Povežite se sa nama

FELJTON

CRNA GORA I MEĐUNARODNI ŠVERC CIGARETAMA (I): Nikčević, Banović i Dinoša napuštaju Komisiju

Objavljeno prije

na

Povodom vijesti da je italijansko tužilaštvo zatražilo oslobađanje Stanka Subotića Caneta od optužbi za šverc cigareta preko Jadrana od 1991. do 2004. godine, Monitor objavljuje Izvještaj parlamentarne Komisije za utvrđivanje činjenica, okolnosti i bitnih elemenata u navodima u tekstu objavljenom u zagrebačkom Nacionalu pod naslovom Glavni mafijaški bos Balkana i drugim tekstovima objavljenim u tom listu. Izvještaj je usvojila Skupština Crne Gore 25. jula 2002. godine. Na čelu Skupštine bila je Vesna Perović, funkcioner Liberalnog saveza, a predsjednik Komisije Vuksan Simonović, poslanik SNP-a

……………………………

Skupština Republike Crne Gore na sjednici Prvog redovnog zasjedanja u 2001. godini održanoj 31. jula 2001. godine, donijela je Odluku o obrazovanju Komisije za utvrđivanje činjenica, okolnosti, i bitnih elemenata u navodima u tekstu objavljenom u zagrebačkom listu Nacional pod naslovom Glavni mafijaški bos Balkana i drugim tekstovima objavljenim u ovom listu, koja je stupila na snagu danom objavljivanja u Službenom listu RCG, odnosno 03. avgusta 2001. godine.

Odlukom je utvrđeno da Komisija ima zadatak da utvrdi činjenice, okolnosti i bitne elemente o navodima u tekstovima objavljenim u zagrebačkom listu Nacional, kao i da je u izvršavanju postavljenog zadatka dužna da ostvari saradnju sa nadležnim državnim organima i direktorima crnogorskih preduzeća koji su u tekstovima Nacionala označeni da su učestvovali u poslovima tranzita i šverca cigaretama, a koji su dužni da Komisiji pruže svu neophodnu pomoć i stave na raspolaganje svu potrebnu dokumentaciju. Takođe je utvrđeno da će, u cilju izvršavanja svog zadatka Komisija ostvariti neposrednu komunikaciju sa međunarodnim organizacijama za borbu protiv organizovanog kriminala. Ovom Odlukom takođe je utvrđeno da je Komisija dužna da Skupštini podnese Izvještaj u pisanoj formi, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu Odluke.

Skupština Republike Crne Gore je, u skladu sa članom 1 stav 2 Odluke, za predsjednika Komisije izabrala poslanika Vuksana Simonovića, a za članove poslanike: Radivoja Nikčevića, Predraga Popovića, Borislava Banovića, Miroslava Vickovića, Novaka Radulovića i Ferhata Dinošu.

Komisija je, kao radno tijelo Skupštine RCG, radila u skladu sa Odlukom o obrazovanju Komisije i Poslovnikom Skupštine Republike Crne Gore, uz punu javnost rada. Komisija je u toku svog cjelokupnog rada održala 15 sjednica, a na Šestoj sjednici je prisustvovao predstavnik Evropske unije na lični zahtjev.

Komisija je saglasno članu 4 Odluke o obrazovanju bila dužna da Skupštini podnese Izvještaj o izvršenom zadatku u pisanoj formi, do 03. novembra 2001. godine. Kako u navedenom periodu Komisija nije bila u mogućnosti da dođe do svih bitnih podataka za utvrđivanje tačnosti navoda objavljenih u Nacionalu, dijelom zbog opstrukcije rada Komisije od strane pojedinih državnih organa Republike Crne Gore i drugih subjekata kojima se obraćala, a dijelom zbog određenih objektivnih razloga i okolnosti, to je na sjednici održanoj 02. novembra 2001. godine, Komisija Skupštini podnijela Izvještaj o svom dotadašnjem radu.

Polazeći od navedenih konstatacija, članovi Komisije: Vuksan Simonović, Miroslav Vicković, Predrag Popović, Novak Radulović i Ferhat Dinoša su 29. oktobra 2001. godine, podnijeli Predlog Odluke o izmjenama Odluke o obrazovanju Komisije za utvrđivanje činjenica, okolnosti i bitnih elemenata o navodima u tekstu objavljenom u zagrebačkom listu Nacional pod naslovom “Glavni mafijaški bos Balkana” i drugim tekstovima objavljenim u ovom listu. S tim u vezi Skupština Republike Crne Gore, je na Prvoj sjednici drugog redovnog zasijedanja u 2001. godini, održanoj dana 11. decembra 2001. godine, donijela Odluku o izmjeni ove Odluke kojom je Komisiji omogućeno da nastavi rad uz obavezu da Skupštini podnese Izvještaj u pisanoj formi najkasnije do 10. marta 2002. godine.

Imajući u vidu činjenicu da je u posjeti Sjedinjenim Američkim Državama od 08. februara do 03. marta 2002. godine boravila delegacija Skupštine Crne Gore, u čijem sastavu su bili i poslanici Miroslav Vicković i Novak Radulović, koji su članovi ove Komisije, te da u tom vremenu Komisija nije mogla održavati sjednice, odnosno punovažno raspravljati i odlučivati o predmetnoj materiji, poslanici Predrag Popović i Vuksan Simonović podnijeli su Predlog Odluke kojom je traženo da se Komisiji produži rok za rad za 25 dana, odnosno za ono vrijeme za koje Komisija nije bila u mogućnosti da radi.

Skupština Republike Crne Gore na sjednici održanoj 11. juna 2002. godine donijela je Odluku o produžetku rada Komisije za 25 dana, računajući od dana stupanja na snagu navedene Odluke.

Napominjemo da je povodom odluke Komisije da sa Srećkom Kestnerom, Goranom Stanjevićem i direktorom Nacionala Ivom Pukanićem, koji su izrazili spremnost da Komisiji prezentiraju dokaze i saznanja o navodima iznijetim u Nacionalu, na njihov zahtjev, a zbog razloga njihove lične bezbjednosti, obavi anketu van Crne Gore, član Komisije Radivoje Nikčević je na Petoj sjednici Komisije saopštio: ,,Da napušta rad Komisije, uz obrazloženje da bi to bilo ponižavanje Skupštine i države Crne Gore, jer sa licima koja su kreirala ovu aferu, a pri tom nijesu ponudili nikakve dokaze, a neki od njih su i sami, kako su izjavili, učestvovali u kriminalnim radnjama”.

Ostavku na rad u Komisiji podnio je i poslanik SDP-a, Borislav Banović, nakon Osme sjednice, na kojoj je Komisija razmatrala okolnosti i činjenice u vezi sa tranzitom i švercom cigareta u Crnoj Gori, povodom intervjua tadašnjeg potpredsjednika Vlade Republike Crne Gore mr Žarka Rakčevića, datog dnevnom listu Vijesti od 10. oktobra 2001. godine, pod naslovom Rakčević: Borba za legalizaciju uvoza cigareta je opasna.

Nakon toga, dana 7. februara 2002. godine, putem saopštenja za javnost ostavku na mjesto člana Komisije, podnio je Ferhat Dinoša, sa obrazloženjem da nema mandat da putuje u Zagreb ,,kod gospodina Pukanića”.

U cilju realizacije utvrđenog zadatka Komisija se obraćala svim subjektima koji su u tekstovima objavljenim u Nacionalu označeni kao direktni ili indirektni učesnici u poslovima tranzita i šverca cigaretama kroz Crnu Goru, ili su svojim saznanjima mogli biti od pomoći Komisiji za utvrđivanje činjenica i okolnosti vezanim za ove poslove.

U tom cilju Komisija se obratila:
Milu Đukanoviću, predsjedniku Republike Crne Gore;
Svetozaru Maroviću, bivšem predsjedniku Skupštine RCG;
Momiru Bulatoviću, bivšem predsjedniku Republike Crne Gore;
Novaku Kilibardi, bivšem potpredsjedniku Vlade RCG;
Asimu Telaćeviću, bivšem potpredsjedniku Vlade RCG;
Predragu Goranoviću, bivšem potpredsjedniku Vlade RCG;
Dragiši Burzanu, bivšem potpredsjedniku Vlade RCG;
Vuku Boškoviću, bivšem pomoćniku ministra unutrašnjih poslova Crne Gore i aktuelnom savjetniku predsjednika Vlade za unutrašnju bezbjednost;
Ranku Kaluđeroviću, osnivaču Preduzeća MTT;
Žarku Rakčeviću, bivšem potpredsjedniku Vlade RCG;
Branku Jokiću, novinaru ljubljanskog lista Delo – na njegov zahtjev;
Srećku Kestneru;
Stanku Subotiću – Canetu;
Ivu Pukaniću, direktoru lista Nacional;
Goranu Stanjeviću;
Vladi Republike Crne Gore, odnosno predsjedniku Vlade Filipu Vujanoviću;
Ministarstvu finansija u Vladi Republike Crne Gore;
Ministarstvu unutrašnjih poslova u Vladi RCG;
Ministarstvu trgovine u Vladi RCG;
Ministarstvu pomorstva i saobraćaja u Vladi RCG;
Državnom tužiocu Crne Gore;
Višem tužiocu u Podgorici;
Privrednom sudu Podgorica;
Saveznom ministarstvu pravde;
Saveznom ministarstvu za saobraćaj i veze – Saveznoj upravi za kontrolu letenja;
Generalštabu Vojske Jugoslavije;
Saveznoj upravi Carina;
Upravi carina Crne Gore;
Upravi carina Slovenije – Carinarnici Kopar;
Preduzeću AD Zetatrans-Podgorica;
Preduzeću Luka Bar-Bar;
Lučkoj kapetaniji Bar;
Privatnom preduzeću MIA Podgorica;
Privatnom preduzeću MTT Podgorica;
Privatnom preduzeću JUBE Podgorica;
Privatnom preduzeću KOLINEKS Bar;
Evropskoj komisiji;
Ambasadoru SAD u SR Jugoslaviji;
Ambasadoru Švajcarske u SR Jugoslaviji;
Ambasadorima Lihtenštajna i Kipra;

Napominjemo da je Komisija dopise naslovljene Srećku Kestneru, Ivu Pukaniću i Stanku Subotiću upućivala posredstvom Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Crnoj Gori iz razloga što nije bilo moguće pribaviti njihove adrese. Uz to Komisija je uputila javni poziv ovim licima kao i Goranu Stanjeviću, da Komisiju obavijeste o svojim adresama. Od Srećka Kestnera i Gorana Stanjevića Komisija nije dobila odgovor.

Dopise Upravi Carina Republike Slovenije – Carinarnici Kopar, Komisija je dostavila posredstvom Generalnog konzulata Republike Slovenije u RCG, ali i pored urgencija odgovor nije dobila.

(Nastavlja se)

Komentari

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (IV): Otuđivanje i uništavanje nalaza sa antičke Duklje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

Bilo da se radilo o otuđivanju (krađi), neznanju ili o namjernom uništavanju ostataka materijalne kulture, rezultat je, nažalost, isti: gubitak ili osiromašenje kulturne baštine. Drastičan primjer za to je antički grad Doclea, (Duklja). Uz to, ako svoje učine elementarne nepogode i ratovi, najezde varvarskih plemena i raznih zvanih i nezvanih arheologa i drugih eksperata strane i domaće provenijencije, žalosna slika današnje Duklje ne iznenađuje. Od nekadašnjeg municipalnog grada, jednog od najznačajnijih gradova na Balkanu, koji je svoj procvat doživio u doba carske dinastije Flavijevaca (sredina prvog vijeka naše ere), danas više liči na deponiju kamenja nego na ostatke najvažnijeg urbanog centra Prevalisa. Istina, gradovi nastaju, rastu, traju, stare – ali i umiru, a ovaj naš je nestao na najsuroviji i najprimitivniji način.

O ovom važnom arheološkom lokalitetu napisano je dosta knjiga i stručne literature, lamentacija nad zapuštenim ruinama nekadašnje dukljanske urbane ljepotice. Danas smo svjedoci da na domaku crnogorske metropole umjesto kulturološko-turističke atrakcije, imamo zapuštene ruine, čiji su gosti stada ovaca ili slučajni posjetioci. Kao da je prokletstvo pratilo ovaj grad – takmičile su se prirodne sile (zemljotresi…), osvajački ratovi, pohlepnost stranih, a u najvećoj mjeri domaćih ,,ljubitelja zlata i starina”, da ga unište i degradiraju. Ako ovome dodamo permanentno raznošenje ostataka ovog urbanog kompleksa i slabu svijest o poštovanju kulturnih dobara do današnjih dana, onda su porazne posljedice jasne.

„Nijedan stari grad nije tako nemilosrdno, tako haotično i nezaštićeno eksploatisan kao stara Duklja. Ona je nesistematski eksploatisana ili, bolje rečeno, sistematski uništavana, tako da je sve više gubila svoje osnovno arhitektonsko obilježje, svoj životni lik”.

Prošla su stoljeća od razornog zemljotresa (518. godine n. e) kada su srušeni zaštitni hramovi, kada su bogovi i boginje odletjeli sa svojih pijedestala, do prvih pisanih izvora o njegovim ostacima. Prvi put se pominje 1474. godine (Šafarik) u vezi izgradnje turske fortifikacije na Ribnici, kada su u neke kuće stare Podgorice uzidani fragmenti arhitekture i natpisa sa stare Duklje. Ovu ,,civilizacijsku” praksu kasnije su nastavili i komšije iz okolnih sela, koji su u svoje kuće ugrađivali ornamentsku plastiku i skulpturalne figure, a da bi potvrdili svoje ,,neimarsko umijeće” obilato su koristili lijepo tesani kamen sa dukljanskih građevina od konstruktivnih i arhitektonskih djelova. Tako su vlasnici privatnih kuća nesmetano odnosili sa lokaliteta, prema vlastitom izboru, sve što im je bilo potrebno i pristupačno.

O ruševinama Doclee piše i anonimni mletački putopisac o …,,una chiamata Doclia fabricata in honor di Dioclitiano hora del tutto rovinata”. Takođe Docleu pominju Lukarije (1606), Bolica (1614), Orbina (1706) i Farlati (1751). Prema opisu ruskog geologa I. Kovaljevskog, koji je 1841. godine posjetio Duklju i Zlaticu, bedemi grada su bili sačuvani do polovine visine. Tom prilikom pronašao je oveću mermernu ploču s reljefnim figurama ljudi i životinja, dvije votivne are i više moneta iz kasnoantičkog doba.

,,Bedemi Duklje nijesu nikada konzervatorski tretirani, pa su se vremenom krunili, smanjivala se njihova visina, tako da im se na pojedinim mjestima, na kojima su do prije 3-4 decenije bili vidljivi, danas izgubio svaki trag… Pored bedema, konzervatorski nije intervenisano ni na brojnim lapidima, posebno onim sa natpisima, od kojih je jedan broj do današnjih dana doživio znatne promjene u negativnom smislu. Slova su isprana, izgrebana, a na pojedinim su vidljivi i tragovi namjernog lomljenja i uništavanja”.”

Deset godina poslije Kovaljevskog (1851.) J. L. Najgebauer bilježi da su bedemi visoki preko 3,5 metra; našao je novac i bronzanu fibulu u obliku konja. Pošto je dobio podatke od Najgebauera, Bogišića i Miklošića, Teodor Momzen je 1873. godine objavio tri epigrafska spomenika sa Duklje (CIL, III, 1705, 1706, 1707), među kojima se izdvaja počasni natpis posvećen caru Galijenu, koji mu podiže RES PUBLICA DOCLEATIUM. Iz fonda od 120 epigrafskih spomenika, do sada registrovanih, dvije trećine (sepulkralnog, votivnog i počasnog karaktera) su nestali u vremenima mnogobrojnih fizičkih destrukcija koje je dozivljavala Duklja.

Jedna od najdragocjenijih otuđenih kulturnih vrijednosti iz Crne Gore je tzv. Podgorička čaša, koja je slučajno iskopana 1873. godine na prostoru zapadne dukljanske nekropole. S obzirom da se radilo o jedinstvenom nalazu ove vrste, logično je da je to izazvalo paznju kulturne i naučne evropske javnosti. Ovaj nalaz dao je podsticaj za istraživanje na ovom lokalitetu. O podgoričkoj časi prvi je naučnu javnost obavijestio A. Dumont, tadašnji direktor francuske arheološke škole u Atini.

Podstaknut navedenim napisima, ruševine Duklje posjetio je 1879. tadašnji francuski konzul u Dubrovniku Priko de Sant Mari. Konzul sa svog putovanja i posjete ruinama Duklje u svom izvještaju pominje ostatke foruma sa bazilikom kao i trideset grobnih humki od kojih je jednu ,,iskopao na brzinu”. U izvještaju konzul Priko između ostalog piše: ,,Na sjeverozapadu se primjećuju mnogobrojni tulumi. Iskopao sam jedan na varvarski način odozgo zato što sam ostao na Dokleji samo nekoliko sati. Pošto sam podigao humus naišao sam na tri velike opeke ispod kojih se nalazio grob ozidan od krečnjaka, dug 1,80 m i širok 0,60 m, a visok 0,85 m. On sadrži dvije lobanje, tibije, fr. gvozdenog mača, i djelove stakla, ostatke posude velikog trbuha i jedan veliki tanjir isto od stakla, neornamentisan. Ima okolo tridesetak sličnih grobova za ikopavanje u kojima bi se sigurno našlo veliko bogatstvo”.

Dvije godine kasnije (1881), francusko ministarstvo prosvjete šalje poručnika M. T. Saskog koji je, uz neka vizuelna zapažanja, dao i prvi situacioni plan ostatka nartičke Duklje.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (III): Pljačka budvanske nekropole

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

O divljačkom i krajnje neodgovornom ponašanju prema ovom kulturnom blagu budvanske antičke nekropole piše Milutin Plamenac, prvi direktor Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture. Ovaj poznati crnogorski intelektualac, esteta, po vokaciji istoričar umjetnosti, a inače čovjek ,,bez dlake na jeziku”, između ostalog  kaže:
,,U početku radova, kada su kopane jame za gašenje kreča, naišlo se na desetak grobova čije su ploče bile zalivene olovom. To su bile prve i značajnije indikacije za dalji rad. Grobovi su bili poređani jedan prema drugome, a u sebi su sadržavali mnoge dragocjenosti. Budvanin Danilo Rađenović, čovjek koji je tada u mjestu držao bife, obavijestio je o tome Zetsku banovinu na Cetinju, ali niko nije delegiran iz banovine da pregleda iskopine, niti da preduzme nikakve konzervatorske mjere. Destruktivni posao nesmetano je nastavljen, te se pristupilo kopanju za temelje hotela. Kada se počelo nailaziti na dragocjene predmete, posao se izvodio diskretnije, čak i noću, a oko gradilišta podignuta je visoka drvena ograda, tako da je samo uži krug radnika mogao da vidi razvoj i postignute rezultate dubinskih radova na ovom klasičnom tlu. Inženjer Valand, koji je bio vezan za izgradnju hotela, ostavio je naročito nemile uspomene u odnosu prema ovom spomeniku antičke kulture. On je sarađivao sa drugim stručnjacima raznih profila koji su svesrdno pripomagali da se ovo neiscrpno blago drevne nekropole stare Budve što prije razgrabi i raznese na sve strane. Mnoge ličnosti i ustanove imale su udjela u korišćenju ovih dragocjenosti. Čim se doznalo da se pojavljuje novac, zlato i bogati adiđari,  doletio je „kao soko” iz Beograda kustos muzeja bivšeg princa Pavla, Jozo Petrović, koji je vrlo revnosno punio sanduke i mnoštvo raznih objekata poslao u Beograd. Podignuta je i specijalna baraka za privremeni smještaj nađenih predmeta kojom je rukovodio neki Čeh B. Kelner, koji je, kako kažu, izvršio niz zloupotreba, prikrivao nađene nakite i krišom ih, preko svojih agenata prodavao u Dubrovniku i Zagrebu i za kratko vrijeme se obogatio.

Prilikom izvođenja ovih radova u Budvi je boravio jedan nordijski naučnik, član Londonskog antropološkog instituta. Razumljivo je da su, nazovi arheološka iskopavanja, zainteresovala u najvećoj mjeri ovog znalca starina, koji je budno motrio na čudno izvođenje ovih radova. „Tih dana je u jednom od grobova nađen, pored ostalih, i jedan veliki kostur, čija je lobanja u poređenju sa sedam ostalih, izgledala fenomenalno velika. Nju je numizmatičar Petrović odnio u Beograd, a snimak ove kolekcije ljudskih ostataka, nalaze se kod braće Rajković u Budvi. Starom naučniku, antropologu, bilo je spriječeno da proučava ove objekte. U istoj grobnici nađeno je jedno koplje, kaciga i štit.

Kad se u dubini od četiri metra naišlo na jedan nedovoljno definisan predmet, koji je, po riječima jednih izgledao kao bunar, a po mišljenju drugih, koje je svakako tačnije, kao žrtvenik, bio je prisutan i naš gost, norveški naučnik, koji je radoznalo posmatrao radove na otkopavanju.
Pri završetku posla pojavio se Valand i naredio radnicima da sruše objekat. Videći šta se radi, košutnjavi starac poletio je na otkop i za tili čas svojim nemoćnim tijelom pao na žrtvenik da bi ga zaštitio. Ovaj plemeniti heroj nauke prinio je sebe na žrtvenik antičkim bogovima, na žrtvenik nauke i istine. Valand, čovjek osion, altetskog sklopa i vrlo grubih navika, ščepao je starca za jaknu i pokušao da ga odvoji od objekta uz koji se ovaj grčevito pripijao gotov da pogine. Videći da je riješenost i volja starčeva jača od njegove brutalne snage, naredio je radnicima prijetećim glasom da starca smjesta izbace ili će ih sve otpustiti s posla. Na intervenciju Rađenovića radnici su odbili da izvrše zapovijest svog okrutnog gospodara, čiji su postupci nazvani „valandizmom”, kao sinonim za vandalizam.
Malo kasnije, po naređenju Valanda, radovi su obustavljeni. Tada su starčeve oči zasijale nekim čudnim životvornim sjajem, a na njegovanom blijedom licu zaigrao je izraz radosti. On je tom prilikom na engleskom jeziku izgovorio ove klasične riječi: „Dobro je, bar sam ovom lijepom spomeniku produžio i sačuvao život za jedan dan”.
Plamenac dalje piše da su se sitniji djelovi nakita kao i novac nalazili u moru, pri obali, gdje je izbacivana zemlja sa radilišta. Na taj način, kaže Plamenac, razvila se špekulantska trgovina jer su pojedini predmeti od vrijednosti prodavani za bagatelne cijene, a preprodavni za ogromne sume. A sve to na štetu starog grčko-rimskog nakita gdje se to blago vjekovima čuvalo, daleko od ljudske pohlepnosti. Sudski sporovi i afere pratile su ove nedostojne trgovačke transakcije, a Budva je ostala bez svog vlastitog blaga. Sve što je odnijeto iz Budve, bilo u muzeje ili privatni posjed, bilo bi dovoljno da se formira jedan značajan arheološki muzej.

U vezi budvanskog materijala napominjemo da je prije tri godine drug Drago Pavićević obavijestio Zavod da posjeduje jednu zlatnu minđušu iz Budve koju je pokazao sa očiglednim ciljem da je proda. Na minđuši je obrađena u reljefu jedna alegorijska figura sa krilima.

Uporedo sa slučajem Budve u cijeloj Boki, koja je bogata umjetničkim predmetima i starinama, u toku neprijateljskih okupacija ove rijetke tekovine lako su i u velikom broju otuđivane zbog materijalne bijede što su u najvećoj mjeri koristili okupatori i zainteresovani spekulanti za vrijeme rata i kasnije…” ( U potpisu Milutina Plamenac, direktor Zavoda).

U budvanskoj nekropoli bio je zastupljen helenistički zlatni nakit iz svih vrsta i kategorija koji su bili poznati u antičko doba, izuzev dijadema. Najpotpuniju i najprecizniju analizu zlatnog nakita iz budvanske nekropole (1938.), koliko su to dozvoljavale realne mogućnosti, dao je dr Duje Rendić-Miočevic u knjizi Iliri i antički svijet.

O ovome značajnom isječku iz kulturno-umjetničke baštine dr Rendić je koristio za stručne opise i naučne analize, vrlo dobre snimke budvanskog fotografa Šuljaka, koji mu je ustupio kopije, odnosno fotokopije, ,,posebno novokopirane detalje sa tih snimaka”. Autor se takođe koristio i identifikacijom per analogiam sa sličnim ukrasnim predmetima sa drugih nalazišta.

U uvodnom dijelu svoga rada dr Rendić naglašava da je zbog komercijalne gradnje horela, koja je izazvala otkriće ove nekropole, nepovratno upropašćena naučna dokumentacija nalaza i dok je još sa samih radova dolazilo do nekontrolisanog njihovog sabiranja, zlatni nakit je bez prethodnog utvrđivanja njegovog inventarnog stanja ostao ,,gotovo do danas naučno nepoznat i neproučen, najvećim dijelom u rukama privatnika, koji su mu pomalo, no sve više zameli trag”. O tome svjedoči činjenica, navodi dr Rendić, da je dosta sitnih predmeta bilo dospjelo zajedno sa odvučenom zemljom u more, gdje su ih pojedini mještani naknadno našli. To je svojevremeno potvrdio i Budvanin D. Rađenović koji je sakupio lijepu kolekciju takvih predmeta, među kojima i jedan zlatan prsten s ugraviranom glavom.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (II): Helensko-rimska nekropola u Budvi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

Daleko gore je prošla helenističko-rimska nekropola u Budvi, koja je otkrivena 1938. godine prilikom kopanja temelja za hotel Avalu. Tom prilikom je dobar dio grobova i grobnih priloga uništen i opljačkan. Bez stručnog kadra i nadzora i vođenja bilo kakve dokumentacije o otkrivenom arheološkom materijalu visoke umjetničke vrijednosti, najveći dio grobnih priloga, posebno zlatnog i srebrnog nakita, razgrabljen, prodan i preprodan, a dio uništen.

Ta godina i „mjesto zločina” ostaće, bar kod nas, zabilježeno kao velika civilizacijsko-kulturološka bruka i sramota. Ovo važno arheološko otkriće, jedno od najvažnijih antičkih nalazišta na jadranskoj obali ondašnje Jugoslavije, nemilosrdno je uništeno, opljačkano a najveći dio nalaza nepovratno izgubljen za nauku.

S obzirom na to da se radi o arheološkoj pljački stoljeća, krajnjoj drskosti i pohlepnosti prema dragocjenom arheološkom blagu, posebno zlatnom nakitu, ovom slučaju, kako to i zaslužuje, posvetićemo posebnu pažnju.

Opljačkana i uništena budvanska nekropola bila je u upotrebi više od hiljadu godina, a pripadala je ranijem helenističkom periodu (početak IV do kraja I stoljeća prije naše ere) i kasnije, rimske (od I do početka V vijeka naše ere).

U helenističkoj epohi pokojnici su sahranjivani u pravougaonim grobnicama (četiri osnovna tipa), koje su bile prekrivene masivnim kamenim pločama. Za ovaj drugi period primjenjivan je samo jedan način sahranjivanja – inhumiranje pokojnika. Prema kasnijim istraživanjima konstatovano je da je u većini grobnica sahranjivanje vršeno u vremenskim razmacima i po nekoliko puta.

Uz pokojnike, čiji su grobovi bili orjentisani sjever-jug, sa glavom pokojnika na jugu, prilikom sahrane polagani su brojni i različiti predmeti. Prema vrsti materijala grobovni prilozi bili su uglavnom import iz Južne Italije, tzv. Gnathai keramika, po istoimenom gradu u Apuliji. Djelovi naoružanja i nakita uglavnom su uvoženi iz grčkih radionica.

Kremacija i inhumacija su bili načini sahranjivanja u rimskom periodu. Kremaciju ( I i II stoljeće nove ere) karakterišu keramičke i staklene urne u kojima su sahranjivani ostaci spaljenih pokojnika. U grobovima i jednih i drugih polagani su, često, luksuzni i skupocjeni, umjetnički izrađeni predmeti.

Kako je izgledala budvanska nekropola pošto su na vidjelo izašli grobni prilozi, osobito zlatni nakit, možemo samo pretpostavljati.

Neposredno poslije otkrivanja nekropole, odnosno njenog pljačkanja i uništavanja, tadašnji kustos muzeja kneza Pavla, dr Jozo Petrović, na svoj način doživljava ovu sramnu i tužnu sliku budvanskog „grada mrtvih”. Kustos Petrović precizno locira mjesto gdje će se podići ova veličanstvena građevina i to „pred samim ulazom u srednjovjekovnu, odlično očuvanu srednjovjekovnu tvrđavu”. Daje skicu hotela koji je tako veličanstveno zamišljen da mu neće biti premca na Jadranu. Njegovo pisanje bi više priličilo stilu građevinskog stručnjaka, nego kustosu jednog uglednog muzeja. A što je najneshvatljivije upravo najmanje profesionalno i moralno, kod autora ovog članka, što ni jedne rečenice kritike ne posveti toj družini pljačkaša i varvara, te bijednom izgledu već tada oskrnavljene i devastirane nekropole. On saopštava da su „vlasnici hotela našli kompromisno rešenje. Jedan deo iskopina se ustupa besplatno muzeju kneza Pavla, a veći deo će ukrašavati hol luksuznog hotela”.

Da bi se udvorio ing. Valandu, kustos Petrović nastavlja…,,kako je muzejskome izaslaniku nadzorni inženjer i akcionar hotela Jovan Valand, u saglasnosti sa družinom koji su se ad hoc sastali na samom terenu, dozvolio da prati iskopavanje, probire razbijene objekte, koji bi inače odbačeni propali”. Navodi samo zlatni nakit u jednom ženskom grobu, koji je otkriven prije njegovog dolaska, ali ga čak ni sumarno ne opisuje.

Umjesto da kustos-arheolog muzeja kneza Pavla iskoristi kakve-takve mogućnosti koje su mu se nudile na samom terenu, da bar približno opiše tu tužnu i besprizornu radnju u nekropili i kritički se osvrne na divljaštvo izvođača radova, svoj ,,stručni” elaborat završava: Budva napreduje svakim danom sve više. Zapuštena ognjišta se preporođuju. Zavidna flora neobično pitomoga kraja daje više u samim začecima, nego što optimisti očekuju, pa eto i arheologija dade znatan tribut, koji će biti zameren ako prilike dopuste da se povede sistemsko iskopavanja”.

O stanju budvanske nekropole, koju je post festum posjetio, dr M. Abramić, takođe piše bez detaljnih opisa grobnica i grobnih priloga koje je tom prilikom mogao da vidi. On samo konstatuje ,,da bi već do sada, prigodom terenskih radnji, za budvanski hotel otkopani predmeti mogli ispuniti jedan mali muzej”. U istom tekstu Abramić navodi podatke koje je čio od seljaka, kako u okolici Budve na više mjesta ima antičkih zidova i patosa sa mozaicima, te da se prigodom dubljega krčenja za vinograde našao po koji grob, čak i jedan glineni poklopac, odnosno sanduk sa poklopcem, a vrlo često i antički novci, ali nažalost niko nije registrovao ove slučajne nalaze.

Isti autor piše ,,Već nazad dvije godine, kada su se kopale dvije veće jame za gašenje kreča, našlo se nekoliko grobova: dva ili tri groba sa ljudskim kosturima imali su tik do glave pokopanog po jedan kameni tanjur”. Ni o ovim grobovima niko nije vodio računa ni o predmetima koji su u njima nađeni tako da su spomenuti ,,kameni tanjuri” nestali, i ,,nitko ne zna  kako”.

Uopšteni podaci popunjavaju stranice Abramićevog teksta, da bi svoja zapažanja završio panigirikom izvođačima radova…,,zahvaljujem također gosp. ing. Ivanu Valandu, upravniku hotelskih radova, koji je rijetkom susretljivošću dozvolio da proučimo teren i svaki nalaz, i uvaživši važnost otkrića naredio da se prilikom kopanja postupa s najvećom opreznošću jer je takav rad za poduzeće značio najmanje gubitak vremena. Štaviše g. ing. Valand zadužio je našu nauku time, da nam je dao tačan tlopis mjesta najvažnijih nalaza”.

Ako je poznato što se sve tada dešavalo na gradilištu, na kome se pljačkalo, raznosilo i uništavalo, tim prije i čude ovakvi zaključci i opservacije dr Abramića.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo