Čim minu predstojeći praznici, zastupnici biznismena Aca Đukanovića nastaviće pravosudnu borbu sa vjetrenjačama. U makar dva aktuelna sudska spora Đukanović pokušava državu privesti k’ poznaniju prava.
Osnovni sud u Podgorici zimus je presudio da je država Acu Đukanoviću dužna 12 miliona eura na ime uloženih sredstava i izgubljene dobiti, pošto Ministarstvo unutrašnjih poslova nije poštovalo kupoprodajni ugovor iz 2008. U najkraćem: Vlada Mila Đukanovića održala je početkom 2008. godine licitaciju za prodaju placa u blizini Ekonomskog i Pravnog fakultete, na kome se nalazi limenka u kojoj su tada stolovali čelnici Uprave policije.
U nadmetanju u kome su učestvovali bivši zet Mila Đukanovića Mehmed Kolarević, poslovni partner Mila Đukanovića Tomislav Čelebić, brat Mila Đukanovića Aco, Acov prijatelj iz Herceg Novog i manjinski akcionar Prve banke Slobodan Trkulja i nikšićki biznismen Midrag Daka Davidović, nekim čudom pobijedio je – Aco.
Drugo čudo desilo se kada je Vlada Mila Đukanovića izašla u susret zahtjevima brata Aca i višestruko uvećala spratnost objekata koje je moguće graditi na kupljenom placu. Aco je u to vrijeme (2008. godina) na svojim računima u svojoj Prvoj banci držao 19 miliona eura. Njegova banka plaćala mu je godišnju kamatu od osam odsto. Tako je većinski vlasnik Prve – zahvaljujući jednoj od najvećih pasivnih kamata u istoriji eura – godišnje zarađivao 1,5 milion.
Onda je došla kriza. Vlada je Prvoj banci odobrila pomoć od 44 miliona eura. Istovremeno su zamrle aktivnosti na tržištu nekretnina. I, eto trećeg čuda. Vlade Mila Đukanovića i njegovog namjesnika Igora Lukšića ulaze u višegodišnje kašnjenje sa oslobađanjem prodate lokacije. Tako Aco stiče osnov za tužbu kojom, uz uložena tri miliona eura, traži isplatu neostvarene dobiti. Sve u svemu, 12 miliona eura koje mu je Osnovni sud u Podgorici i dodijelio.
Država će se, kažu njeni glasnogovornici, žaliti na ovu odluku. Čekamo epilog. Uglavnom, premijer Đukanović zbog tog posla nije podnio ostavku, nije nikoga smijenio, niti je Državno tužilaštvo pokrenulo bilo kakav postupak zbog višemilionske štete.
U drugoj su priči uloge zamijenjene. Drama se odvija u pljevaljskom Rudniku uglja kojim, kao većinski akcionari, gazduju: italijanska A2A, Vlada i Aco Đukanović. Nekadašnjem studentskom aktivisti, estradnom menadžeru i kontroverznom biznismenu zasmetala je činjenica da je Odbor direktora Rudnika prvo obznanio kako je 2009. godina završena uz dobit od 26,1 milion eura, najavljujući isplatu dividendi, da bi potom preinačio vlastitu računicu i proglasio poslovni gubitak od 12,8 miliona. Đukanovićevi advokati zato traže da se akcionarima isplati obećana dividenda.
,,Gospodin Aco Đukanović je u više navrata isticao neophodnost isplate dividende za 1.200 manjinskih akcionara, a ne za njega lično”, piše medijima njegov advokat Vido Đakonović podsjećajući na tonski zapis kojim je na Skupštini akcionara dokumentovano obećanje o isplati dividende. Proizilazi da u ovom sudskom sporu Aco pokušava, u ime manjinskih akcionara Rudnika, natjerati Vladine (Milove) izaslanike u Pljevljima da plate ceh izrečenih neistina.
Aco kao crnogorski Robin Hud ili se braća Đukanović zabavljaju režirajući u ovdašnjem teatru apsurda?
Ne spori se naš David samo s Golijatom (državom). Tu su i porodični prijatelji i kumovi. Osnovni sud u Podgorici usvojio je nedavno tužbeni zahtjev Eurofonda protiv Prve, kojim je Đukanovićevu banku obavezao da Fondu, pod upravljačkom kontrolom Veselina Barovića, isplati 1,8 miliona eura zbog nezakonitog skidanja novca sa računa krajem 2010. godine. Pošto je u Prvu banku stigao nalog CBCG da se novcem sa računa Eurofonda plate dospjele poreske obaveze, neko se u banci sjetio da su istim novcem garantovani i krediti odobreni ljudima iz Barovićevog okruženja. Tada su, suprotno redu i zakonu, uzeli taj novac, pravilno pretpostavljajući da se iz države i CBCG, povodom otimačine, niko neće živ čuti. Samo su se preračunali po pitanju Barovićeve spremnosti (i sposobnosti) da i dalje plaća i svoje i tuđe dugove.
Druga je priča vrijedna rubrike ,,vjerovali ili ne”. Krajem pomenute 2010. Aco Đukanović je menadžmentu Prve naložio da podnese tužbu protiv porodičnog kuma, nekadašnjeg člana Odbora direktora banke i tadašnjeg ambasadora Crne Gore u Zagrebu – Gorana Rakočevića.
Povod za tu odluku bilo je Acovo saznanje da je Goran svojoj banci iznajmio vlastitu kuću u Kolašinu. Prostor našto manji od 200 kvadrata izdao je uz naknadu od pet hiljada eura mjesečno, a kiriju uzeo za pet godina unaprijed. Potom je novac deponovao u konkurentskoj banci, pravilno pretpostavljajući da će tamo biti sigurniji. Još jedan dokaz kako Rakočevića nikada ne smijete potcijeniti.
Danas, 25 godina nakon što su braća Đukanović započela projekat privatizacije Crne Gore, sve je manje onih koji se sjećaju da je zapravo Aco taj koji je vukao prve korake i protežirao starijeg brata za državne funkcije nakon Antibirokratske revolucije organizovane uz pomoć velikosrpskih nacionalista iz Prištine i Beograda.
Dok je Milo karijeru pokušavao graditi u Beogradu, kroz tadašnji Savez komunista, pokušavajući da zasluži mentorstvo predstavnika ,,stare garde” čelnika SK, Aco je na Univerzitetu organizovao i zabave i proteste koji se i danas pamte.
Ostao je zapamćen kao organizator prvog uspjelog studentskog protesta na Univerzitetu Veljko Vlahović. Kada su profesori Pravnog fakulteta od budućih pravnika zatražili da redovno dolaze na predavanja i (obavezno) polažu dva kolokvijuma, Đukanović je pobunio kolege. Višednevnim protestom sačuvao je običaj da predavanja ostaju neobavezna. Ima i prečih stvari. Tako nešto je i trebalo očekivati od budućeg magistra pravnih nauka iz oblasti ljudskih prava (tema: Ustavna žalba kao oblik neposredne ustavnosudske zaštite ljudskih prava u ustavima zemalja Evropske unije i u Crnoj Gori).
Sad– kako je mlađi Đukanović stekao novac? ,,Kopao sam kanale i istovarao vagone. Kada su me zaboljela leđa, onda sam počeo da mislim”, ovo je jedno od rijetkih svjedočanstava ,,iz prve ruke”, koje govori o Acovim poslovnim metodama. Prema podacima koje su objavili novinari ICIJ-a, razmišljanje mu je donijelo mnogo novca – njegovo bogatstvo procijenjeno je prije koju godinu na 167 miliona dolara.
Pošto je brata upakovao u tim koji je preuzeo vlast nakon AB revolucije, Aleksandar Đukanović se posvetio sticanju. Dok je Milo gradio pozicije u partiji i društvu, Aco je DPS-u iznajmljivao ozvučenje.
Milova je politika zemlju uvela u obruč međunarodnih sankcija, Aco je (prema tvrdnjama tadašnjeg predsjednika Momira Bulatovića u knjizi Pravila ćutanja) organizovao švercerske konvoje cistijerni sa naftom i postao ,,ekskluzivni snabdjevač gorivom italijanskih švercerskih glisera”.
Vlada Mila Đukanovića kupila je sredinom devedesetih od Vektre Dragana Brkovića, plaćajući unaprijed, najskuplji poslovni prostor u istoriji Podgorice (mjereno odnosom cijena/kvalitet). Zvanično nezaposleni Aco tada je u istoj zgradi došao do poslovnog prostora nešto manjeg od 500 kvadrata.
Milo je, slijedeći tadašnju državnu politiku, hiperinflacijom uništio državne banke koje su se zatekle u Crnoj Gori nakon raspada SFRJ. Njegova je Vlada omogućila novu pljačku lakovjernih štediša preko paradržavnih štedionica koje su simbolizovali Dafina Milanović i Jezdimir Vasiljević. Potom je Aco postao suvlasnik najuspješnije privatne banke u Crnoj Gori (CKB – oko deset odsto kapitala) a kasnije i većinski vlasnik Prve, ranije Nikšićke banke.
Evo šta su kontrolori CBCG u jesen 2008. našli u banci braće Đukanović: ,,Utvrđeno je da Prva banka ne izvršava sve naloge za plaćanje izdate od strane nalogodavaca, odnosno da ima oko 30 miliona eura neizmirenih naloga za plaćanje”. Tadašnji predsjednik Savjeta CBCG Ljubiša Krgović ocijenio je da Prva banka ,,ima sukob sa zakonom, podzakonskim aktima, međunarodnim standardima, direktivama EU i primjenom svega navedenog”. Ubrzo je smijenjen a na njegov mjesto je – baš preko Prve banke – došao aktuelni ministar finansija Radoje Žugić. Državna tužiteljica Ranka Čarapić je odbacila krivičnu prijavu koja joj je dostavljena iz CBCG.
Ono, ni da je prihvatila ne znači da bi većinski vlasnik Prve bio suđen i(li) osuđen. Ima on i to iskustvo.
U junu 2000. Aco Đukanović je zajedno sa Vladislavom Jabučaninom u holu hotela Crna Gora nanio teške tjelesne povrede Zoranu Kljajiću. Đukanović i prijatelj su svoju žrtvu tukli drškama pištolja, nogama i rukama po glavi i tijelu, pa je Kljajić zadobio dvostruku frakturu lobanje. Đukanović se iz pritvora, u kome je proveo nekoliko dana, oglasio saopštenjem (!?) ,,Reagovao sam onako kako mislim da bi reagovao svaki Crnogorac… i spreman sam da trpim zakonske posljedice”, saopštio je iz Spuža uz tvrdnju da mu je Kljajić vrijeđao porodicu. Četiri godine kasnije Osnovni sud je presudio kako nema dokaza da je Đukanović branio čast svoje porodice, pa je Aco oslobođen optužbi, dok su Kljajićeve povrede stavljene na teret Jabučaninu. Presuda je ukinuta. Tri godine kasnije, na ponovljenom suđenju, konstatovano je da je optužba zastarjela pa je Đukanović ponovo oslobođen.
Pauzu između Acovih sudanija iskoristio je brat Milo da obznani kako je i zašto prodao akcije Prve banke. Gostujući na Festivalu nekretnina i investicija u Budvi, gdje je, po svoj prilici, išao vođen ličnim interesima u pokušaju da proda svoje nekretnine, on je novinarima pojasnio kako se na prodaju akcija odlučio i zbog političke dimenzije tog problema. Ne daju mu, kaže, da se bavi biznisom u Crnoj Gori nezavisno od toga da li je na vlasti, ili u pauzama između dva premijerska mandata. A on bi to radio naizmjenično. Kao struja.
Sad treba očekivati da će Vlada, nepristrasno, naći načina da ponovo potpomogne poslovanje Prve banke. Pa neka neko pomene ,,tendenciozne zloupotrebe”.
Zoran RADULOVIĆ
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice