dodiku, dao bivši tužilac i gradonačelnik Njujorka-a u skorije vrijeme i advokat Donalda Trampa, Rudolf Đulijani. Koliko se tu radi o motivima lične i „komercijalne“ prirode a koliko to može imati veze i sa promjenom administracije u Vašingtonu?

TOKAČA: Utopljenik se za slamku hvata. Đulijani-kao i mnogi slični njemu, ima svoje interese, a oni su striktno komercijalne prirode. Pitanje je da li ćemo ikada saznati kolika je cijena njegovog dolaska u Banja Luku?! Radi se o aktivnosti pojedinca koji, moguće, ima veze s novom administracijom, ali to neće proizvesti nikakve posljedice. Sve je to uzaludno bacanje novca poreskih obveznika.

MONITOR: Otvorenu podršku Dodiku dao je i predsjednik Hrvatske, Zoran Milanović. On ovaj proces  smatra pokušajem da se Dodik „izbaci iz politike“. Milanović pominje i položaj Hrvata u Federaciji BiH. Dodik je, godinama,   rado viđen Milanovićev gost koji je podržavao intencije HDZ BiH i dijela zvanične Hrvatske, o samostalnom hrvatskom entitetu. To je savezništvo koje se, izgleda, lako ne napušta?

TOKAČA: Antibosanske snage u Hrvatskoj su uvijek na strani velikosrpskih namjera, a sve s ciljem da ostvare svoje velikohrvatske ciljeve. Takva politika je proizvela stanje u kojem trenutno u Bosni živi između 8 i  10% etničkih Hrvata, s tendencijom rapidnog smanjivanja. Ne postoji niti jedno Ustavom utvrđeno pravo Hrvata koje nije ispoštovano. Treba pogledati činjenice, jer oni na državnom nivou participiraju u vlasti s 33,33 posto a na nivou Federacije sa 50 posto.  Postoji li zemlja na svijetu u kojoj manjina ima takav stepen zastupljenosti u vlasti? Priča o novom „entitetu“ su pusti snovi, jer su i ovi koji postoje rezultat rata i zločina i nestat će, prije ili kasnije.

Što se tiče „izbacivanja iz politike“ Milorada Dodika, bilo bi interesantno čuti šta misli Milanović o učešću presuđenih kriminalaca u vlasti i političkom životu Hrvatske nakon odluka njihovih sudova?! On kao „europejac“ je valjda čuo za vladavinu zakona?! Njegovo petljanje u odluke pravosudnih institucija Bosne je diplomatski skandal i trajno remeti dobrosusjedske odnose između Bosne i Hrvatske.

MONITOR: Kako  gledate na Dodikove tvrdnje da je on bio jedini čovjek u Evropi kojem je suđeno za nepostojeće krivično djelo? Pozivao se na procedure donošenja zakona u Parlamentarnoj skupštini BiH, a da odluke Visokog predstavnika ne spadaju u zakonsku legislativu…

TOKAČA: Pa, i Bosna je jedina država u Evropi koja ima Visokog predstavnika s neograničenim ovlastima! Sada kada je njegova koža u pitanju, on se tako zdušno i patetično poziva na Parlament i institucije države, odjednom je samarićanski spreman na razgovore i dogovore. Pri tome, svjesno ignoriše „kraljevske“ ovlasti Visokog predstavnika koji su godinama postojanja postdejtonske Bosne donosili različite odluke i zakone koji su štitili ustavni poredak i mir u Bosni. Nekada su takve odluke odgovarale nekim političkim akterima, a ponekada nekim drugim. Treba biti jasno da su to populističke poruke koje Dodiku trebaju obezbijediti političku podršku i podršku naroda. Jučerašnje okupljanje par hiljada ljudi u Banja Luci pokazalo je da je i ta podrška izlapila i da je mogao napabirčiti paritjske funkcionere i entitetske službenike te simboličan broj onih koji su dovoljno indoktrinirani njegovom retorikom koja je galimatijas bemislenih ideja-tumačenja Ustava države kako se njemu svidi, te u isto vrijeme prijetnji sukobom i poziva na mir.

MONITOR: Dodik je izjavljivao  da će se od navodnog političkog progona „boriti do kraja“. Opozicija u RS nije bila spremna na podršku ovoj najavljenoj borbi, a Dodik je čak optuživao SDS da je „izdala Radovana Karadžića“. SDS je, tražio od Dodika da podnese ostavku. Koliko se i da li, opozicija u RS, politički razlikuje od SNSD i Dodika?

TOKAČA: Ako pažljivo analizirate njegov narativ vidite da je on kontradiktoran, da čas prijeti-čas nudi razgovore, čas ucjenjuje, čas optužuje vlastitu opoziciju, a čas Sarajevo. On se potpuno pogubio u panici koja ga je uhvatila, jer se  prvi put susreće sa situacijom koju ne može kontrolisati i diktirati. Priča o pregovorima sa Federacijom je besmislena. Bilo kakvi pregovori mogu se odvijati samo u okvirima institucija države, a ne između entiteta.

Drugo,  prvi put on ne može računati na jednodušnu podršku opozicije, jer je i njima jasno da se radi o ličnom problemu Dodika, a nikako problemu koji dotiče entitet. Razlike između SNSD i opozicije svode se na metode borbe za vlast i svijest opozicije da se ciljevi koje postavlja Dodik ne mogu realizirati mirnim putem. Gospodin Mirko Šarović je u nedavnom intervjuu jasno rekao da njegove političke pristalice neće izdati Bosnu-. To je radikalno suprotno onome što i Dodik i neki iz opozicije žele, a tu izjavu nisu s radošću primili.

MONITOR: BiH je u velikom zastoju sa EU integracijama. Dodik je u svom „planu B“, kao krajnje mjere pomenuo zahtjev Srbiji za konfederacijom sa RS, a kasnije i federacijom i monetarnom unijom.  Da li su ovo sasvim nerealni planovi ili im „vetar u leđa“ daje sve komplikovanija globalna situacija, posebno lakoća sa kojom Tramp i Putin uspostavljaju vezu?

TOKAČA: Zastoj je rezultat komplikovanog političkog sistema na jednoj strani, ali i radikalno različitih političkih ciljeva aktrera u procesu EU integracija. Mi smo zarobljeni u sukobu dva nepomirljiva koncepta. Na jednoj strani je većinska Bosna koja želi uređenje države na građanskim principima i visokim standardima ljudskih prava, dok je na drugoj strani koncept etničkih zajednica i pokušaji dominacije etničkog nad građansko-liberalnim. Plan rasta je blokiran jer se u njemu koristi terminologija koja entitete tretira kao države.

Dodatno, još su prisutne političke snage koje uz pomoć instruktora iz susjedstva žele ostvariti ratne ciljeve političkim sredstvima-jer to nije uspjelo ratom, genocidom i zločinima.

Mnogo je različite retorike koju Dodik koristi u zavisnosti od toga kome se obraća. U konačnici, svjestan je on da se to ne može ostvariti bez sukoba. Sve se svodi na retoriku očajnika koji se potpuno pogubio u iščekivanju sudske presude.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo