Sudeći po najavama ministra finansija Radoja Žugića, dok ovaj broj Monitora bude u štampi, na sjednici Vlade ponovo će se razgovarati o ovogodišnjem rebalansu budžeta. ,,Za donošenje rebalansa potrebna je politička saglasnost”, potencirao je ministar na državnoj televiziji. Ako su mu samo za taj nauk trebala tri mjeseca (Vlada je priču o rebalansu otvorila početkom ljeta) onda smo uzalud dangubili. A Crna Gora vremena za gubljenje ima sve manje.
Eto, na primjer, protekla nedjelja.
Dio radnika nikšićkih Rudnika boksita nastavili su blokadu kompanije. Oni sprečavaju izvoz iskopane rude dok im se ne isplati makar dio zaostalih potraživanja. A ona nijesu mala. Rudari od poslodavca (većinske vlasnike, makar zvanično, predstavljaju CEAC Olega Deripaske i Vlada Mila Đukanovića) potražuju osam plata na koje čekaju od decembra prošle godine, tri zarade iz davne 2010. godine, tri zimnice, regres. Ni staž im nije uplaćivan pet godina, a poneko se sjeti i obećanih izdvajanja za stambeni fond…
Sličan protest rudara u maju prekinut je nakon informacije o ugovorenoj isporuci boksita mađarskom Vagon inpeksu. Pokazalo se da, po svoj prilici, od tog ugovora nema ništa. Priča se, ipak, ponavlja. ,,Opet se traži od radnika da vjeruju u realizaciju ugovora sa Vagon inpeksom, da prekinu štrajk, uprkos tome što su prethodna iskustva pokazala da od tih ugovora nema ništa i da služe samo da bi se smirilo radničko nezadovoljstvo i kupilo vrijeme”, istakla je grupa nezadovoljnih radnika uz obećanje da neće dozvoliti da ih iskoriste kao ,,paravan za prikrivanje pravih krivaca za stanje u Rudniku”.
Na njihovo pitanje – kako su, nakon partnerstva Vlade i CEAC-a, od renomirane i profitabilne firme sa 1.460 radnika spali na kompaniju sa 314 radnika kojoj prijeti stečaj zbog duga od 140 miliona – niko nije pokušao da odgovori.
U Podgorici gori na dva mjesta. Prekobrojni radnici KAP-a, budući penzioneri, prekinuli su blokadu izvoza aluminijuma dok očekuju rezultate pregovora sa ministrom ekonomije Vladimirom Kavarićem. Oni od države traže otpremnine, po uzoru na svoje prethodnike iz KAP-a i radnike koji su napustili Željezaru u vrijeme njenog stečaja. Na Vladi je da odluči da li će ili neće pristati na zahtjeve koji nemaju utemeljenje u zakonu, ali ih je upravo DPSDP koalicija odomaćila u praksi, kao vid kupovine glasova pred izlazak na birališta. Sada se radnicima Kombinata, preko opunomoćenih glasnika, šalju signali da ispunjenje njihovih zahtijeva zavisi od rebalansa budžeta. Što će reći – od parlamenta a ne od Vlade.
Štrajkom i blokadama prijete i preostali radnici Duvanskog kombinata (u stečaju). I oni su početkom prošle nedjelje obustavili proizvodnju zahtijevajući da im se u prvoj nedjelji septembra isplati julska a u drugoj i avgustovska zarada kako bi ,,spremili djecu za školu”. Vlast se, međutim, više brine zbog nepoznanice da li će potencijalni kupci akcija Novog Duvanskog Kombinata (NDKP) konzorcijum tri, uglavnom anonimne, kompanije iz Danilovgrada, Užica i Budve uplatiti obećanih 7,1 miliona u predviđenom roku – do 14. septembra.
Da ne bi bilo iluzije kako su nezadovoljni samo radnici u državnim firmama, pobrinuli su se radnici Zavod za izgradnju Bara (ZIB) i pljevaljske Vektre Jakić. Barani su najavili radikalizaciju protesta ukoliko im se do 12. septembra ne isplati makar dio zaostalih potraživanja iz firme kojom gazduje aktuelni gradonačelnik Bara Žarko Pavićević. ,,Radnicima se duguje osam plata, posljednja je isplaćena 30. maja i to za decembar 2012. godine”, podsjetili su građevinci na sudbinu firme koja je, kažu, ,,izgradila skoro 80 odsto modernog Bara”. Nijesu, ipak, propustili da podsjete na lojalnost firmi i Žarku Pavićeviću, podsjećajući kako su ćutali i trpjeli ,,kao niko u Crnoj Gori”.
Sa tom konstatacijom teško da bi se složili (preostali) radnici pljevaljske Vektre Jakić kojom, godinama unazad, gospodari Dragan Brković. Mimo svakog reda i zakona, ali uz izdašnu pomoć Vlade i njenog premijera a Brkovićevog kuma. I dok se Brkovićevi dugovi gomilaju, njegovi radnici trpe i gladuju.
Do Pljevalja je, krajem prošle nedjelje, skoknuo ministar poljoprivrede Petar Ivanović. Tamo je kontroverzni biznismen, savjetnik i ministar, obznanio da Vlada nastavlja dugogodišnje partnerstvo sa Brkovićem, iako im je svaki zajednički posao – od KAP-a do Jakića i HTP Boka – propao. Ivanović, međutim, nije želio da odgovori na pitanje da li Dragan Brković ovih dana Vladinim novcem otkupljuje potraživanja radnika Vektre Jakić. Umjesto toga, saopštio je sljedeće: ,,Protivim se finansijskoj pomoći za isplatu zaostalih zarada, ali ne ako je to za stvaranje novih radnih mjesta, širenje proizvodnje i povećanje izvoza. To sve imate u Vektri Jakić, koja nema svrhu ako ne radi”. Pa vi sad tumačite.
Među pet, šest pomenutih prošlonedjeljnih događaja mnogi bi pronašli svoj utisak nedjelje. Nekima bi se koja od ovlaš dotaknutih tema pretvorila i u utisak mjeseca, godine, decenije. Ali, premijer crnogorski, neki kažu odlazeći, imao je prečega posla od sudbine KAP-a, Boksita, Duvanskog, ZIB-a, Vektre Jakić ili HTP Boke i njihovih radnika. Đukanović je prošle nedjelje u Sloveniji gledao košarku. Kao da se u zemlji kojom, uz dva tajm auta, on vlada evo više od dvadeset godina ne dešava ništa loše i dramatično. I tamo je dočekao informaciju Centralne banke da je, krajem avgusta, svako peto preduzeće registrovano u Crnoj Gori bilo u višemjesečnoj blokadi, zbog dugova koji su dosegli 440 miliona.
I da sve bude u skladu sa vladavinom predsjednika Vlade, DPS-a i Košarkaškog saveza Crne Gore, naši su u Sloveniji (naši, iako Đukanović, Veselin Barović i ostali uporno pokušavaju da ih pretvore u njihove) na dresovima reklamirali fabriku vode koja nesmetano radi iako već četiri godine nema upotrebnu dozvolu. Biće da ni to nema veze sa DPS-om i njegovim predsjednikom.
Kao što ni premijer nema nikakve veze sa slomom privatizovanih firmi, zjapećim rupama u državnoj kasi koje su napravile privilegovane kompanije, aktuelnim bezakonjem u vođenju državnih finansija.
Podsjetimo se samo Đukanovićevog priznanja kako je Vlada svojevremeno dala ,,prećutnu saglasnost” KAP-u da troši besplatnu struju, a Elektroprivredi da ne plaća poreze i doprinose. Onda su nas, ljetos, na sav glas ubjeđivali kako smo mi dužni da platimo taj ceh od nekih 65-70 miliona eura.
Pošto priča nije prošla, DPS je odlučio da napravi pauzu. Tajm-aut, rekao bi Đukanović. Ministar Žugić više ne pominje dug koji EPCG ima prema državi. Umjesto toga pomirljivo konstatuje kako u Informaciji o javnim finansijama koje je pripremilo njegov Ministarstvo ,,neće biti riječi o rješavanju dužničko povjerilačkih odnosa na relaciji KAP-EPCG”. Kao da to nije i prva i posljednja priča aktuelnog ekonomskog trenutka u Crnoj Gori.
Žugić, zapravo, samo slijedi smjernice premijera Đukanovića. Ovaj je, nedavno, objelodanio kako rebalans budžeta sa pitanjem odnosa na relaciji KAP-EPCG ,,nije prioritet”. Potom je premijer još jednom najavio nemoguće. To će pitanje, navodno, biti riješeno ,,međusobnim poravnanjem”. Prvi je problem što se sa KAP-om koji su sravnili Đukanović i njegovi poslovni partneri i saradnici više niko ne može poravnavati. Drugo, makar bilo i važnije, u odnosima KAP-a i Elektroprivrede državna kasa je zakinuta za skoro 70 miliona. To neko mora da plati.
Umjesto toga iz Vlade najavljuju nova zaduženja na račun države, nove namete za (ne)zapošljene, manje plate, (ne)redovne penzije bez obavezne povišice. A o nenaplaćenim potraživanjima države niko ni riječi. Tako premijer kaže kako partneri iz DPS-a i SDP-a „razmatraju drugi modeli rješavanja rebalansa budžeta, koji neće opteretiti koalicione odnose”. Nije, dakle, bitno to što zapošljeni u Crnoj Gori, posebno oni kojima je država poslodavac, nemaju šta da jedu, nego kako sačuvati koalicione odnose i vlast. Makar dok pojedini čelnici koalicije na vlasti ne srede pravne i finansijske probleme sa kojima se suočavaju oni, njihovi rođaci, prijatelji i poslovni partneri. Do tada ni radničke blokade od Bara do Pljevalja neće imati ko da vidi.
Zoran RADULOVIĆ