Pljevlja će za pedesetak godina biti pust grad ukoliko se nastavi trend smanjenja broja njegovih stanovnika. Statistički podaci sa posljednjeg popisa pokazuju da u tom gradu živi oko 13 odsto stanovništva manje u odnosu na popis iz 2003. U inostranstvu živi cijela jedna Crna Gora, a možda i više, jer nema detaljnih analiza istorije migracija. Samo u Njujorku ,,živi” šest Gusinja, odnosno oko 30.000 Gusinjana. To su samo neki alarmantni podaci sa demografske karte Crne Gore, čije će posljedice državu skupo koštati pošto vlast ništa ne preduzima da ih preduprijedi.
U potrazi za boljim životom ljudi sa sjevera Crne Gore godinama se masovno sele na njen jug i zapad, najviše u glavni grad. Istovremeno, od siromaštva i neizvjesne budućnosti spasavaju se odlaskom u zapadnoevropske zemlje i Ameriku. Između dva posljednja popisa samo iz Pljevalja iselilo se preko 4,5 hiljada stanovnika.
Prema popisu stanovništva od prije dvije godine u Crnoj Gori živi 625.266 stanovnika. Od 2003. godine njihov broj porastao je za svega pet hiljada. U Podgorici živi 30 posto stanovnika Crne Gore. U posljednjih osam godina broj stanovnika glavnoga grada porastao je čak za 50 hiljada. U Podgorici, koja ima oko 187.000 stanovnika, Nikšiću i Bijelom Polju skoncentrisana je polovina crnogorskog stanovništva.
Popis iz 1971. godine pokazuje da se broj doseljenika iz drugih opština u Podgoricu povećao za više od šest odsto, da bi 1991. godine dostigao 53,2 odsto ili 37.532 doseljenika. Najviše su se doseljavali oni sa osnovnim obrazovanjem (85,18 odsto, a među deset najzastupljenijih zanimanja najbrojniji su bili – oficiri.
Fenomen metropolizacije – masovno doseljavanje u Podgoricu, višestruko će se negativno reflektovati na razvoj Crne Gore. Niko na to ne reaguje.
Zvanično, mjesto boravka u prošloj godini promijenilo je ukupno 4. 369 građana, što predstavlja 0,7 odsto od ukupnog broja stanovnika Crne Gore. Većinu tog stanovništva, kako je saopštio Monstat u aprilu ove godine, čine žene sa 56,5 procenata.
Od ukupnog broja odseljenih stanovnika čak 97,9 odsto se odselilo u gradove. Plav i Šavnik imaju po hiljadu stanovnika manje nego na popisu iz 2003. godine.
Prema podacima Monstata, tokom prošle godine sa sjevera su se odselila 1.254 stanovnika. U središnji region doselilo ih se 808, a u primorski 446. Najveći odliv stanovništva zabilježen je u Beranama odakle su se odselila 322 građanina. Ovi podaci ne odražavaju stvarno stanje, mnogi su otišli a da to nijesu prijavili.
Jedan od glavnih razloga migracionih procesa iz opština sa sjevera je potraga za zaposlenjem, a za mlade ljude to je i veća mogućnost za obrazovanje.
Na sjeveru posebno ubrzano bez stanovnika ostaju sela. Mnoga su odavno pusta ili su u njima ostala samo staračka domaćinstva. U 157 seoskih naselja pljevaljske opštine živi gotovo tri hiljade stanovnika manje u odnosu na popis iz 2003, i to su pretežno staračka domaćinstva.
Depopulacija sela nije samo posljedica ranije brze industrijalizacije koja je apsorbovala radnu snagu sa sela, nego i migracija u inostranstvo.
Gradonačelnici sjevernih opština nedavno su kazali da su posljednjih godina ogromna nezaposlenost, siromaštvo i slaba saobraćajna povezanost sa ostalim dijelom države i okruženjem glav¬ni uzroci migracija sa tog područja.
Evo nekoliko akcenata iz njihovih izjava medijima. Za mlade ljude nema perspektive u Pljevljima, stoga odlaze u veće gradove kako bi sebi omogućili bolji život. Pljevljaci najčešće odlaze u Beograd ili Podgoricu, a nije mali broj onih koji se trajno nastanjuju u Sarajevu.
Danas žene ne žele da ostanu na selu i budu domaćice, već žele mnogo više, a to mogu dobiti samo u većim gradovima. Veliki broj mladića na selima je neoženjen zato što djevojke ne žele da stvaraju potomstvo na selu. Imamo odlične poljoprivredne resurse, ali ljudi neće da obrađuju zemlju od koje se u Vasojevićima i te kako dobro može živjeti. Na Žabljaku ostaju samo stariji ljudi, zbog čega je i veći mortalitet. Ranije je na Žabljaku svako novorođenče darivano sa 1.000 eura, ali ni tada nije došlo do povećanja prirodnog priraštaja, koji je u posljednjih tridesetak godina negativan. Nekad je žabljačka opština imala desetak hiljada građana, a prema posljednjem popisu tek nešto više od 3.500. Bjelopoljci, tradicionalno, u potrazi za boljim životom odlaze u evropske zemlje. Mnogi sele u Beograd ili Sarajevo. Što se tiče Crne Gore najatraktivnji gradovi su im Podgorica i Bar. Iz Nikšića većina ljudi odlazi u Podgoricu.
Zabrinjavajući je i nastavak regionalne nerazvijenosti – ogromne su razlike u broju zaposlenih i odseljavanja iz siromašnih opština.
Regionalne razlike najbolje ilustruje podatak da je u Budvi, koja ima 19 hiljada stanovnika i sedam hiljada domaćinstava, u martu prošle godine bilo 10.555 zaposlenih, a u Bijelom Polju sa 46 hiljada stanovnika i 13 hiljada domaćinstava svega 6.985 zaposlenih. To znači da domaćinstvo u Budvi prosječno ima jednog i po zaposlenog, a u Bijelom Polju tek svako drugo domaćinstvo ima jednog zaposlenog. Bijelo Polje ima skoro isti broj zaposlenih kao i prije godinu, dok je u Budvi ta brojka veća za osam odsto.
Nekadašnji radnici bivših velikih, a sada propalih preduzeća u Bijelom Polju u više navrata su protestima ukazivali na loš standard građana tog dijela Crne Gore. Oni su vlasti poručivali da su nezaposlenost, ugašena preduzeća i loš standard doveli sjever Crne Gore na rub egzistencije. Uzalud.
Liberalna partija je svojevremeno najavila predlog deklaracije o podsticanju razvoja sjevera, kojim će se od države zahtijevati da se opštine u tom dijelu države tretiraju kao nerazvijeno područje i da mu država pruži pomoć prvenstveno prilikom zapošljavanja i otvaranja novih radnih mjesta. Ništa ni od toga.
U dolazak boljih dana na sjeveru su nadu polagali u izgradnju autoputa Bar – Boljare. Ispostavilo se da bi to mogla biti još jedna kula u oblacima.
Jedno je sigurno. Državni vrh se ponaša neozbiljno kao da ni nakon dvije godine nije čuo za rezultate popisa koji očigledno upozoravaju na razorne demografske trendove.
U inostranstvu još jedna Crna Gora
Masovne migracije stanovnika Crne Gore na druge kontinetne počele su prije 120 godina.
Iako se ne zna tačan broj crnogorskih iseljenika i njihovih potomaka širom svijeta, Ministarstvo vanjskih poslova procjenjuje da ih ima koliko i stanovništva koje živi u Crnoj Gori.
Naših iseljenika i njihovih potomaka je najviše u Sjevernoj i Latinskoj Americi, Srbiji, Turskoj, zapadnoevropskim zemljama, zemljama bivše Jugoslavije, ali značajan broj njih danas živi i u Ukrajini, Australiji, Rusiji i nekim afričkim zemljama.
Iz beranske opštine ljudi se iseljavaju decenijama i u zapadnoevropskim zemljama ima ih oko 10.000.
Veseljko KOPRIVICA