Mogla bi to, naposljetku, biti praznična priča. Novu 2010. nikšićki rudari čekali su u jami Biočki stan. Sad je prigodnije – u jami su za Prvi maj. Odatle će se boriti za svoje oteto pravo na dostojanstven život.
Poslije svega, otkud moć uskrsnuća nade?
Koliko god bio strašan ovakav način otpora, on sadrži važnu poruku za sve nas: ti ljudi koje je toliko puta nadjačala ljudska ravnodušnost, usprkos svemu vjeruju da ćemo ih čuti i biti njihov glas u neravnopravnoj borbi protiv oholosti moći. Bez te vjere da ih nećemo ostaviti same sve bi bilo besmisleno.
Među rudarima koji su otišli u jamu, čula je Crna Gora televizijsku vijest, je Ranko Dačević. Rudara Ranka Dačevića, one krvave 1991, na dan vjenčanja, odveli su na ratište. Da puca u žive mete i bude meta nekih drugih radnika kao što je on, dignutih iz smjena i obučenih u ratne uniforme. Ta sudbina rudara označava pun krug zločinačke misije jednog režima koji je obilježio naše živote.
Rat u koji je odveden on i hiljade i hiljade njegovih kolega, bio je najbolji grudobran gospodarima da ovdje, bez otpora, naprave sistem u kojem će oni postati vlasnici svega što su generacije stvarale. Bila je to savršena buržoaska kontrarevolucija izvojevana krvlju onih koje sada ćeraju u jame.
Sistem je brižljivo inoviran. Putevi ratnog šverca oružja, nafte i duhana u hodu su transformisani u puteve droge. To je jedina privredna grana u kojoj su naši upravljači konkurentni na svjetskom tržištu.
Danas, nijedno pitanje koje je na dnevnom redu oni riješiti ne mogu. Država je pred kolapsom. Sve što je pljačkom i prevarom dospjelo u njihove ruke ubijeno je ili je pred slomom. Evo se, kažu, u parlamentu rješava sudbina KAP-a. To je privid.
KAP je živa istorija nekažnjenog zločina. Da bi sada birali između loših rješenja, svi potencijalni izlazi za KAP morali su biti blagovremeno zatrti. Tako je sa čitavom Crnom Gorom. Svi njeni drugačiji putevi, u godinama zločina i pljački, morali su biti onemogućeni. To je bio uslov da oni Crnoj Gori otmu i prostor i vrijeme. Da Milo Đukanović postane bogatiji od svih premijera u državama EU zajedno. Da Braco i kumovi zagospodare razvojnim potencijalima zemlje. Da stvore sistem zavisnika u kojem su ljudske duše na rasprodaji. Tako su nas uvukli u pakleni krug: režim kontrole svega postojećeg onemogućavao je smjenu vlasti, a smjena vlasti bila je uslov za njegovu demontažu.
Davno prije nego što smo Snimak čuli, po njemu smo živjeli. Od Đukanovića do posljednjeg aktiviste, vlast je sve učinila da pravilnik iz Snimka sraste s društvom.
Beznađe im je posljednja nada. Osim domaćih podjela, pokušaće naročito da iskoriste svjetsku krizu. Što ovdje bude teže, proizvodiće veći strah da nigdje izlaza nema, da je sve svejedno, da se ljudi samo mogu prilagoditi da prežive u okviru važeće raspodjele moći. Baš zato što kriza jeste stvarna i duboka, što nema gotovih rješenja, što valja preuzeti odgovornost za izbor, ova vlast mora otići. U protivnom u Crnoj Gori će se učvrstiti kobno spajanje najgoreg iz svih mogućih svjetova: kontrola društva mehanizmima jednopartijskih diktatura, haos divljeg kapitalizma, i cinizam postdemokratije, tog simptoma neoliberalne bolesti na smrt. U jednom liku, dobićemo Lukašenka, Putina i Berluskonija.
Budućnost, pa ni loša, nikome nije zagarantovana. Osvajanjem principa smjenjivosti vlasti Crna Gora bi, spremnija i sigurnija u sebe, mogla tražiti odgovarajući model društva u postliberalnom svijetu.
Važno je prepoznati ritam vremena. To ove sedmice nijesu razumjeli poslanici SNP i Pozitivne. Bili su tačno tamo gdje nije trebalo biti. Kao dobri đaci – u poslaničkim klupama. To je režimu trebalo. Privid normalnosti, predstava da je i nakon ove krađe izbora stanje redovno. Nedolazak na premijerski sat bilo je pitanje stila. Građani su, poslije još jedne pobjede nad režimom, zaslužili da vide tu scenu: Đukanovića, njegov DPS i satelite same, zarobljene u carstvu privida.
U prelomnim vremenima važniji od svega su moralni znaci koji inspirišu i podsjećaju da život nije samo trajanje. U najtežim danima neki su ljudi prkosili. Slobodan Pejović i Goran Stanković, hrabri, nepodmitljivi svjedoci zločina vlasti. Mafija je strijeljala Slavoljuba Šćekića, pobijedila ga nije. Alma Kalač, priča priču o životu i smrti svoga Ernada, koja ruši službenu verziju.
Ljudi, ti obični ljudi, prebacili su uobičajenu normu ljudskosti. Otud pravo nadi da opet uskrsne.
Esad KOČAN