Povežite se sa nama

INTERVJU

DAMIR IMAMOVIĆ, INTERPRETATOR I ISTRAŽIVAČ TRADICIONALNE MUZIKE U BiH: Borac za ljudska prava, na čelu sevdaha

Objavljeno prije

11 godina

na

damir-imamovic

Damir Imamović je vrsan umjetnik. Na jedinstven način interpretira sevdah i tako doprinosi evoluiranju i prepoznavanju muzičkog žanra kome su tokom prošlog vremena stavljeni okovi, ali i ispričani mnogi mitovi (Mejdi Sulejmani). Neosporan talenat nadogradio je znanjem, što je danas također rijetka pojava. Predan radnik a ja rad jako poštujem. Rezultat njegovog rada je čisti sevdah (Dunja Jelovac). U vremenu kada se o sevdahu kao muzičkom izrazu toliko govori, kada se eksploatiše svaka zgodna prilika da se njime hvali, od lokalnih sijela do masovnih proslava, praznika, u vremenu kada svaki drugi pjevač tvrdi da je rastao uz dedu koji je svirao saz i nanu koja je baštinila sevdalinku – jedan momak Damir Imamović zaista jeste nosilac originalnog i autentičnog nasljedstva, objašnjava Nela Đenisijević. Sulejmani posebno ističe: Njegova objektivnost, zauzimanje za ljudska prava i slobode ne može ostati nezapažena. Ipak, Damir Imamović ostaje građanin grada koji je pretrpio najdužu opsadu u modernoj historiji ratovanja, ali i politike u državi koja ne shvata vrijednost onoga čime se on bavi. Razgovor sa nama započinje: „Za mene je sevdah muzički žanr bogate historije i tradicije u BiH i okolnim zemljama. Mnogi su rukavci koje je sevdah kao zaista markantan žanr ,,progutao”: ravnu pjesmu, slavensko baladerstvo, šlagere, popularnu muziku između dva svjetska rata.. Sve to je na neki način postalo dio zgrade koji danas zovemo „sevdah”.

MONITOR: Zašto baš sevdah?
IMAMOVIĆ: Upravo zbog umjetničkih mogućnosti koje otvara takvo žanrovsko narastanje. Sevdah je danas u vrlo uzbudljivom periodu svoje historije: stvari se preslaguju, oživljavaju se stare, uvode nove. Kao umjetnik ne mogu zamisliti žanr muzike koji bi mi u ovom momentu bio zanimljiviji od sevdaha.

MONITOR: Prije nekog vremena prezentovali ste „Deset zabluda o sevdahu”… O čemu je tačno riječ?
IMAMOVIĆ: To je možda do sada bila najjavnija promocija u okviru projekta „SevdahLab”. To je projekt gdje predstavljam istraživanja kroz različite forme. Nekada je to samo predavanje, nekada je to predavanje sa projekcijom, nekada po nekim tehničkim skalama. Ima i kulturoloških priča. Za mene je važan uspjeh u tome što ja to radim već nekoliko godina, od Univerziteta u Čikagu, u Amsterdamu, Beču, Berlinu, i naravno Beogradu, Zagrebu, Sarajevu… Ne gledam to samo kao jedno predavanje. To je početak jedne priče mijenjanja iskustva sevdaha. Bojim se da je čitava priča o sevdahu došla u problem i to ne zbog kvaliteta muzičara nego zbog priče. Previše je žalopojke i kad se krene pričati o sevdahu, odmah se sevdah uporedi sa turbo-folkom. Pitate ga: Kojeg ti pjevača najviše voliš? On odmah kaže: Ja volim Himzu! Himza je najbolje pjevao! Nakon toga počne vam kazivati kako se to pjeva. Počne se žaliti kako ljudi u današnjem vremenu ne znaju pjevati. Pri tome, ništa vam ne kaže o samom zvuku. To je ono što je mene, taj površni stav, dugo vremena nerviralo. Zbog toga dosta mojih predavanja ima za cilj da malo promijeni tu situaciju i da o tome informiše javnost.

MONITOR: Kakvi su komentari na Vaša predavanja?
IMAMOVIĆ: Jako dobri.Veliki broj ljudi mi se javlja i to ne samo na našem jeziku, nego iz cijelog svijeta. Moram napraviti titlove na engleskom jeziku. Mnogo žele da se to prevede. Postoji veliki interes.

MONITOR: Gdje se danas pozicionira muzičar u Bosni i Hercegovini?
IMAMOVIĆ: Obično kad krenete da se bavite muzikom, ljudi misle da se oni time bave zbog punih stadiona i miliona objavljenih ploča. Takvi muzičari prave takvu muziku i takve pjesme. Grade takav odnos prema muzici. Zapravo, ljudi na ovim prostorima nisu navikli da bilo kakav umjetnik, a još manje muzičar, jer je uloga muzike kod nas da se na tome profitira, a ne da se za to živi. Muzičar se obično doživljava kao čovjek s kojim sjedite za stolom, jedete ili pijete, ili kao neko kome mahnete, on vam dođe odsvira pola pjesme, a onda ga otjerate. Nažalost, to je dominantna percepcija muzike.

MONITOR: Drugačije je to sa sevdahom?
IMAMOVIĆ: Kroz sevdah se ta pozicija mijenjala. Danas, biti sevdalija, znači biti neko ko se bavi tim muzičkim žanrom, a nas je vrlo malo. Ima dosta ljudi koji otpjevaju samo jednu ili dvije sevdalinke, a ima ljudi koji se samo sevdahom bave. To je prilično zbunjujuće. S jedne strane ste umjetnik, a s druge strane radite na toj popularnoj sceni. Živimo od koncerata, jer ministarstvo meni ne plaća što se bavim kulturnim nasljeđem. Tražim novac, sponzore, i živim kao svaki drugi umjetnik. Nemam status, redovnu platu, socijalno ili zdravstveno osiguranje. To je ono za šta se mi tek sada borimo. Priča o sevdahu je postala konfuzna i čitava sevdalinska scena je u jednom momentu prešla u narodnjake. Pogledajte 70-e ili 80-e godine, društvo u kojem se Himzo ili Zaim nisu percipirali kao umjetnici koji se bave nekom finom i pametnijom muzikom, nego su njihove interpretacije proglašavane za narodnjake. U tom smislu, nema nikada gotovog statusa. Uvijek se morate boriti.

MONITOR: Kakva su Vaša sjećanja na opkoljeno Sarajevo?
IMAMOVIĆ: U opkoljenom Sarajevu sam proveo dio djetinjstva od 13 do 17 godine. Bilo je to teško vrijeme čija uspomena nosi sa sobom vonj raspada, smrti, tuge i razdora. I dosta bijesa zbog ljudske zlobe i gluposti.

MONITOR: Da li je za Vas umjetnost bila spas od realnosti?
IMAMOVIĆ: Sigurno da jeste. Opkoljeno Sarajevo bilo je scena mog prvog estetskog obrazovanja i fascinacija. Struje je bilo malo i pomoću alhemije sam palio gramofon i slušao Hendrixa, Claptona, McLaughlina. Pod svijećama sam gledao predstave i zaljubio se u pozorište, čitao pod kandilom do kasno u noć. Danas možda zvuči romantično, ali je to stvarno bio neki bijeg.

MONITOR: Da li ratna iskustva promijene čovjekovo shvatanje svijeta?
IMAMOVIĆ: Da, ako im čovjek dopusti. Nažalost, već u prvoj godini nakon rata zaboravili smo na najvažnije stvari koje su se u ratu desile. Pri tom ne mislim na mržnju i razaranje koje je Sarajevu i diljem BiH činjeno u ime „srpske stvari”. To nije zaboravljeno. Zaboravljeno je ono divno ljudsko: solidarnost među ljudima!

MONITOR: Kako su ratna zbivanja uticala na Vaš umjetnički rad?
IMAMOVIĆ: Mislim da je iskustvo te kataklizmičke situacije koje sam imao tako rano ostavilo traga na svim aspektima pa tako i umjetničkom. Jedna od stvari je to neprestano svođenje svega na suštinske odrednice na neki instinktivni minimalizam. Ne znam da li bi toga bilo da nije rata.

MONITOR: Kako komentirate karakter rata u Bosni i Hercegovini?
IMAMOVIĆ: To pitanje je ideološki litmus test za sve nas u regionu. Ja sam ga doživio kao ,,rat protiv Bosne i Hercegovine”, kako je to sjajno opisao jako važan politički analitičar Nerzuk Ćurak. I to protiv Bosne i Hercegovine kao države, koja bi mogla biti zajednički prostor za život svih ljudi, bez obzira na etničku ili drugu pripadnost. Nažalost, taj rat i danas traje.

MONITOR: Šta ste naučili iz rata?
IMAMOVIĆ: Ne znam. Taj neki nivo praktičnog je vrlo brzo iščezao: kako se okupati sa samo 3 ili 4 litra tople vode, kako osvijetliti prostoriju bez struje, kako se ugrijati zimi, šta sve može da gori… Sve to nam već par sedmica nakon „izbijanja mira” nije bilo potrebno. Ove neke veće stvari su više uticaji nego konkretne lekcije.

MONITOR: Koliko umjetnik može pomoći trenutnoj situaciji u BiH?
IMAMOVIĆ: Može pomoći na ovaj način: Mislim da se u umjetnosti stvari dešavaju u pet, deset, trideset ili pedeset godina prije no što se dese u politici. Politika je prilično operativna, i prilično se vodi oko materijalne baze. Umjetnici su mnogo osjetljiviji, vrlo često strastveni i radoznali. Mnoge stvari vide, rade, ostvare, postignu na svakom nivou. U tom smislu, mnogo se više može naučiti iz umjetnosti od svakodnevnog političkog života. U Bosni nema tradicije javnog razmišljanja. U nas takav javni dijalog ne postoji.

MONITOR: Kao što je slučaj sa popisom?
IMAMOVIĆ: Da, jer ja ovih dana nisam vidio nijedne konstruktivne rasprave o tome. Samo se priča ko je Srbin, Bošnjak ili Hrvat. Kako se ko zove i kako se zove njegov jezik. Treba o tome razgovarati, otvarati diskuje, strašne stvari su se ovdje dešavale. Sve je to bitno. Međutim, nema dijaloga u kojem će jedan reći: Ja sam Bosanac, a drugi, ja sam Bošnjak i da njih dvojica sjednu i razgovaraju o tome na način što si ti to,što sam ja ovo… Još uvijek postoji: Ti si Bošnjak i ti ćeš mene ugroziti! Nemamo taj pristup da vidimo, šta se to zaista dešava ovdje. Ne postoji kultura dijaloga.

MONITOR: Kakve nam institucije kulture trebaju?
IMAMOVIĆ:Kultura ide ispred politike a institucije kulture su političke institucije i veoma je teško. Drugim riječima, u startu se ne razumijemo. Politika mora biti internacionalna i dugoročna da bi shvatila kulturne potrebe, a koliko političara znate da tako razmišljaju?

Strašna noć

MONITOR: Najtraumatičnije iskustvo iz vremena rata?
IMAMOVIĆ: Bilo je mnogo stvari koje su uticale na moj privatni život u ratu. Godine 1994. umro je moj dedo Zaim. Dedo je bio neko za koga sam bio jako vezan. Nekoliko dana je trajala njegova bol u bolnici. Međutim, jedna noć bila je posebno teška: granatiranje, gorio je Hotel Europa. U Hotelu Europa se nalazilo jako mnogo izbjeglica. Tad je već bio demoliran Hotel. Pomalo je bio i zagorio. Bila je to jako teška godina. U toj noći se desilo, da su se zapalile stolice na krovu Europe. Zapalile su se od zapaljivih granata. Gorile su tako da je cijeli dio grada bio potpuno osvijetljen od tih stolica što su počele goriti. Ljudi su počeli bježati, a kako su zamicali u ulice, skrivali su se u haustore, podrume… Srpska vojska sa brda je nastavila bacati granate na civile koje su pronalazili. Gađali su ih i snajperom u tom momentu. Sjećam se da je toj noći svako otvaranje vrata bilo mlaz krvi. Strašna jedna noć. Puno smrti i straha.

Dedo Zaim

MONITOR: Uz Vaše ime neminovno se veže i muzičko naslijeđe Vašeg djeda i oca. Koliko su oni uticali na odluku da se bavite sevdahom?
IMAMOVIĆ: S tim pitanjem uvijek imam jedan objektivan problem. Zaim je toliko značajan kao pjevački, autorski i svaki drugi uticaj u savremenom sevdahu da je pitanje moje porodične i intimne vezanosti za njega gotovo suvišno. Kao pjevač sevdaha morate ,,prebolovati” Zaima na isti način na koji, recimo, blues gitaristi naprosto moraju proći kroz fazu uticaja Roberta Johnsona ako sviraju blues. Privatno nikada nisam imao pressing u porodici oko mojih životnih odluka, tako da sam i muziku sam odabrao nakon studija filozofije.

Edvin KANKA ĆUDIĆ
Fotografije: Jusuf HAFIZOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

1 sat

na

14 Marta, 2025

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

1 sat

na

14 Marta, 2025

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

1 sedmica

na

7 Marta, 2025

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo