Povežite se sa nama

MONITORING

Cane, drugo pakovanje

Objavljeno prije

na

Nakon što je u Podgorici registrovao NVO Institut za javnu politiku (u dijelu predviđenom za opis djelatnosti stoji – naučna), Vladimir Beba Popović se pojavio u Živoj istini na televiziji Atlas. Tu se, uz korišćenje mnoštva marketinških trikova, aktivno i nedvosmisleno angažovao pokušavajući da doda vjetar u jedra predsjedničkoj kampanji Filipa Vujanovića, pomogne višegodišnju borbu Mila Đukanovića protiv medija koji nijesu pod njegovom kontrolom (Vijesti, Dan, Monitor…) i, o istom trošku, nastavi svoj privatni rat sa ljudima iz srpske političke i medijske zajednice.

Tako je Popović crnogorskim medijima prebacio da su, od izbijanja afere Nacional i otvaranja istrage protiv duvanske mafije u Bariju, znali za tvrdnje kontroverznog švajcarskog biznismena Đerarda Kuoma, da mu je sastanak sa Đukanovićem nudio niko drugi nego lično Miodrag Lekić, tadašnji ministar inostranih poslova u Vladi Crne Gore.

Pride su, zna Beba Popović kako se to radi, prozvani mediji Lekićeva zlodjela skrivali svjesno, znajući još krajem prošlog vijeka da će baš on 2013. godine biti protivkandidat poslovnim partnerima i(li) prijateljima Stanka Caneta Subotića.

A, kako bi rekao Svetozar Marović, ,,prijatelj mog prijatelja je i moj prijatelj”. Ili već tako nekako. I za neprijatelje, sva je prilika, važi isto. Ili ne!?

Uglavnom, direktor RTS Aleksandar Tijanić, čovjek kome možete spočitati sve samo ne to da je loše obaviješten, tvrdi kako je Vladimir Popović Beba ,,ključni medijski savetnik Stanka Subotića Caneta. On stoji iza svake Canetove reči, garderobe, košulje, kravate, fotografije, intervjua, izbora jela i pića…”. I još Tijanić dodaje ponešto o vlastitim motivima. Protiv Vladimira Popovića, kaže, govori ,,budući da sam, sticajem okolnosti, najveći javni protivnik pomenutog Bebe i jedini koji sme da ga pita zašto je Đinđić ubijen kada je Beba u Srbiji bio svemoćan”.

Ta ljubav je obostrana.

I Popović Tijanića drži za visoko kotiranog među inspiratorima i organizatorima ubistva srpskog premijera Zorana Đinđića. U Živoj istini ga je svrstao rame uz rame sa Vojislavom Koštunicom i Borisom Tadićem. ,,Između Borisa Tadića i Vojislava Koštunice postoje nekoliko zajedničkih stvari: vijeće staraca, roditelji, prijatelji i jedna mržnja prema Zoranu (Đinđiću), koja je različitih povoda, ali je našla zajedničke interese”, kaže Popović.

Valja znati: Vladimir Beba Popović i Aleksandar Tijanić nekadašnji su saradnici. Skupa su, svjedoči Popović u Plejboj-u, za Zorana Đinđića i njegovu DS radili ,,prvu profesionalno urađenu političku kampanju u Srbiji u kojoj je učestvovala agencija Spektra, čiji sam bio direktor”, 1993. Tada se Popović, kaže, upoznao sa predsjednikom DS. I danas se mnogi sjećaju slogana Pošteno Đinđić. Opet, malo njih pamti da su se tokom te kampanje uz Popovića i Tijanića u Spektri okupljali njen tadašnji vlasnik, Đinđićev kum i ministar Slobodana Miloševića – Milan Beko, nekadašnji Idol, marketinški mag i medijski guru Borisa Tadića Srđan Šaper, Slobodan Radulović, odbjegli direktor C-marketa kome je, prema vlastitom svjedočenju, Milan Beko oteo kompaniju i ukrao čast…

Nedugo zatim Popović radi i za Koštunicu: ,,Negde u maju 1994. Centar za politički marketing, VOX, koji sam formirao, uradio je redizajn imidža DSS – od njihovog znaka, stranačkih obeležja, Koštuničinih prvih profesionalnih fotografija do pripremanja njihove osnivačke skupštine…”. Eto kako je završilo.

Nije zgorega podsjetiti se kako je, krajem prošlog vijeka, Aleksandar Tijanić u Podgorici za Đukanovića i Vujanovića radio nešto vrlo slično onome što sad radi Vladimir Popović (Treći kanal TVCG, satanizacija političkih protivnika DPS-a i vlastitih konkurenata…).

Popovićevi oponenti (neki bi rekli – žrtve) ostali su zatečeni, prije svega njegovom agresivnošću, ali i vještinom da vlastite stavove – bez obzira na očite nedosljednosti, predstavi kao nešto u šta se ne smije sumnjati. Tako se i u “slučaju Lekić”, nekadašnjem ministru podmeće šverc cigaretama, dok se istovremeno tvrdi da je priča o švercu – izmišljena.

Iz Lekićevog izbornog štaba uzvraćaju: ,,Crnogorski režim pokušava da relativizuje istorijske činjenice i zaustavi promjene u zemlji angažovanjem Vladimira Bebe Popovića u predsjedničkoj kampanji svog kandidata Filipa Vujanovića”. Nedovoljno. Nije tu Beba samo zbog kampanje.

Vladimir Beba Popović je, naravno, mnogo poznatiji u Beogradu i Srbiji nego ovdje. Ipak, ni tamo nema nikoga ko je do kraja pohvatao konce i povezao sva lica osobe koju mediji opisuju kao ,,nervoznog konobara sa splava Sava”; ,,uspešnog vlasnika i direktora prve beogradske marketinške agencije – Spektra, koja je deo međunarodnog lanca Ogilvi”; ,,svemoćnog šefa srpskog agitpropa”, ,,velikog cenzora”, ili osobu koju je ,,pokojni Đinđić, šest meseci pre streljanja, nogom u dupe izbacio iz Vlade”.

Lično je Popović, koju godinu nakon Đinđićevog ubistva, ocijenio kako je ,,u ovakvoj Srbiji sramota biti bilo šta sem negativac”. Duhovito. ,,Pokazuje mi odmah, ne bez ponosa, hrpu fascikli u kojima su uredno složeni svi tekstovi koji su o njemu objavljeni u poslednje tri godine”, svjedoči, očigledno fasciniran novinar Plejboja. ,,Treba li reći – svi do jednog – negativni! Beba Popović se zbog toga mnogo ne sekira. Naprotiv! Imam utisak da uživa.”

Nedeljnik Vreme pokušava, još 2001. godine (prije ubistva premijera, dakle) da sagleda i drugu dimenziju ,,moćnog čovjeka iz sjenke koji manipuliše srpskim medijima”.

,,Nema jasnih podataka o tome kako je Vladimir Popović ušao u marketinški biznis pravo sa splava Sava gde je radio kao šef sale. Bio je jedan od radnika Milana Beka i nije sa njim delio svojinski kapital. Onda se u jednom trenutku pojavio kao suvlasnik Spektre, a od juna 1997. godine, kako stvari stoje u Privrednom sudu, Popović se vodi kao direktor preduzeća Ogilvy&Mather, Spectra GES.m.b.h, sa sedištem u Beču…”.

Popovićeve kolege iz svijeta marketinga, piše Vreme, nemaju dileme o načinu na koji je Spektra zaradila veliki novac: ,,Milan Beko je otvarao vrata koja su za mnoge od nas bila zatvorena. Oni su prvi postavili sajt Vlade Srbije i krenuli sa internet biznisom u državnim organima… Setite se samo one potpuno besmislene kampanje za Zastavu u Kragujevcu… Možete tri puta da pogađate kome su pomogli da opere novac…”.

Stanko Cane Subotić, na koga ste možda pomislili, ne pominje se u ovom tekstu. Ali se pominje u drugima.

U jednom od tekstova dostupnim na internetu analizira se uticaj koji su na Vladu Zorana Đinđića pokušavali da izvrše Stako Subotić, Filip Cepter (pravo ime Milan Janković) i Miroslav Mišković: ,,Njihovi ljudi od poverenja sedeli su u najužem jezgru moći Zorana Đinđića: Nemanja Kolesar, Đinđićev šef kabineta, prethodno zaposlen kod Miroslava Miškovića, zatim Zoran Janjušević, blizak Filipu Cepteru, koji je nadgledao špijunažu kao savetnik za unutrašnju i spoljašnju bezbednost. I, konačno, Vladimir Beba Popović kao kontakt Stanka Subotića Caneta, u početku šef Vladinog Biroa za komunikacije sa javnošću, istovremeno vlasnik jedne engleske firme za marketing.

Ministar unutrašnjih poslova Dušan Mihajlović, kome se pripisuje navodna saradnja sa engleskom tajnom službom MI6, jednom prilikom javno je opisao uloge pomenutih oligarha -trijumvirata na „dvoru” Zorana Đinđića, i to nedvosmisleno: Beogradom se vlada od Londona do Beča.

Sukob Popovića i Mihajlovića je, takođe, jedan od ,,antologijskih”. Neki su njihove međusobne optužbe tumačili obostranom frustracijom. ,,Jednog i drugog grize savest što je Zoran ubijen, odnosno zato što nisu sprečili da se ubistvo desi”. Drugi kažu da tu, možda, ima nešto. Tako Božo Prelević, koministar policije u postpetooktobarskoj prelaznoj vladi, 2009. godine govori kako je pravosuđe dužno da odradi svoj dio posla i ispita ove optužbe: ,,Ne znam da li je Beba Popović upoznao Zorana sa mafijom, ali Mihajlovićeve optužbe nadležni moraju odmah da provere! A, taj Beba Popović, pa on je najveća enigma DOS-a… Postavljao se da sve zna, naročito oko šverca cigareta, bio je i sa Draškovićem i sa Koštunicom i ne vidim da je iko dobro prošao posle saradnje s njim…”

Nadležni u Podgorici bi morali obratiti pažnju makar na poslednju rečenicu ovog svjedočenja: ,,Ne vidim da je iko dobro prošao posle saradnje s njim…”

Na ostalima je da prosude: zašto se Beba Popović obreo u u Podgorici? Ko je kome u ovoj priči savjetnik a ko kome poslodavac? Može li se vjerovati čovjeku koji je radio za Miloševića, Draškovića, Đinđića, Koštunicu i Čedomira Jovanovića? Kakvi moraju biti oni koji se oslanaju na osobu koja je sarađivala sa Milanom Bekom, Stankom Subotićem, Ljubišom Buhom Čumetom, Dušanom Spasojevićem…

Beba je tu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SUDBINA IZMJENA I DOPUNA PROSTORNO URBANISTIČKOG PLANA GLAVNOG GRADA: Kako Slaven kaže

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz vlade (resornog Ministarstva)  brojne primjedbe zainteresovane javnosti na ponuđeni dokument, nijesu željeli ni da ih čuju. Ko želi, može da im piše, saopštio je ministar Slaven Radunović, najavljujući skoro usvajanje pripremljenog PUP-a Podgorice

 

Obećano je pretvaranje Podgorice u „modernu metropolu“. Dobićemo građevinsko zemljište umjesto šuma u Rogamima i na Gorici. Višespratnicu umjesto gradskog bazena u Tološima (ulica Baku), stambena naselja umjesto igrališta i prostora za rekreaciju u Zagoriču, Zlatici, na Marezi. Potencijalna šetališta uz rijeke Moraču (Zlatica) i Širaliju (Rogami) takođe će postati prostori za stanovanje i komercijalne djelatnosti. Park prirode Zeta dobiće – kolektor. U dijelu zaštićenog prostora vodoizvorišta Mareza mogao bi nići dio novog grada Velje brdo.

Duž bulevara Podgorica –Tuzi, 300 metara sa lijeve i desne strane, umjesto vinograda uzgajaće se će –zgrade. Takođe na zahtjev Plantaža, i zemljište u Kokotima  (42 hektara) koje im je nekada dato na korišćenje, za podizanje vinograda, a sada se izgleda vodi kao njihovo vlasništvo, biće prenamijenjeno iz poljoprivrednog u zamljište „za centralne djelatnosti“ (magacini, hale…). Samo njima, ali ne i ostalim vlasnicima okolnog zemljišta. „Prođe li im što su zamislili, Plantaže će se proizvodnjom vina baviti samo iz hobija“, čuli smo od verziranih.

Ko se ne sjeća lekcija iz osnovne škole da je Crna Gora oskudna s poljoprivrednim zemljištem, moraće da ih pritvrdi. Usvoji li Vlada pripremljeni prijedlog izmjena i dopuna Prostorno urbanističkog plana Glavnog grada, na prostoru opštine Podgorica biće izgubljeno oko 10.000 hektara poljoprivrednog zemljišta (od sadašnjih oko 30 hiljada urbanizaciju će preživjeti 22.018 hektara). Najbolje poljoprivredno zemljište – čak i ono sa postojećim sistemima za navodnjavanje –postaće građevinsko.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KADRIRANJE  U BEZBJEDNOSNOM SEKTORU: Familija, opet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kumovi, ujaci, partijski drugovi, supruge, politički dogovori,  prate imenovnja u bezbjednosnom sektoru.  Prema dobro obaviještenim izvorima Monitora odlučujući uticaj na izbor  Ivice Janovića na čelo ANB imao je Janovićev kum Branko Krvavac,  šef kabineta premijera

 

Zaspali smo s jednim, probudili se s drugim šefom ANB-a. Na telefonskoj sjednici, u sitnim večernjim satima, Vlada je krajem prošle sedmice na brzinu izabrala vršioca dužnosti direktora Agencije za nacionalnu bezbijednost, Ivicu Janovića. Prethodni  šef ANB, Boris Milić  je  „iz ličnih razloga“ podnio  ostavku.  Lični razlozi pojavili su se nakon razgovora sa premijerom Milojkom Spajićem.  Ne smetaju da  ostane u Agenciji.

Janović je četvrti direktor ANB u protekle četiri godine. Njegov izbor nijesu podržali samo potpredsjednik Vlade za infrastrukturu i regionalni razvoj Milun Zogović i ministarka saobraćaja Maja Vukićević, oboje iz redova Demokratske narodne partije.  Sudeći po naknadnim i  rijetkim pojašnjenjima mnistara koji su glasali Janovića, svi ga mahom površno poznaju.  Preporuka mu je, kako je to objasnio ministar pravde Bojan Božović –   premijerovo povjerenje.  “Za mene je najveća preporuka Spajićeva odluka. Spajić ima veliko povjerenje u njega”, objasnio je Božović.

Da se premijer oko izbora novog šefa ANB nije konsultovao  sa partnerima u vladi, tvrdi lider DNP Milan Knežević. “Spajić nikoga nije upoznao sa radnom biografijom novoimenovanog šefa ANB-a”, kazao je.

Novog direktora ANB ne poznaju ni u  bezbjednosnom sektoru.. Prosto, ne dolazi iz tog resora. Privatni je preduzetnik, a prema registru Privrednog suda među osnivačima je dvije kompanije –   La Bottega Company  i Gvardija. Bio je oficir Plovidbene straže na Italijanskoj kompaniji MSC. Od 2018. godine se bavi turizmom, vlasnik je Vile L Palace u Budvi.

Janovića dobro poznaju u vrhu  Pokreta Evropa sad (PES).  Mediji su već objavili, on je rođak poslanika te partije Tonćija Janovića, suprug predsjednice Upravnog odbora Morskog dobra Zvezdane Janović, imenovane na tu funkciju u aprilu ove godine.  Novi šef ANB je  i kum Spajićevog šefa kabineta Branka Krvavca.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROGRAM ES2, FUNKCIONERI I OSTALI: A kolika je vaša plata?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svaka od zarada sa popisa 2.000 najvećih, isplaćenih iz budžeta za mjesec oktobar, podigla je do državnog prosjeka između pet i 15 osoba koje su tog mjeseca primile minimalnu zaradu. Sve skupa, to je između 20-25 hiljada zapošljenih koji postanu statistički prosjek dok u stvarnosti jedva sastavljaju kraj s krajem

 

 

Ovih dana bili smo, ne bez razloga, zatrpani zanimljivim statističkim podacima serviranim iz državnih službi koji se tiču najvećih, najmanjih, prosječnih zarada u Crnoj Gori.

Od Poreske uprave saznali smo da je najveća obračunata i isplaćena zarada u ovoj godini iznosila 187.308,22 eura bruto (oko 140.000 eura neto). Srećni dobitnik bio je državljanin Crne Gore zaposlen u sektoru koji se vodi pod šifrom djelatnosti “nespecijalizovana trgovina na veliko“. Koji dan ranije, iz Ministarstva finansija stigao nam je, nakon višemjesečnog zatišja, popis 2.000 najvećih zarada isplaćenih iz državnog budžeta za mjesec oktobar. Prethodno se oglasio i Monstat, saopštavajući da je prosječna oktobarska neto zarada iznosila 944 eura neto (1.137 eura bruto).

“Prosječna zarada u statističkom istraživanju za mjesec oktobar ne odnosi se na sve oktobarske zarade koje veliki broj izvještajnih jedinica isplaćuje u novembru, već će one biti sastavni dio istraživanja za novembar koje će biti objavljeno 30. decembra”, napominje se u saopštenju kojim se objašnjava da su u njihovu računicu ušle samo isplaćene oktobarske zarade. Zato, zaključili su u Monstatu, “efekti Vladinog programa Evropa sad 2 nisu u potpunosti sastavni dio ovog saopštenja, već će biti potpuno obuhvaćeni narednim”.

Ovaj dodatak saopštenju kupuje vrijeme premijeru Milojku Spajiću koji je, ne jednom, obećao kako će podnijeti ostavku ukoliko, sa isplaćenom oktobarskom zaradom, prosječna (neto) plata u državi ne bude 1.000 a minimalna 700 eura. U skladu sa predizbornim obećanjima Pokreta Evropa sad iz proljeća prošle godine. Ne bi trebalo da začudi ukoliko Monstat objavi kako je novembarska, a možda i korigovana oktobarska prosječna zarada, bliža zacrtanom cilju od sada nedostajućih 56 eura. Ako, i ne dosegne obećanu hiljadarku. U prosjeku.

To će pokazati da je premijer bio u pravu, uz malo finansijske gimnastike kojom smo dobili dva minimalca (u zavisnosti od školske spreme ali i od sistematizacije radnih mjesta). Ali neće utješiti mnogobrojne na ovdašnjem tržištu rada koji  su se nadali da će, dolaskom na vlast Milojka Spajića i njegovog PES-a, minimalac koji primaju porasti na 700 eura. A on je  600, ili 16 posto manji. Tako će, za 12 mjeseci, zapošljeni koji primaju minimalnu zagarantovanu zaradu  biti uskraćeni tačno za dvije plate.

Drugi problem uočljiv iz prilično šture statistike pokazuje da su minimalna i prosječna zarada sve bliže jedna drugoj. Što znači da je sve više zapošljenih u Crnoj Gori čija se zarada kreće u rasponu od stvarne minimalne (600 eura) do iznosa koji je od minimalca veći do 50 odsto. Ili tek nešto preko toga (prosječna zarada je oko 57 odsto veća od minimalne). Zvanično nemamo te podatke, ali je osnovano predpostaviti da je riječ o ubjedljivoj većini onih koji imaju zvaničan posao i primaju legalno obračunatu zaradu.

Za primjer: onaj Crnogorac što je jednog mjeseca u ovoj godini primio 140.000 eura (država se tu ovajdila za skoro 50 hiljada eura) tada je, statistički, 407 isplaćenih minimalnih zarada pogurao do državnog prosjeka. Iako su ti ljudi kući ipak donijeli samo 600 eura. Jasno nam je da to nije redovna plata, jer da jeste primao bi istu ili sličnu svakog mjeseca, ali sistem je tako prepoznaje.

Može i ovako: svaka od zarada sa popisa 2.000 najvećih isplaćenih iz budžeta za mjesec oktobar, podigla je do državnog prosjeka između pet i 15 osoba koje su tog mjeseca primile minimalnu zaradu. Sve skupa, to je između 20-25 hiljada zapošljenih koji postanu statistički prosjek dok u stvarnosti sastavljaju kraj s krajem. Ni onima koji stvarno primaju zarade u visini državnog prosjeka nije mnogo lakše.

Da se razumijemo, nije problem što jedan mali dio zapošljenih ima plate koje liče na evropske, ili su u rangu sa njima. Problem je što velika većina preostalih nije u sličnom položaju, uprkos svom znanju i trudu.

Kada bi se Monstat, Poreska uprava, Fond PIO, ili svi skupa, potrudili da izračunaju medijalnu zaradu – to je iznos u odnosu na koji tačno polovina zapošljenih prima veću, a druga polovina manju platu – dobili bi mnogo realniju sliku o stvarnom standardu zapošljenih, ali i o tome šta i u kojoj mjeri utiče na raspon zarada u Crnoj Gori (obrazovanje, zvanje, politička podobnost,  državi/privatni poslodavac, sektor u kome se zarađuje…).

Možda je to i razlog što ne znamo medijalu. Bez nje, možemo pratiti samo podatke po sektorima, onako kako ih selektuje i prezentuje Monstat. Ti podaci kažu da zapošljeni u državnoj upravi i odbrani (23 hiljade zapošljenih, 996 eura prosječna oktobarska plata) zarađuju, u prosjeku, 13 eura više od 15 hiljada zapošljenih u zdravstvu i 41 euro više od prosječne zarade u obrazovanju (18 hiljada zapošljenih). Istovremeno, u prerađivačkoj industriji prosječna plata je skoro 250 eura (ili 25 odsto) manja nego u državnoj upravi. Za sada.

Vlada je pripremila Nacrt izmjena i dopuna Zakona o zaradama u javnom sektoru, javna rasprava je završena 8. decembra i sada čekamo da prema Skupštini krene prijedlog novog Zakona. Jedna od novina koja je izazvala najveću pozornost javnosti jeste naum da se plate javnim funkcionerima, izmjenom koeficijenata, povećaju za 30 odsto.

Vlastima nije pomoglo ni objašnjenje da javni funkcioneri nijesu samo političari (poslanici, ministri, predsjednici Skupštine, Vlade i države) već i rukovodeći ljudi sudske vlasti, VDT, glavni i ostali tužioci Specijalnog državnog tužilaštva, lokalni funkcioneri, članovi Senata Državne revizorske institucije, ombudsman, predsjednik Državne izborne komisije…

Sada  pojedini službenici u sistemu imaju veću platu od nadređenih rukovodilaca, pokušao je opravdati taj naum ministar finansija Novica Vuković. Ni to se  objašnjenje u javnosti nije primilo kako treba. Jedni su insistirali da je političarima i sadašnja plata prevelika u odnosu na učinak, drugi nabrajali privilegije: od službenih automobila i telefona, preko zapošljavanja savjetnika, službenih putovanja i dnevnica, naknada za članstvo u raznoraznim komisijama i plaćanje “dodatnih” angažmana koji, često, podrazumijevaju isti posao za koji su i redovno plaćeni.

Zato su u Ministarstvu finansija odlučili da obnove praksu objavljivanja 2.000 najvećih plata isplaćenih iz budžeta. Ne bi li javnost uvjerili kako, za razliku od ljekara-specijalista, univerzitetskih profesora, sudija i tužilaca sa vrha hijerarhije pravosudog i tužilačkog sistema, po kojeg policajca… političari ne stoje baš najbolje sa zaradama.

Tu je praksu ministar Vuković uveo na početku svog mandata, ali su brojne falinke u evidenciji dobar naum učinili krajnje upitnim. Pokazalo se da Ministarstvo finansija ne razlikuje zaradu i naknade, redovne ili vanredne, koje se periodično isplaćuju (godišnje, polugodišnje…). Pa sabira babe i žabe. Istovremeno, Vlada nije  javnostii ponudila podatke o zaradama političara koji platu zarađuju upravljajući državnim, lokalnim i javnim preduzećima. Po dubini. Iako dobar dio njih nije plaćen ništa manje od onih koje su se našli na vrhu objavljenih lista. Dok je dio njih od javnosti skrivao svoju zaradu. Tako podaci NVO Institut alternativa pokazuju da trećina izvršnih direktora i više od polovine članova odbora direktora crnogorskih državnih preduzeća nije prijavilo zaradu.

Uglavnom, na listi 2.000 najvećih  ni jednom nijesmo imali dva puta istu osobu na njenom vrhu. Tako je ovomjesečni pobjednik – direktor Instituta za biologiju mora (oktobarska zarada 5,56 hiljada eura) na prethodno objavljenoj listi imao zaradu nešto veću od dvije hiljade eura, što ga je pozicioniralo na 1.177 mjesto. Valjda jedina korist od ovih nepotpunih i ponekad netačnih podataka bilo je što je direktor RTCG Boris Raonić odlučio da sebi smanji platu nakon što je u februaru zasjeo na čelo liste. Sada je 39. sa platom od skoro  3,4 hiljade eura.

Da država, i kada su plate u pitanju, može biti i majka i maćeha pokazuje i podatak o prosječnoj zaradi u zdravstvu. Koja je jedva desetak eura iznad državnog prosjeka, i ako vidimo da na listi 2.000 ljekara ne fali. Ali ih zato nema dovoljno u državnim bolnicama. Pošto su negdje drugo spremni da ih plate više, uz manje rada.  Kao što ni mladih sudija i tužilaca nema u sudnicama, uprkos stalno otvorenim konkursima. Dok Vlada istrajava na stavu da se trogodišnji pripravnički staž u pravosuđu odrađuje za minimalac od 600 eura. Baš toliko će, otprilike, porasti plata ovdašnjim političarima kada izglasaju već pripremljeni zakon.

Zoran RADULOVIĆ    

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo