INTERVJU
Dr ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Lijek treba odbolovati
Objavljeno prije
11 godinana
Objavio:
Monitor onlineNavodno veliki optimizam koji je, ulaskom Hrvatske u EU, zahvatio političare u čitavom našem regionu, izgleda da ima i neke probleme sa realnošću. Kakva Hrvatska, posebno u oblastima pravne države i ljudskih prava, ulazi u EU i koliko njen ulazak može pomoći onima koji ostaju van, razgovarali smo sa dr Žarkom Puhovskim, koji je godinama bio i predsednik Helsinškog odbora za ljudska prava u Hrvatskoj.
MONITOR: Angela Merkel je u video poruci Hrvatskoj pored pohvala, istakla potrebu još većih napora hrvatske države u oblastima pravne sigurnosti i borbe protiv korupcije. Hrvatskoj su, posebno nakon procesuiranja bivšeg premijera Sanadera, slate pohvale za uspjehe na polju državne borbe protiv korupcije. Zašto Merkelova nije zadovoljna?
PUHOVSKI: Ne mislim da (ovakve) iskaze Angele Merkel treba odveć ozbiljno shvaćati – to je bila klasična tirada jedne učiteljice, s malo pohvala i pokuda, a sve u nadi da će rečeno imati pedagogijski učinak. Njezino nezadovoljstvo može biti važno, ali naprosto više nije bitno. Za razliku od toga, bitno je stanje u društvu. A ono je paradoksalno: nema države (bez državnoga udara) u kojoj je toliki broj najviših državnih funkcionara u zatvoru ili pred sudom zbog korupcije, a korupcija, na žalost, i dalje zahvaća gotovo sve pore svakidašnjega života.
MONITOR: Hrvatska je u EU, a građane je paralelno sa svečanošću proglašenja, sačekao i niz poskupljenja, na primjer, cigareta, problem popunjavanja dužničkih rupa velikim koncesijama na hrvatske puteve, ali i jedan „legalistički„ problem sa EU. Da li je to ono „svaki početak je težak” ili za građane borba za bolji život prema nekim „EU standardima” tek počinje?
PUHOVSKI: Jedna od nedvojbeno pozitivnih pojava vezanih uz ulazak u EU svakako je poskupljenje cigareta (barem za mene), no drugi su problemi ozbiljniji – primjerice, zbog izlaska iz CEFTA-e, Hrvatska gubi nekoliko tisuća radnih mjesta (jer ne može povlašteno izvoziti na tržište zemlja nastalih na području Jugoslavije), gubi se nikako beznačajan dio turističkih prihoda jer ruski, turski i ukrajinski turisti dolaze u manjem broju nakon što su im (zbog politike EU) uvedene vize, itd. S druge strane, „otvara” se ogromno tržište EU, ali tko tamo zna za (i inače rijetke) lokalno uspješne hrvatske proizvode. Trebat će nekoliko godina da se država i privreda naviknu na novo okruženje, tržište i EU fondove. Riječju, bit će gore, prije no što (možda) bude bolje. Ali, najveći dio socijalnih (pa i privrednih) tegoba ne slijedi iz ulaska u EU, nego iz dugogodišnjih domaćih grešaka, ponajprije odsutnosti strategije. Šteta je, međutim, u tomu što EU, za sada barem, ovome stanju ne pomaže.
MONITOR: Kako se moglo desiti da Sabor pred ulazak u EU usvoji zakonske izmjene u vezi sa djelovanjem tzv. evropskih naloga za hapšenje, tako da ovi nalozi ne važe u Hrvatskoj ako su izdati prije avgusta 2002.I da te izmjene dođu na pravnu snagu baš 1.jula? Kakav je karakter političke volje koja je to izdejstvovala?
PUHOVSKI: Riječ je, jednostavno, o zakašnjelome plaćanju cijene za izostanak lustracije u devedesetima. Nije to hrvatska specifičnost, ono što je kod nas bilo specifično činjenica je da nije bio ni zamisliv lustracijski model koji ne bi zahvatio Tuđmanovu biografiju. Sadašnja vlada, koja sa svime nema veze, plaća naslijeđenu cijenu na izrazito glup, paničan način. Najgore je pritom dvoje: dodatno se oštećuje sama mogućnost vladavine prava i, dapače, ozbiljno otežava – ipak neizbježno – suočavanje s prošlošću.
MONITOR: Bilo je spekulacija da je Merkelin „gust raspored” 1.jula u stvari ljutnja zbog zakonske smetnje da se izruči agent UDBE Josip Perković, navodno umiješan u ubistvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Nemačkoj, davne 1983. Koliko su „tradicije” tajnih službi u velikoj mjeri bile samo „prelomljene” kroz ratove 90-ih?
PUHOVSKI: Širok krug ljubitelja teorija zavjera sve što se zbivalo (i zbiva) vidi kroz prizmu fantazma o svemoćnim i sveprisutnim tajnim službama, inkarniranima u likovima poput Manolića ili Kapičića – koji djeluju neprijeporno sexy u medijima. A nitko da postavi pitanje: kako to da su svi njihovi ciljevi ostali nedostignuti, kako to da su poraženi na svim frontama, a i dalje ih se smatra moćnicima (sada, doduše, „iz pozadine”). Za mene je mnogo važnija jednostavna formula: zločin je zločin (a najgori je onaj bez kazne). Sve je drugo nebitno, pa i neizbježna gospođa Merkel.
MONITOR: MMF je Hrvatsku svrstao u tri najzaduženije evropske zemlje. Prema izveštaju Hrvatske narodne banke na kraju 2012, bruto inostrani dug je iznosio 101,8 odsto BDP i nije se smanjio u odnosu na kraj 2011. Da li da se veruje MMF?
PUHOVSKI: MMF-u ne treba vjerovati, ali njihove analize treba uzimati ozbiljno u obzir. Hrvatski je dug još uvijek razmjerno dobro pokriven deviznim rezervama (i Narodne banke i građana), kažu eksperti. No, problem je, izgleda, u sljedećemu: dug je nastao ulaganjem u potrošnju, a ne u proizvodnju (koja bi ga perspektivno vraćala) – zato se gomila.
MONITOR: Srbija i Hrvatska su se međusobno tužile za genocid pred Međunarodnim sudom pravde. Pavnici su gotovo jedinstveni da nijedna strana nema ozbiljne šanse da dobije svoj slučaj. Ima li vremena i drugih uslova da se napravi dogovor o međusobnom povlačenju tužbi?
PUHOVSKI: Godinama pričam o tomu da ove tužbe nemaju šansu – no, za razliku od ostalih, dodajem: na žalost. Jer, po strani od ishitrene institucijske pomirbe koja bi bila time zaključena, oba bi društva nužno trebala ozbiljan (inozemni) sudski proces koji bi doista prisvijestio sve zločine koji su se masovno zbivali (a gotovo svi ih teže zaboraviti). Baš zato vjerujem da će dogovor biti postignut, tužbe povučene – a zločini hladnokrvno zapreteni.
MONITOR: Neki predstavnici Srba iz Hrvatske, kao Savo Štrbac, sumnjičavo gledaju na hrvatska obećanja pomoći susjedima u pristupanju EU, a predsjednik Josipović je posebno naznačio svoj neformalni doručak predsjednika zemalja iz regije. Čime Hrvatska ostaje, a čime odlazi iz regije?
PUHOVSKI: Ma koliko bilo ekstravagantno navoditi izjavu nekoga poput Štrpca u iole ozbiljnome razgovoru, problem postoji. Dakako, na razini koju ne promašuje samo on. Riječ je, mislim, naprosto o ovome: Hrvatska će pomagati susjedima da uđu u EU, premda ne baš puno, jer u EU nije dovoljno važna – ali, glavno je da ne odmaže. Međutim, to je proces koji će u najkraćoj verziji (vjerojatno za Crnu Goru) trajati desetak godina. U međuvremenu regije (kakvu smo znali) više nema – nakon Slovenije i Hrvatska je izvedena iz nje. Ulaskom Hrvatske u EU, na mjestu dosadašnjih granica dižu se, doslovce, zidovi. Za odnose sa Srbijom, BiH i Crnom Gorom ulazak Hrvatske u EU najteži je udarac nakon rata. To će se, nažalost, tek vidjeti; za sada se svi i dalje (ideologizirano) ponašaju kao da je EU panaceja, lijek za sve bolesti – a ne, realistički uzeto, lijek za neke bolesti, koji ima, poput svakoga lijeka, i popratne (neugodne) efekte.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nema reforme dok se ne odstrane kadrovi pravosudnog kartela
Objavljeno prije
6 danana
25 Oktobra, 2024Očigledno je da bi određenom broju sudija Vrhovnog suda jedini prihvatljiv kandidat za predsjednika Vrhovnog suda bila Vesna Medenica i da čine sve što su u mogućnosti da postupak izbora opstruiraju
MONITOR: Sudije i tužioci izrazili su nezadovoljstvo platama i najavili da će naći način da stupe u štrajk uprkos zakonskim ograničenjima. Kako to komentarišete?
RADULOVIĆ: Pravo na štrajk je propisano Ustavom Crne Gore, ali to pravo se može ograničiti državnim organima. U skladu sa zakonom pravo na štrajk sudija i tužilaca moglo bi se ograničiti ako se procijeni da bi taj štrajk ugrozio nacionalnu bezbjednost, bezbjednost lica i imovine, opšti interes građana ili funkcionisanje organa vlasti, u konkretnom slučaju državnog tužilaštva i sudova.
Materijalni položaj sudija i tužilaca, odnosno njihove zarade nijesu jedini problem. Prostorni, tehnički i kadrovski kapaciteti su na zabrinjavajuće lošem nivou i nijedna izvršna vlast do sada nije pokazala spremnost da te probleme rješava. Na žalost, ni pravosuđe nikada nije jedinstveno ukazalo na probleme sa kojima se suočava. Kad kažem jedinstveno mislim na sve djelove pravosuđa – sudstvo, tužilaštvo i advokaturu, koji su morali jedinstveno mnogo ranije izvršnoj vlasti ispostaviti zahtjeve i dati rokove za njihovo rješavanje.
Pravosuđe nikada nije, prema bilo kojoj izvršnoj vlasti nastupilo sa integritetom i autoritetom. Tamo još imamo kadrove koji su, ne tako davno, snishodljivo molili izvršnu vlast da im riješi stambeno pitanje i kojima je izvršna vlast proizvoljno to omogućavala. Zato je ignorantski i često ponižavajući odnos drugih grana vlasti prema pravosuđu logična posljedica. Zbog toga mislim i da najavljeni štrajk ne bi doprinio rješavanju lošeg položaja zaposlenih u pravosuđu, već da bi se, naprotiv, brojni problemi samo još više produbili.
MONITOR: Ozbiljne razloge za nezadovoljstvo čuli smo nedavno od sudija Specijalnog odeljenja. Više je alarmantnih podataka – da im je deset puta veći obim predmeta, nego sličnim sudijama u regionu, do toga da je u ovom trenutku u tom odeljenju nezavršeno preko 160 predmeta. Već ste ocijenili da njihov apel treba ozbiljno shvatiti. Šta bi nadležni odmah morali preduzeti?
RADULOVIĆ: Apel sudija Specijalnog odjeljenja Višeg suda u Podgorici morao bi se ozbiljno shvatiti jer on pokazuje da je rad tog odjeljenja pred kolapsom.
Sudski savjet, Vlada preko ministara pravde i finansija, ali i ostale sudije, u skladu sa svojim nadležnostima, moraju da preduzmu sve što je moguće kako bi se unaprijedio rad Specijalnog odjeljenja Višeg suda u Podgorici. I Sudski savjet bi, sa predsjednikom Višeg suda, to isto trebao da razmotri, kako i u kom periodu bi se mogao povećati broja sudija, sudijskih saradnika, zapisničara i pripravnika.
U Specijalno odjeljenje na ispomoć bi trebalo uputiti neke od sudija iz Apelacionog suda, Višeg suda u Bijelom Polju i Vrhovnog suda, a Sudski savjet bi morao ubrzati postupak izbora četvoro sudija u Viši sud u Podgorici, koji traje od aprila i koji je odložen jer još nijesu donijeta Pravila za ocjenjivanje. Takođe, trebalo bi ubrzati i izbor šest savjetnika po javnom oglasu iz jula ove godine.
Problem nedostatka prostornih kapaciteta mogao bi se bar umanjiti korišćenjem velike sudnice u Osnovnom sudu u Podgorici, sudnice na Pravnom fakultetu UCG, a za suđenja sa manjim brojem učesnika u postupku mogle bi se koristiti i sudnice u Apelacionom i Vrhovnom sudu.
MONITOR: Sudije su upozorile da je u faktički u primjeni Zakon o krivičnom postupku iz 1974. godine. Šta to u stvari znači?
RADULOVIĆ: Sudije su ukazale da se odredbe koja se odnose na poštovanje procesne discipline i sprječavanje zloupotreba procesnih ovlašćenja nijesu mijenjala od 1974. godine. Međutim, mislim da ni te odredbe sudovi ne primjenjuju pravilno i dovoljno u praksi.
Svakodnevno svjedočimo brojnim zloupotrebama od strane okrivljenih i branilaca u nekim postupcima kojima se postupci odugovlače, prvenstveno sa motivom da protekne rok od tri godine bez donošenja prvostepene presude, kada se okrivljeni koji su u pritvoru moraju pustiti da se brane sa slobode. Nijesu rijetki slučajevi da sudovi to tolerišu. Te zloupotrebe su već dovele do toga da jedan broj okrivljenih za najteža krivična djela napuste pritvor zbog toga što sud nije donio prvostepenu presudu u roku od tri godine.
Taj problem je veoma lako riješiti izmjenom i dopunom člana 179. ZKP-a kojima bi se propisalo da se vrijeme odlaganja na zahtjev odbrane, odnosno okrivljenih i branilaca, ne računa u rok od tri godine za donošenje prvostepene presude. Na taj način okrivljeni i njihovi branioci bi se obeshrabrili da traže neopravdana odlaganja jer tako ne bi mogli uzrokovati ukidanje pritvora, a istovremeno bi to bilo za njih podsticajno da doprinesu bržem i efikasnijem vođenju postupka. Takođe, maksimalno trajanje pritvora od tri godine do donošenja prvostepene presude ostalo bi i dalje u zakonu kao dostignuti nivo zaštite ljudskih prava i obavezivalo sud da postupa ažurno. Tako bi zakon afirmisao suđenje u razumnom roku i podsticao i sud i učesnike u postupku da doprinose efikasnosti postupka.
MONITOR: Zbog čega vlast još nije izmijenila ovaj zakon?
RADULOVIĆ: Neprihvaljivo je i nerazumljivo zbog čega niko iz vlasti, ali niko ni iz opozicije, nije dao ovakav predlog ili ga podržao. To ukazuje da političke partije nemaju interesa da Crna Gora dobije efikasno, profesionalno i nezavisno pravosuđe koje bi obezbijedilo vladavinu prava, poštovanje pravnog poretka i u krajnjem pravdu koja bi trebala da bude ideal svakom pravnom poretku.
MONITOR: Nedavno ste, nakon što je početkom mjeseca, dvadeseti put odloženo suđenje Vesni Medenici, saopštili da se ona i svi oni koje je u pravosuđu zadužila, izruguju ovom sistemu. Ko je sve odgovoran za takvu situaciju?
RADULOVIĆ: Odgovornost za takvo stanje je na vlasti koja nije uradila ništa kako bi se pravosuđe reformisalo i kako bi se iz pravosuđa odstranili kadrovi Vesne Medenice koji i dalje imaju veliki uticaj. Neki od njih se boje prijetnji koje je Medenica javno uputila, a pojedini imaju obavezu prema njoj jer ih je na razne načine zadužila dok je bila na poziciji predsjednice Vrhovnog suda. Podsjetiću da novi sastav Sudskog savjeta, koji su političari predstavljali kao „reformski“, još uvijek nije preduzeo konkretne korake ka uspostavljanju sistema u kome će sudije napredovati i odgovarati u skladu sa zaslugama. Naprotiv, neke odluke Sudskog savjeta su doprinijele sumnjama da i dalje napreduju kadrovi za koje su u javnosti objavljene kompromitujuće informacije koje dovode u pitanje njihov integritet i koje pokazuju da su puno više napora uložili da bi služili Vesni Medenici, nego Ustavu i zakonu.
MONITOR: Zašto još čekamo veting i druga slična sistemska rešenja, i koliko još dugo možemo da ih čekamo obzirom na alarmantnu situaciju u pravosuđu?
RADULOVIĆ: Na veting i na suštinske reforme čekamo zato što ne postoji politička volja da se taj proces počne i sprovede. U partitokratskom sistemu kakav imamo u Crnoj Gori i koji je uzrok korupcije, a posljedično i organizovanog kriminala, političke partije i njihovi funkcioneri nemaju interes da Crna Gora dobije reformisano pravosuđe jer bi takvo pravosuđe izvjesno dovelo do utvrđivanja odgovornosti mnogih od njih. Svaki dan čekanja uzrokuje višestruku štetu za javni i državni interes i prijeti da bi i neki važni postupci koji su pokrenuti aktivnostima SDT-a i SPO-a mogli da završe neslavno, poput postupaka koji su svojevremeno vođeni protiv Svetozara Marovića. Odnos izvršne i zakonodavne vlasti prema pravosuđu glavna je kočnica ukupnim reformama i napretku Crne Gore u dostizanju standarda potrebnih za punu integraciju Crne Gore u društvo država EU.
MONITOR: Čekamo i predsjednika/cu Vrhovnog suda. Kako to vidite?
RADULOVIĆ: V.D. stanje u Vrhovnom sudu traje gotovo četiri godine od kako je Vesna Medenica krajem 2020. godine odlučila da napusti funkciju, nakon što je godinu i po suprotno Ustavu bila u trećem mandatu za koji je dobila podršku svih 18 tadašnjih sudija Vrhovnog suda. Četiri godine kasnije, uticaj Medenice na pravosuđe je još uvijek prisutan i tome svjedočimo gotovo svakodnevno, prvenstveno kroz postupak koji se vodi protiv nje i koji, jednako kao i izbor predsjednika Vrhovnog suda, ne može ni da počne.
Izbor predsjednika Vrhovnog suda je ključan za nezavisno i nepristrasno pravosuđe i taj postupak opstruiraju isti oni koji su pravosuđe doveli do stanja u kome se nalazi, u kome je moguće naručivati presude i u kome i dalje ključne uloge igraju kadrovi koji nijesu izabrani, niti su napredovali, na osnovu znanja i zasluga. Nakon osam neuspjelih pokušaja izbora koji su propali zbog neprihvatljive neodgovornosti i opstrukcije jednog broja sudija Vrhovnog suda, neophodno je bilo mijenjati Zakona o Sudskom savjetu i sudijama, pa kada je to urađeno i stvoreni uslovi za izbor, imamo najave jednog dijela sudija da se oglas poništi dok se ne donese novi Poslovnik o radu Opšte sjednice Vrhovnog suda. Očigledno je da bi određenom broju sudija Vrhovnog suda jedini prihvatljiv kandidat za predsjednika Vrhovnog suda bila Vesna Medenica i da čine sve što su u mogućnosti da postupak izbora opstruiraju. Reforma pravosuđa i vladavina prava biće daleko sve dok god se ne sprovede veting i iz sudstva, ali i iz tužilaštva i advokature, ne odstrane takvi kadrovi koji su godinama bili akteri tzv. pravosudnog kartela preko koga su se naručivale presude.
MONITOR: Šta je u suštini urađeno na reformi pravosuđa nakon avgusta 2020?
RADULOVIĆ: Vrlo malo. Pozitivne pomake imamo u dijelu SDT-a koje je u saradnji sa SPO-om pokrenulo neke veoma važne postupke. Međutim, treba priznati i da su ti postupci pokrenuti na osnovu dokaza pribavljenih međunarodnom saradnjom sa Europolom. U sudstvu teško da možemo govoriti o bilo kakvim reformama, što predstavlja objektivan rizik da i ti postupci koji su pokretnuti neće imati pravičan i zakonit epilog.
Milena PEROVIĆ
Komentari
INTERVJU
TAMARA SKROZZA, NOVINARKA I UREDNICA U AGENCIJI FONET, DOBITNICA NAGRADE „DUŠAN BOGAVAC-ZA ETIKU I HRABROST“: Danas trpimo „ pritisak bez otisaka prstiju “
Objavljeno prije
6 danana
25 Oktobra, 2024Bez promjena političkih elita neće moći da se promijeni ni stanje u medijima u našim državama
MONITOR: Ljetos ste ponovo bili u fokusu permanentnog napada na novinare nezavisnih medija. Kako objašnjavate ponašanje Ministarstva informisanja i telekomunikacija i ministra Dejana Ristića koji su Vas prvo optužili za govor mržnje, da bi ministar par dana kasnije izjavio da Vas lično poznaje i da Vi nijeste neko ko promoviše nasilje?
SKROZZA: To što je on u jednom trenutku relativizovao svoje pređašnje tvrdnje-ne znači ništa, jer je nastavio da insistira na govoru mržnje i da-u kontekstu moje izjave, govori o nekim istorijskim primerima ubistava srpskih vladara – povlačeći paralelu i zapravo tvrdeći, da sam ja pozivala na ubistvo Aleksandra Vučića. To je jedan od karakterističnih slučajeva u kojima Ministarstvo umesto da stane u odbranu profesije i medija, žrtvuje novinare zbog političkih interesa. Dejan Ristić je takođe potezao istorijske primere-slučajeva Karađorđa, kralja Alaksandra i Drage Mašin koji su ubijeni, i isticao da čitava ta situacija oko mene podseća na to. Smatram da je za medije i novinare u Srbiji najbolje kada se ministri informisanja ne bave njima. Kad god se ministar informisanja bavio novinarima to je, po pravilu, za medije i novinare u Srbiji, katastrofa. Jedna moja FB prijateljica je rekla „vaše reči više nisu vaše“, i to se pokazalo tačnim- da naše reči nisu više naše i da možemo da stradamo i zbog nečega što nismo rekli…
MONITOR: U Srbiji decenijama nema sudskog epiloga ubistva novinara-Slavka Ćuruvije, Dade Vujasinović i Milana Pantića. I u regionu se nije daleko odmaklo. Ne znaju naručioci ubistava Duška Jovanovića u Crnoj Gori i Iva Pukanića u Hrvatskoj…Ima li još nedodirljivih?
SKROZZA: Pimeri koje ste naveli, pokazuju da i te kako ima nedodirljivih. Itekako ima ljudi koji iz mraka naređuju, izvršavaju i operišu sa najgorim mogućim zlodelima. To poziciju novinara ali i poziciju običnog čoveka čini krajnje neizvesnom i teškom i zastašujućom. Samo bih napomenula da za slučaj Slavka Ćuruvije imamo sudsku odluku-optuženi su oslobođeni, a sada se bave pokretanjem tužbi protiv medija koji su ih označili kao optužene za ubistvo. To je poseban apsurd koji obeshrabruje pokušaje borbe za slobodu medija i slobodnu reč. Čini mi se da smo svi mi na Balkanu u kandžama mafijaško-ratno zločinačkih i ratno huškačkih falangi. Izgleda nikako iz njihovih kandži ne možemo da se iščupamo. Nadam se samo da neće više biti žrtava. Mada sve ovo što se dešava u Srbiji i na prostoru bivše Jugoslavije, upućuje da novinari zaista imaju razloga da se boje. Oni koji su ubili ljude koje ste nabrojali-i dalje su tu i dalje operišu, i dalje im ne možemo ništa…
MONITOR: Krajem 90-tih bilo je teških kažnjavanja novinara i medija, visokim novčanim i zatvorskim kaznama. Danas su pritisci „ metodološki “, sofisticiraniji. Šta su najslabije karike u borbi za profesionalno novinarstvo, posebno jer se medijska regulativa poboljšava pod pritiskom SE, EU, UN?
SKROZZA: Mi nemamo institucije koje bi implementirale zakone u bilo kojoj oblasti, pa i u medijskoj. Zakoni u Srbiji su mrtva slova na papiru. Ministrastvo ne funkcioniše kako bi trebalo kao ni Regulatorno telo za elektronske medije, a čini mi se ni lanac uređivanja. Većinu medija u Srbiji ne uređuju njihovi urednici i novinari već se oni uređuju iz jednog kabineta-Predsednikovog. Kada su velike afere i hajke, svi ti mediji imaju iste naslove, isti scenario, istu dramaturgiju…Jasno je kome to ide u korist i ko iz toga izvlači političke poene. Ta stvar je u temelju poremećena.
Mnogo je opasnije ono što se ne vidi golim okom. Moj kolega Zoran Sekulić zna da kaže da su to „ pritisci bez otisaka prstiju “. Za razliku od devedesetih gde smo videli ljude koji su ostali bez medija i imovine pred sudovima, sada gledamo one koji naizgled funkcionišu normalno, a u stvari su pod velikim pritiscima…Mediji su pod velikim ekonomskim pritiscima jer se javna preduzeća već godinama ne oglašavaju u nezavisnim medijima. Oni su i pod bezbednosnim pritiscima jer su nezavisni konstantno tema tabloida i državnih funkcionera, prozivaju ih u skupštini, prozivaju ih u tabloidima, u intervjuima, prozivaju ih na svakom mestu. To njih čini metom. Ima i drugih pritisaka koji su teško vidljivi ljudima van medija, ali medijima predstavljaju omču oko vrata. Funkcioneri vladajuće stranke od najnižih do najviših uporno odbijaju da govore za nezavisne medije. Tako da se u tim medijima ne može naći neko ko predstavlja političku opciju za koju glasa polovina Srbije. To je diskriminativno, protivno Ustavu, medijskim zakonima, zdravom razumu. Mi smo tako osuđeni da ne informišemo svoju publiku na pravi i potpuni način. Naravno, u mnogome je ova situacija neuporediva sa 90-tim, ali ono što je lošije nego tada jeste taj „ pritisak bez otisaka prstiju “.. Mediji kod nas lagano iscrpljuju dok sami ne padnu mrtvi. Mislim da nam je perspektiva prilično mračna.
MONITOR: Priprema se izmjena Krivičnog zakonika u Srbiji. Već su nagoviještene restrikcije nekih osnovnih sloboda , a posebno je naglašeno ograničavanje prava izražavanja mišljenja preko interneta. Upravo to RBG, kroz on-line cenzuru i kontrolu pravosuđa, smatraju glavnim problemima u BiH i Srbiji. U RS je ponovo kriminalizovana kleveta, u Srbiji čekamo promjene zakona. Za sada je stopiranje EU integracija izgleda jedini „pritisak“ spolja?
SKROZZA: Kada se radi o tom famoznom pritisku spolja, mi imamo šizofrenu situaciju bar kada su mediji u pitanju. Međunarodne institucije i organizacije se ponašaju saosećajno u slučajevima proganjanja novinara i gušenja slobode medija. A čim im okrenete leđa, oni se grle sa glavnim krivcima za tu situaciju. To godinama traje kada je u pitanju EU, pa i SAD. Dakle, glavni svetski igrači koji se formalno-pravno zalažu za slobodu govora i medija, podržavaju one koji tu slobodu guše. Imamo niz eksperata i komisija koji ispituju stanje medijskih sloboda, ali se ništa ne dešava. Najmoćniji svetski lideri podržavaju ovde autoritarne vođe jer im oni koriste. Ko će tu, u međuvremenu, stradati-da li će to biti pojedinci ili čitava jedna profesija, njih nije briga. Nimalo ih nije briga ni za izmene zakona u Srbiji i BiH, njih interesuje visoka politika- što je, možda, i razumljivo. Nije razumljivo to što se mi i dalje naprežemo da im objašnjavamo, iako je njima sve jasno. A najjasniji su im njihovi sopstveni interesi. To nije dobro i to bi moglo vrlo loše da se završi.
MONITOR: Kako vidite globalnu ulogu Asanža, posebno primjedbe da on nije novinar već uzbunjivač i „informativni anarhista“, kao i kako ocjenjujete značaj rezolucije SE?
SKROZZA: O uticaju Džulijana Asanža moći ćemo da razgovoramo-kao i u slučajevima drugih ljudi koji su uticali na borbu za slobodu govora, tek kroz nekoliko decenija. Kada se bude videlo kakav je uticaj njihovo delovanje imalo na istorijske tokove. Koliko je njegova sudbina inspirisala. On je jedna od najznačajnijih pojava na globalnoj medijskoj sceni u ovom veku. Ako ne i najznačajnija. Što se tiče Rezolucije Saveta Evrope-sve je to lepo, ali gde je SE bio sve te godine dok je čovek bio zatvoren kao zver? Gde su bile te organizacije koje se danas busaju u demokratska prsa-dok je njemu propadalo zdravlje, život, dok je gubio godine –dok je živeo u jednoj sobi? To licemerje evropskih institucija i uopšte institucija koje se bave ljudskim pravima, sve više me zamara i sve više gubim veru u njihove dobre namere. Sramotno je što je u 21. veku jedan čovek tako živeo i tako propatio. Da li je moguće da na svetu nema organizacije koja je mogla da izbavi Džulijana Asanža? Nekako, odbijam da verujem da je to stanje stvari, iako mi je jasno da svaka od tih organizacija ima neko svoje opravdanje. To je bruka na svima nama njegovim savremenicima. Njegova priča je izuzetno značajna i imaće dalekosežne posledice. Videćemo kakve će sve one biti, ali za sada je najvažnije što je otvorena debata o brojnim važnim pitanjima i što se ova planeta pokazala u pravom svetlu…Videli smo smo kakvi smo, šta smo i kakav nam je obraz.
MONITOR: U Beogradu je, u kućnom pritvoru, Andrej Gnjot –bjeloruski novinar, aktivista i reditelj. Čeka presudu Apelacionog suda u vezi sa žalbom na odluku Višeg suda da se izruči Bjelorusiji. Srbija sa Bjelorusijom ima ugovor o ekstradiciji , ali je obavezuju i međunarodna dokumenta o ljudskim pravima. Ima li nade za Andreja Gnjota?
SKROZZA: Jedina nada za Andreja Gnjota je da on bude percipiran kao neko od koga srpske vlasti mogu da imaju neku političku korist. Kakva bi to korist mogla da bude i kako bi to sve moglo da bude definisano ne znam, ali mislim da je jedini spas za tog čoveka ako neko proceni da je politički lukrativno da on ostane u Srbiji ili da bude poslat u neku od evropskih država. U tome se krije jedina nada.
Ratne devedesete se nijesu završile
MONITOR: Reporteri bez granica su u ovogodišnjem izvještaju slobodu medija u Srbiji snizili za sedam mjesta-sada je ona na 98-om mjestu. Vrlo lošom se ocjenjuje i situacija u BiH, a nije zadovoljavajuća ni u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori. Da li su ratne 90-e, tip tranzicije i odnos međunarodnih institucija i rastući nacionalizam u regionu mogli da utiču na ovakvo stanje?
SKROZZA: Svi faktori koje ste pobrojali su povezani i svi obeležavaju medijske politike, medijske sadržaje i mehanizme pod kojima funkcionišu mediji. Ratne 90-e se nisu završile.. Među nama su, nama upravljaju ljudi koji su ih osmislili, sproveli. Odnos međunarodnih institucija prema regionu bazira se na pojmu stabilokratije koji pogoduje nastanku i opstanku autoritarnih vođa. U svakoj državi, možda na poseban način, ali u svakoj je jedno od političkih načela da se mediji pokore i iskoriste za političke interese. Rastući nacionalizam je ono što iz toga proističe. Rezultat toga je to što ovim i ovakvim liderima niko ne može da stane na kraj i što ih međunarodne institucije i organizacije nekako neguju, želeći da ostvare neke svoje političke ciljeve. Bez promena političkih elita neće moći da se promeni ni stanje u medijima u ovim državama. Kakvo nam je društvo i kakvo nam je političko vođstvo, takvi su nam i mediji.
Nagrada „ Dušan Bogavac“ mi je posebno značajna zato što se odnosi na medijsku etiku
MONITOR: Nagrada čija ste ovogodišnja laureatkinja „ Dušan Bogavac-za etiku i hrabrost “ jedna je od najznačajnijih novinarskih nagrada. Koliko je Vama ovo priznanje važno ?
SKROZZA: Meni je ova nagrada posebno značajna zato što se odnosi na medijsku etiku.A medijska etika je tema kojom se bavim više od 20 godina i po kojoj sam, na neki način, prepoznatljiva. Kada je medijska etika u pitanju, prvo što mi je bitno je briga o ljudima o kojima izveštavamo. Briga da se njima ne nanese zlo, namerno ili nenamerno. Sve ostalo su, zapravo, ukrasi. Čak i kada su u pitanju osnovna načela, izazov je novinare i urednike privoleti da poštuju pravila medijske etike i da unapred razmišljaju o svakom svom koraku u tom kontekstu. Pre nego što sednu da pišu, pre nego što sednu da snimaju, da razmišljaju o tome koga bi, eventualno, mogli da ugroze. To je za mene medijska etika-briga da se neko nevin ne ugrozi…Da mediji umesto da donesu dobro i napredak pojedincu i društvu, doprinesu propasti nečijeg života.
Kada je u pitanju novinarska hrabrost meni se to nekako sve svelo na jednu anegdotu. Pre 20 i nešto godina kada sam krenula na svoj prvi javni nastup u vreme Slobodana Miloševića moj tata-koji je uvek bio zabrinut za mene kao i svi roditelji, rekao mi je: „Bolje biti mrtav heroj nego živa kukavica“. To je ono čega se pridržavam kako u novinarskoma radu tako, čini mi se, i u životu. Svi imamo tačke kada smo kukavice, ali je ključno prevladati ih i ići dalje- bez obzira što se plašiš.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
VESNA TERŠELIČ, VODITELJICA DOKUMENTE-CENTRA ZA SUOČAVANJE S PROŠLOŠĆU, ZAGREB: Danas svi koji ne osuđuju nasilje, klize prema asistiranju genocida u Gazi
Objavljeno prije
2 sedmicena
18 Oktobra, 2024Hrvatska vlada daje opravdanu podrška Ukrajini, iz koje stižu sve lošije vijesti. Vlada od 7. 10. 2023. daje potpunu i bezuvjetnu podršku Izraelu i obiteljima koje se nadaju povratku taoca. Očekujem, izgleda uzalud, jasnu osudu ubijanja djece i žena, napade na novinare i ubijanje humanitarnih radnika u Gazi, te jasnu osudu nasilja u okupiranim područjima Palestine
MONITOR: Predsjednik Srbije je na nedavnom samitu u Dubrovniku, rekao da nije bilo agresije na Hrvatsku 1990-tih, a premijeru Andreju Plenkoviću se spočitava što nije oštro reagovao i što je Vučića uopšte pozvao na skup Ukrajina-Istočnoevropske zemlje. Važna istorijska pitanja sve češće postaju „poštapalice“ političara u regionu. Kako to da razumijemo?
TERŠELIČ: Komentari poput ovog služe ulagivanju vlastitim biračima i što dužem ostanka na vlasti. Na žalost, ponovo traumatiziraju preživjele koji su na svojoj koži osjetili rat. Umjesto priznanja patnje stradalih, dio političara u post-jugoslavenskim zemljama svojim neodmjerenim riječima produbljuje podjele i otežava proces izgradnje povjerenja. Zabrinjava izostanak pijeteta i sućuti koja bi mogla otvoriti vrata za više suradnje. Baš zbog takvih nastupa sve je manje javnog prostora za objektivno sagledavanje ratnih zbivanja. No ništa ne može promijeniti činjenice o napadu JNA na Dubrovnik. Znamo tko su stradali u Dubrovniku i Konavlima. Znamo da je najveći broj pripadnika vojske koji su sudjelovali u agresiji bio iz Crne Gore.
MONITOR: Smatrate da Zakon o civilnim stradalnicima Domovinskog rata iz 2021. ne obuhvata sve ratom pogođene civile, a da hrvatske vlade već dugo doprinose urušavanju politike sjećanja u obrazovanju i time stvaraju konfuziju u društvu kada se radi o razlici između žrtava i zločinaca. Koliko je to opasno stanje i može li se poboljšati pritiskom iz EU?
TERŠELIČ: Pritisak iz EU, tako važan u vrijeme prije 2013. godine i priključivanja Hrvatske, primarno vezan za procesuiranje ratnih zločina, sada izostaje. Unija pitanja vezana uz suočavanje s prošlošću prvenstveno ostavlja samim zemljama članicama. Razvijaju se neki novi mehanizmi, poput izvještaja o vladavini prava, ali tek su u povojima.
MONITOR: Interesantna je Vaša primjedba da zvanična Hrvatska obilježava donekle kontroverzne događaje kao što su Oluja, a nezapaženo prolaze godišnjice mirne reintegracije koja je Hrvatskoj omogućila teritorijalnu cjelovitost, kao i godišnjica ubistva antiratnog heroja-policijskog načelnika Josipa Rajha Kira. Da li se time produžava militarizacija ratom još obilježenog društva?
TERŠELIČ: Brine me što su u pravom planu vojne obljetnice- što produbljuje militarizaciju, a prilike za refleksiju o uspjehu pregovora i mirnom okončanju ratnih sukoba su vrlo rijetke. Nikako da počnu dugo iščekivane godine života bez prijetnje rata. To samo doprinosi stvaranju osjećaja nesigurnosti. Zamišljene i stvarne prijetnje onda hrane isključivost i mržnju.
MONITOR: REKOM-mreža pomirenja-u kojoj predstavljate organizacije iz Hrvatske, zatražila je u maju da Vlada Crne Gore donese odluku o kosponzorstvu UN Rezolucije o danu sjećanja na genocid u Srebrenici, pozivajući se na zahtev 110 NVO Crne Gore, između ostalog…Koliko je REKOM danas uticajan kada se radi o ponašanju država i vlada nastalih raspadom SFRJ?
TERŠELIČ: Vlade rade što hoće. Ni jedna od post-jugoslavenskih zemalja ne priznaje patnju svih stradalih. Izabranim političkim predstavnicima posebno teško ide priznanje zlodjela iz devedesetih počinjenih od strane pripadnika njihove vojske i policije. Ni Hrvatska nije iznimka. Zato bi osnivanje REKOM-a zbog stvaranja vjerodostojnih zapisa o žrtvama bilo vrlo važna dopuna suđenjima za ratne zločine. Ali predstavnici post-jugoslavenskih zemalja nisu prepoznali tu priliku za približavanje pravdi i miru.
Usprkos nedostatku političke podrške organizacije povezane u REKOM mrežu pomirenja nastavljamo rad. Porodice preživjelih iz Lore iz Crne Gore još uvijek čekaju podizanje optužnice. Predstavnice Akcije za ljudska prava i Documente održale smo sastanak s Državnim odvjetništvom iz Splita koje je nadležno za taj predmet. Redovito ih podsjećamo na obavezu procesuiranja svih ratnih zločina.
MONITOR: U Hrvatskoj je počelo da se razmatra uvođenje obaveznog vojnog roka. Pominjan je čak i januar 2025. ali djeluje da će odluka o tome ipak biti odložena. Koliko je ova tema važna u utrci na predstojećim predsjedničkim izborima u decembru?
TERŠELIČ: Uvođenje vojnog roka svakako igra ulogu u predizbornim sučeljavanjima. Od 2008. godine kada je zamrznut vojni rok, u Hrvatskoj se služi samo dobrovoljno. Baš je ovih dana skoro 300 mladića i djevojaka počelo program vojnog osposobljavanja u Požegi. Kako u Hrvatskoj obveznici imaju pravo na prigovor savjesti iz vjerskih i moralnih razloga, u medijima smo mogli pročitati da prijedlog za njih priprema Ravnateljstvo civilne zaštite u suradnji s lokalnim institucijama. Revoltira me što o prijedlogu vojnog i civilnog služenja nije provedena javna rasprava, već tako ozbiljne teme koje utječu na sve generacije rođene od 2006. godine, služe za politička prepucavanja. Od prijatelja doznajem i da, u međuvremenu, pozive na vježbe dobivaju zaposleni pričuvnici. U njihovim se obiteljima pitaju za koju se vrstu angažmana pripremaju. Nije dobro da se odluke donose daleko od očiju javnosti.
MONITOR: Bilo je dosta sporenja-posebno između predsjednika Zorana Milanovića i Plenkovićeve vlade u vezi sa ulogom Hrvatske u načinima pomoći otporu Ukrajine agresiji Rusije. Kako ocjenjujete pozicioniranje Hrvatske u odnosu na dva glavna ratna žarišta, Ukrajinu i Gazu?
TERŠELIČ: Hrvatska vlada daje opravdanu podrška Ukrajini, iz koje na žalost stižu sve lošije vijesti. Vlada od 7. 10. 2023. godine daje potpunu i bezuvjetnu podršku Izraelu i obiteljima koje se nadaju povratku taoca. Očekujem, izgleda uzalud, jasnu osudu ubijanja djece i žena, napade na novinare i ubijanje humanitarnih radnika u Gazi, te jasnu osudu nasilja u okupiranim područjima Palestine. Danas svi koji ne osuđuju nasilje, klize prema asistiranju genocida u Gazi.
MONITOR: Svijet se dosta podijelio u odnosu na davanje podrške sukobljenim stranama u Ukrajini i na Bliskom Istoku. SAD mnogi vide kao centar razrješenja ovih kriza, posle predsjedničkih izbora. Većina demonstranata podržava Palestince, ali nema velikog globalnog mirovnog pokreta. Šta da očekujemo, čemu da se nadamo?
TERŠELIČ: Puno govori što me pitate za SAD a uopće niste pitali za Ujedinjene nacije. Najveća međuvladina organizacija koju je čovječanstvo gradilo više od sedamdeset godina posve je marginalizirana, često bespomoćna i svedena na dostavu humanitarne pomoći.
Po mom je mišljenju pokret za zaustavljanje genocida u Gazi prednjači u javnoj vidljivosti i iznenađuje kreativnim i participativnim prosvjedima. Posebno je vidljivo kako u njemu sudjeluje puno mladih. Taj je glas za prava djece, žena i svih stanovnika Gaze, snažniji i rasprostranjeniji od inicijativa kojima sam svjedočila u prošlosti. Mada u njihovim zahtjevima traže mir za sve, nedostaje artikulirana i šire rasprostranjena mirovna inicijativa. Izgleda da politička rješenja ne naziru ni velike sile-a u međuvremenu, izraelski politički ekstremisti na vlasti otvaraju nove bojišnice.
Ohrabruje me inicijativa žena za mir koju podržavaju Izraelke i Palestinke. Ali mali broj žena koje su se okupile oko nje podsjeća me kako nas je malo bilo u antiratnim inicijativama devedesetih. No i nekoliko desetaka okupljenih žena pali svjetlo nade za mogućnost mira. Vrlo je važno poduprijeti tu zajedničku inicijativu protiv rata. Ove jeseni moj prijatelj Mohammad Darawshe iz centra Givat Haviva posadit će pet maslina, na mjesto starih, uništenih u nedavnom bombardiranju. Podržimo glasove za mir.
Ostaje nasljeđe iskrivljavanja povijesti
MONITOR: Ljetos ste u intervjuu hrvatskim Novostima rekli da u zemlji ne postoji jasna osuda zločina počinjenih tokom Drugog svjetskog rata. Vlast u Hrvatskoj-a posebno Plenkovićeva vlada, osudili su crnogorsku Deklaraciju o genocidu u Jasenovcu, Dahauu i Mauthauzenu, uz ozbiljne prijetnje traženjem reparacija i zaustavljanjem EU integracija Crne Gore. Da li i to može da potvrdi Vašu konstataciju?
TERŠELIČ: Što se tiče Drugog svjetskog rata vrijeme najtežeg revizionizma iz devedesetih, kada su masovno rušeni antifašistički spomenici, sad je iza nas. No ostaje nasljeđe iskrivljavanja povijesti. Tolerira se ustaški pozdrav i umanjuje se značaj lakoće kojom su mladi okupljeni na prošloljetnom koncertu Thompsona prihvatili pjevanje ustaških pjesama. Izborom se riječi koje koriste desni političari, nastoji ublažiti težina zločina. Mada na godišnjem obilježavanju proboja logoraša iz Jasenovca sudjeluju najviši predstavnici vladinih institucija, nećete ih čuti kako spominju genocid nad Židovima, Srbima i Romima. Samo 38 škola iz Hrvatske posjetilo je Spomen područje Jasenovac u 2023. Zahvaljujući potpori Ministarstva znanosti i obrazovanja broj posjeta je u sporom porastu, no to nije dostatan odgovor na slabu informiranost mladih o zločinima počinjenim u vrijeme NDH.
Ovaj su tjedan u Hrvatskom saboru, prilikom rasprave o Bloku 17 Državnog muzeja Auschwitz-Birkenau, predstavnici desnih stranaka tražili iskapanja na području Spomen područja Jasenovac. Pitam se je li ne znaju ili ne žele znati-kako se doista neophodna dodatna istraživanja sudbine logoraša, danas vode na druge načine.
Ne bih željela u Hrvatskoj vidjeti pandan Orbanovoj Kući terora
MONITOR: Brinete da Hrvatska ulaskom Domovinskog pokreta u Vladu, pomjera politički život suviše udesno. Domovinski pokret je bio među onima koji su najgorljivije podržavali osnivanje muzeja žrtava totalitarnih režima i muzeja žrtava komunizma, pozivajući se i na praksu evropskih zemalja. Da li su takvi muzeji Hrvatskoj potrebni i ko bi i kako trebalo da postavi njihove osnove?
TERŠELIČ: Ne bih željela u Hrvatskoj vidjeti pandan Kuće terora (Terror Haza) iz Budimpešte koju je osnovala prva desna vlada Viktora Orbana, otvorena 2002. godine. Odmah nakon otvaranja povjesničari su upozorili da se u njoj na temelju selektivnog odabira činjenica falsificira povijest. No postav još uvijek dezinformira nove generacije. Prikazi izvornih muzejskih predmeta dramatiziraju povijesne događaje bez kontekstualizacije. Kao što su i iskazali na početku rada Kuće terora: „Želimo izazvati drhtavicu, kako bi posjetitelji osjetili stravu diktature, mizeriju žrtava. Želimo da (posjetitelji) izađu iz Kuće terora misleći: kako divno da su ta strašna vremena završila i da sada živimo u demokraciji i slobodnom svijetu.“ Svrha muzeja trebala bi bitu proučavanje i obrazovanje a ne samo poticanje emotivne reakcije. Postave posvećene poslijeratnom političkom nasilju trebaju pripremati istraživači i kustosice, kojima ekstremna desnica ne smije puhati za vrat.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
Kolumne
Novi broj
Laugh u srcu
MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (XX): Kraj gusarske epopeje
Podaci u tekstu o ASCG su lako provjerljivi
Izdvajamo
-
FOKUS4 sedmice
POBJEDNICI I OSTALI: Dobri moji, ovo nije završeno
-
INTERVJU4 sedmice
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Ključna pouka je da ne treba potcjenjivati građane
-
Izdvojeno3 sedmice
FORUM 2BS U KGB HOTELU: Koga i šta zastupa Atlantski savez CG
-
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Odbrojavanje
-
DANAS, SJUTRA3 sedmice
Lov na agente
-
Izdvojeno4 sedmice
33 GODINE OD NAPADA NA DUBROVNIK: Sram prećutanog zločina
-
Izdvojeno4 sedmice
SKUPOĆA NE JENJAVA: Čekajući Lidl
-
DRUŠTVO4 sedmice
APELACIONI SUD TREĆI PUT UVAŽIO ŽALBU BRANIOCA MILOŠA MEDENICE I VRATIO VIŠEM SUDU U PODGORICI NA ODLUČIVANJE PREDLOG ZA UKIDANJE PRITVORA: Ping pong između Apelacionog i Višeg suda