Da se, cijelom dužinom tijela, nađeš u naručju majke Zemlje, da se odazoveš na njen zastrašujuće utješan zov, bez obzira koliko daleko si od nje i na kojoj visini se nalaziš u trenutku kad do tebe dopre poziv one od koje smo i u koju ćemo (recimo sa krova svoje kuće, ili sa top-terase 853 metra visokog nebodera u Dubaiju, a svakako i ako vam se prohtije da se, bez posebnog napora, iz stojećeg stava nađete u ležećem, i tako da, u skladu sa famoznom egipatskom horizontalom, uvedete sebe iz pozicije života – homo erectus – u poziciju smrti – rigor mortis horizontalis – ili, još preciznije, u aluziju smrti, šta god inače bio taj događaj kojim se završavaju sve priče ovoga svijeta, a koju su egipatski kaligrafi hijeroglifski predstavljali slovom “T”, pri čemu je vertikalna linija označavala stremljenje života da se uzdigne, uspravi, dakle, u krajnjoj liniji, da kroz položaj predoči našu žudnju za besmrtnošću – i to u životu koji je i tako isuviše kratak za naše duše! – dok je ona horizontalna linija, kao grafički pečat neopozive presude, simbolički predočavala završetak svakog života pa i onog koji je sav usmjeren ka visinama o koje će se nužno i svaki put razbiti, pa makar hrlio i samom nebeskom svodu!), za sve to nije potreban nikakav napor! Jednostavno, treba prestati sa svakim naprezanjem. Potrebno je samo da se prepustiš, jer te inercija, odnosno zemljina teža, uvijek i u svakom trenutku – privlači sebi, zove, priziva! Živjeti, to i znači ne odazivati se zovu majke Zemlje! Ostati neposlušno dijete! I to što je moguće duže. Priča o Odiseju, mornarima i zovu sirena, zapravo je alegorija na istu temu! Jedan način da se što duže odloži povratak u krilo majke Zemlje jeste da se uši začepe voskom. To su učinili mornari. Veslali su, gluhi za zov sirena, ili, ako hoćete, gurali su kroz život gluhi za neponovljivu ljepotu himne života. Drugi način jeste da ostaviš uši otvorene, ali da sebe vežeš za jarbol broda na kojem ploviš! Tako je postupio Odisej! Čuo je himnu kojom se oglašava vječnost prizivajući nas, ali je sam sebe onemogućio da se toj himni odazove i tako prerano napusti ovaj svijet prolaznosti, privida i sna!
Mornari, iz ove alegorije, prionuli uz vesla, to je naše tijelo. Odisej, vezan za jarbol, to je naš duh. Brod, to je cjelina našeg života, to smo mi. More kojim plovimo, to je svijet u kom živimo, svijet kroz koji prolazimo, sa svim svojim čudima. Ne smijemo pustiti svijet u sebe. Ne smijemo dozvoliti da more prodre u naš brod. Čovjek koji se prepusti životu prekida svoj život. Brod u koji prodre more, potone!
Tijelo pada samo od sebe, u istom trenutku u kom se duša odazove zovu zemlje! A duša, kada se prepusti zovu visina, uzvisi se, uzleti, ali zaboravi na tijelo! Gotovo da mu sopstveno tijelo postaje smetnja, zatvor, prepreka da se uzdigne do visina, da se odazove himni sirena! I tada, duša hrabri tijelo da odoli svom iskušenju za odmorom, tijelo pak, nagovara dušu da odloži, da zatomi svoju želju za visinama. Mornari svežu svog Odiseja za jarbol, da bi mogao čuti pjesmu svijeta vječnosti u koju će svi poći jednog dana; Odisej začepi voskom uši mornarima da bi mogli produžiti sa veslanjem. Živimo i jesmo, samo dok nastojimo na životu. Dok se naprežemo, dok odolijevamo slatkom zovu da se jednom zauvijek i potpuno – prepustimo. Ali, isto tako, mislimo samo kad prestanemo sa naprezanjem, kad više ne nastojimo na ničemu posebnom, kada uspostavimo stanje potpunog smirenja. Kad više nismo.
I tako, naizmjenično sebe vezujemo za jarbol, naizmjenično veslamo sa voskom u ušima! Neko vrijeme mislimo, neko vrijeme jesmo.
,,Cogito – ergo sum!”
,,Mislim – dakle jesam!”
Blago Dekartu ako je to zaista mogao tvrditi za sebe..
Cijelog svog života, ja ponekad mislim, a ponekad jesam, ali gotovo nikada mi se ne dešavaju oba stanja istovremeno!
Ferid MUHIĆ