Obećala sam sebi, i nekoliko puta zatim ponovila kao mantru – neću pisati o Prajdu. Ali moram. Makar jednu rečenicu. A zatim o predrasudama sa kojima se suočavamo svakodnevno.

Bez primisli da bilo koga etiketiram, ali nije mi jasno da je odjednom glavni problem države i vaskolikog stanovništva koje živi i radi na teritoriji zvanoj Montenegro odjednom postala – rupa. Za one koji protestuju prava, za one koji su protiv pogrešna. I tako, u jednom danu nestade pitanje uništene ekonomije, privrednog sunovrata, korupcije ogoljene do bezobrazluka, mafije u sivim odijelima i bijelim kragnama koji nam upravljaju sudbinom, nezaposlenost, opšte beznađe i naravno ona čuvena, pljačkaška taksa euro po euro, kojom tako lijepo i uredno plaćamo tuđe dugove. Tu smo zatajali. Postali smo najćutljiviji narod na svijetu. Otćutali smo i to što smo postali društvo, kako to lijepo objašnjava profesor Milan Popović, suvišnih ljudi i apsolutne nezaposlenosti. Društvo radnika nasilno gurnutih u penziju, jer nemamo gdje sa njima.

Mi smo društvo licemjera. Najgorih. I ovdje ću staviti tačku na Paradu. Šta god organizatori htjeli sa njom oni su uspjeli. Uspjeli su i ovi drugi. Jedino što smo ostali u sredini mi kojima ništa nije jasno.

Decenijama uvlačeni u bolesnu matricu, postali smo robovi predrasuda. Jedna od njih je da žena ako je lijepa, mora biti i glupa. Ako ima novca, onda je uz to još i sponzoruša. U odnosu na gore pomenuti Prajd, ovo djeluje benigno, ali ne mogu da se ne zapitam zašto makar ne pokažemo malo te ženske solidarnosti. Jer ne mora po difoltu pun novčanik da znači promaju u glavi.

Zbog te naše gordosti i sujete zaboravili smo čitav niz uspješnih, samostalnih žena, koje znanjem i radom zarađuju novac. Koje su imućne i promućurne. Zavidim im, onako, iz prikrajka. Ali ne smatram zavist uvijek lošom osobinom. Ponekad nas tjera da preispitamo sebe, gdje smo i šta smo.

Možda se i potrudimo da budemo bolji kako bi stigli tamo gdje želimo.

Cijela ova priča se poklopila sa jednim mojim jubilejom. Moj okrugli big F rođendan. Wow. Mislila sam da će to biti neka velika prekretnica u mom životu. Da će ta cifra značiti da sam odjednom ostarila, i da ću polako da počnem da nestajem. Ništa se spektakularno nije dogodilo.

Možda smo previše gordi da realno sagledamo sebe u svijetlu novih godina i novog vremena. Samo, jedno je sigurno: sa godinama ne nestajemo, već postajemo svjesniji sebe. Promjene su neminovne u nama i na našem tijelu. Sviđa mi se ovo: ,,Tek poslije 35 sam postala zadovoljna žena, ali mi je onda tijelo krenulo ić’ dovraga.”

Zapravo, tek sada mogu reći da sam srećna što sam žena. Sviđa mi se taj osjećaj. Biti žena, znači biti saosjećajan-empatičan kako se moderno kaže. Osjetljiv za patnju drugoga. Životno iskustvo ti daje mogućnost i da ponekad kažeš i nešto pametno, možda čak i korisno. Ukoliko prihvatimo sebe takve kakvi jesmo, imaćemo više sluha i za druge i drugačije. Manje gordi više ponosni, i bez predrasuda.

Iva BAJKOVIĆ