Scena je spremna za ostvarenje sna. Ljubav samo što nije pokucala na vrata. Već se čuju koraci, ah, ti njeni laki španski koraci, lepršavi, razdragani, te sinkope u nepredvidljivom taktu leptirovih krila, istovremeno i stišani i naglašeni udarima sandalica sa visokom štiklom. Lakirani kajšići na vitkim člancima kao niti sapete oko jedara od bijele svile.
Gleda je kroz prozor dok prilazi i evo ih, tak-tak-tak; tik-tik, tri duga i odmah zatim, dva kratka kucanja. Uvijek je mogao jasno prepoznati zvuk njenog zgloba srednjeg prsta desne ruke i ralikovati ga od kucanja svih drugih ruku ovoga svijeta.
– Uđi! – kaže i ne pomjera se iz svoje pletene stolice od žutog bambusa.
– Gori li još ono što se jednom zapalilo, mili moj svjetioniče? – upita žena tek nakon što je i sama sjela u istu takvu pletenu stolicu preko puta čovjeka, izvadi kutiju cigareta, zapali jednu i povuče prvi dugi dim.
– Još malo pa se bilo ugasilo. – Čovjek pažljivo nasu dvije čaše vina.
Tražili su vrijeme koje im je bilo neophodno da se priberu. Žena prvi put
otrese pepeo sa cigarete koja je već do pola dogorela.
– I dalje imaš najmirnije ruke koje znam. Još nikada nisam vidio da ti padne pepeo sa cigarete. – Čovjek je kružnim pokretima ruke vrtio čašu sa vinom, ne skidajući pogled sa lica žene.
– A tvoje ruke su najnemirnije koje ja znam. – Snop blagog svjetla preleti preko njenog lica. – Nego kako se desilo da se zapretana vatra opet razgori?
– Nešto sam radio. Čitao ili pisao. Ne znam. Kad me odjednom zapeklo! Puhnuo sam i vatra je iznenada buknula. Pomislio sam kako bi bilo da si ti neka lađa, brod izgubljen u noći, na burnom moru prepunom podvodnih grebena. Čime bih ti ja mogao pomoći? I tako rekoh sebi, zapaliću još jednu vatru za ovaj brod, za tu poslednju vlat o koju je privezana sva moja preostala radost, vedrina, ili hajde, recimo, sama pomisao da vrijedi čekati sutrašnji dan. Pretvorio sam se u misao o svjetioniku, u svjetionik i neprestano ponavljao istu mantru: Lađo moja, korabe moj, arko Nojeva, galijo španska, liburnijo ilirska, drakare vikinški, kajče ohridsko, kajaku eskimski, katamaranu polinezijski, nabrajao sam kao u bunilu sva plovila kojih sam se mogao sjetiti, i onda u zanosu ponavljao – nemoj potonuti, nemoj potonuti, nemoj potonuti, evo ja svijetlim kroz magle i oluje, kroz pomrčinu i noćnu tminu, drhti i treperi moja svjetlost, ali ne gasi se, neće se ugasiti, svjetliće ovaj tvoj svjetionik sve dok ti nađeš siguran prolaz do mene! I evo još gori tvoj svjetionik i njegova svjetlost te je dovela, lađo moja, do ovoga spruda na kom smo sada zajedno. Nego, kako si ti mogla znati da ja sebe vidim kao neku ludu i smiješnu inkarnaciju svjetionika!? – Čovjek otpi iz čaše skoro do dna. Zatim si nasu novu čašu.
– Sjedila sam na jednoj sunčanoj terasi. Dan je blistao u veličanstvenom svjetlu. Odjednom sam shvatila da ja zapravo ne vidim ništa. Da sam u totalnom mraku. Ništa, ama baš ništa nisam mogla vidjeti! Ni tračak svjetla se nije ukazivao u toj tmuši. Sve što mi se činilo da vidim, bila je obmana, iluzija, privid. I onda je odnekud iz tog mraka izronila neka daleka iskra. Pulsirala je plavičastim sjajem kao daleka, predaleka zvijezda, i odjednom sam shvatila: pulsirala je kao – svjetionik! I zatim mi se sasvim jasno ukazalo tvoje lice.
Sjedili su netremice zagledni jedno u drugo. Čovjek i žena. Lađa i svjetionik. Na malom molu svjetionika, privezana lađa. Izvana, iz mraka, čulo se kako nadolazi more a sve što se u tom trenutku moglo vidjeti bilo je treperenje slabašnog svjetla beskrajno dalekih svjetionika prema kojima su plovile nevidljive, beskrajno usamljene lađe.
Ferid MUHIĆ