Još te nisu našli, Lorka! Ne znam hoće li te naći, ali izgledaju uporni, rekao bih da neće prestati sa traganjem. Počeli su, onako baš iz sve snage, krajem oktobra 2009 godine. Arheolozi i istoričari, ono najbolje što je okupljeno na Univerzitetu Granada. Otišli su u Alfasar, na mjesto koje im je označio jedan starac od 92 godine. Lično je kopao grobove za vas četvoricu, kad su vas, 19. avgusta 1936. godine pokupili oni iz Nacionalne Garde, na vožnju sa koje se nikada niste vratili, u velikom crnom bjuiku . Ali nisu vas našli. Od 2012. godine, traga za tobom istoričar Migel Kabalero Perez, čovjek koji je napisao knjigu Poslednjih 13 sati Garsije Lorke, ali do danas te ni on nije našao.
Tako bi se, nekako, moglo početi govoriti o njemu: Federiko del Sagrado Korazon del Jesus Garsija Lorka! Pjesnik čuven po svojim pjesmama, po hrabrosti, po dosljednosti svojim uvjerenjima, ali možda najmanje poznat po jednom neobičnom pjesničkom snoviđenju koje se do danas potvrđuje. Kao da vidi svoju sudbinu preko 80 godina unaprijed, Garsija Lorka u Njujorku 1929 godine, piše:
I tada shvatih da su me ubili.
A poslije, tražili su me posvuda,
U kafeima, na grobljima, po crkvama
Ali me nisu našli.
Nikada me nisu našli?
Ne. Nikada me nisu našli.
Stihovi su iz zbirke Poeta en Nueva York (Pjesnik u Njujorku), posthumno objavljene 1939. i 1942. godine. Za razliku od tumačenja Nostradamusa, gdje se oda nas silom zahtijeva da vidimo nešto što se u njegovom tekstu ne može vidjeti ni uz krajnju popustljivost logike i zdravog razuma, Garsija Lorka je u ovim stihovima više nego direktan: On kaže: 1. Da su ga ubili; 2. Da su ga poslije tražili posvuda ali da ga nisu našli. Nikada? Nikada.
Kroz kakve li je zidove vremena, godina i decenija, prošla njegova vizija, kada je ugledao, jasno i neopozivo, sedam godina prije svoje smrti, i da su ga već ubili, i da će ga posvuda tražiti, i da ga neće naći!?!
Ali, slušajte dalje! Baš u predahu pisanja ovog teksta, otvorim Office Outlook i među ostalom poštom nađem neobičnu poruku od prijatelja pjesnika. Umjesto planiranog završetka, stavljam nju u ovu Duhankesu:
,,…Kada zapušu vjetrovi besanice preko sprženih polja mojih uspomena, često razgovaram sa Žan-Pjer Melvilom, kroz najdeblje zidove koje je vrijeme kadro podići među ljudima, i sa knjigom Dž. A. Bardema Smrt bicikliste. Noćas, u gluho doba, oko 3 po ponoći, vjetar nesanice nanese mi, kroz prozor, u sobu, suhi andaluzijski kašalj velikih dramskih tekstova Garsije Lorke. Stiže taj kašalj zajedno sa Lorkom i ubojicama, sa gvozdenim lancima i bezbol palicama, u starom crnom bjuiku – ipak, čak i tada u takvom trenutku, svi su bili obliveni velikim rumenilom ljepote koja objavljuje solidarnost tišine – kao da su im svima jezici bili odjsečeni u podnožju piramide koja objavljuje kraj vremena! Neka brutalnost u svim svojim posjetama pjesnicima i svakom živom čovjeku – kako ona suptilna, nevidljviva, tako i manifestovana u najžešćem izdanju – najzad i zauvijek bude isprana kišom, i dok nam se sliva niz obraze, ramena, prsa, ruke, neka odnese i poslednji trun nasilja iz svakog od nas, da ono istinsko ljudsko, koje je bilo i koje trebalo biti, konačno bude!
Neka se naši putevi uskoro sretnu. Ne postoji jezik koji bi izrazio svu punoću prijateljstva, tog ekstatičkog saznanja da drugi u nama i mi u drugome nalazimo re-kogniciju. Ne samo re-kogniciju, nego onu najvišu moć datu anđelima, koju mi ponekad osjetimo i do koje zaronimo samo u trenucima kada smo istinski blagoslovljeni. Vraćam se ovim najdubljim uvidima, od pjesme do pjesme, žudeći da ponudim ono najbolje, znajući da još postoji i vreba ono najgore, kako izvan nas, tako i u nama.
Pospimo solju naše rane. Neka ono dobro iz nas iscijedi ono što je bolje i od najboljeg.”
Sjedim, zamišljen nad ovim riječima i sve jasnije uviđam: pjesnici su besmrtni! Nikada neće naći ostatke Garsije Lorke, jer se on sav pretočio u pjesmu, bez ostatka!
Ferid MUHIĆ