U skladu sa dvodecenijskom praksom Milo Đukanović, premijer u sedmom mandatu, najavio je prošle nedjelje u parlamentu još jednu nemoguću misiju. „Trebamo da pažljivo analiziramo svaki od privatizacionih aranžmana i kritički provjerimo odgovornost partnera prema ugovorenim obavezama”, predočio je premijer nudeći ujedno i priželjkivani zaključak buduće revizije: „Sve privatizacije koje su vođene od strane Vlade Crne Gore obavljene su na zakonit i javan način, identično procedurama po kojim su ti postupci vođeni u drugim tranzicionim državama.”
Svježa presuda iz Zagreba, kojom je bivši hrvatski premijer Ivo Sanader osuđen na višegodišnju robiju zbog uzimanja mita od 10 miliona eura kako bi mađarskom MOL-u obezbijedio upravljačka prava u INA, pokazuje sav rizik Đukanovićeve paralele o „identičnim procedurama”.
Poput Hrvatske, i Crna Gora ima mađarsku privatizacionu priču.
Petogodišnja istraga u SAD utvrdila je da je Telekom Crne Gore 2005. prodat uz koruptivnu isplatu od 7,35 miliona eura. Novac je, tvrde Amerikanci, podijelilo više vladinih predstavnika i ,,sestra bivšeg visokog predstavnika Vlade koja se bavi advokaturom”. Ako ne znate ko je sestra – pogledajte naslovnu stranu Monitora.
Tužba protiv Dojče i Mađar Telekoma u SAD zaključena je krajem prošle godine sporazumom o poravnanju. Nije, dakle, pitanje da li je korupcije bilo već šta su kupci Telekoma dobili zauzvrat, za novac koji je, uz probrano društvo, dobila i Ana Kolarević. Da li nam Milo Đukanović može ponuditi traženi odgovor?
Iste 2005. godine premijerov brat Aco Đukanović kupio je prvi paket od 14 odsto akcija bivše Nikšićke, sada Prve banke. Godinu kasnije Monte Nova Aca Đukanovića je od Vlade kupila još 42 odsto akcija banke. Tako je Aco postao većinski vlasnik Prve, kojom je bez neophodne saglasnosti CBCG upravljao sve do pred kraj 2008. godine. Potrebno odobrenje pribavio je tek pošto je sunovratio banku, da bi ispunio formalni uslov za dobijanje državne pozajmice od 44 miliona eura.
Može li Milo Đukanović, kao jedan od suvlasnika banke zahvaljujući akcijama do kojih je došao kao privilegovani kupac, zaista preispitivati privatizaciju u kojoj je glavni akter njegov rođeni brat? Ako se, ipak, odluči na taj potez premijer sve detalje može dobiti u svom kabinetu, gdje danas sjede glavni akteri aranžmana Prva banka – Vlada Crne Gore: potpredsjednik Vlade Igor Lukšić i ministar finansija Radoje Žugić.
Tu nije stavljena tačka na poslovne aranžmane države kako bi se pomogla Prva banka. Nekadašnji ministar ekonomije Branko Vujović, danas direktor Agencije za nadzor osiguranja, odobrio je u julu 2009. godine, vlasnicima Željezare da 25 miliona namijenjenih za investicije i modernizaciju nikšićke kompanije potroše vraćajući dugove Acu i bracu. Novac kojim je MNSS garantovala izvršenje ugovorenih investicija u Željezari već je bio deponovan u Prvoj banci.
Možda je zanimljivo: Ugovor između države i MNSS-a potpisali su, u septembru 2006, Branko Vujović i suvlasnik MNSS Radomir Vukčević. Prvi je bio i ostao čovjek od povjerenja Mila Đukanovića. Drugoga danas javnost, uglavnom, prepoznaje kao životnog saputnika Milove sestra Ane. Oleg Obradović, prvi čovjek Telekoma u vrijeme njegove privatizacije i jedan od potpisnika spornih koruptivnih ugovora, takođe je prošao kroz Željezaru kao član upravnog odbora firme kupca. Tu se našao, objašnjavao je, „zahvaljujući određenim privatnim vezama iz prošlosti…”. Sada je Obradović predsjednik borda Prve banke.
Ako ne želi da krene iz Željezare, Milo Đukanović u posao revizije crnogorskih privatizacija može ući preko dokapitalizacije i djelimične privatizacije EPCG. Potpredsjednik Vlade Vujica Lazović bio je zadužen, kao predsjednik Tenderske komisije, da operacionalizuje dogovor koji su prethodno postigli Milo Đukanović i Silvio Berluskoni.
Pošto cilj ne bira sredstva, Lazović je crnogorsku javnost pokušao ubijediti da su italijanskih 8,4 (toliko je nudila A2A) više od grčkih 11 eura po akciji. I posao je sklopljen. Sve što smo dobili od A2A je 50-ak hiljada novih brojila od kojih crnogorski potrošači nemaju nikakve vajde. Milo Đukanović je, međutim, na korišćenje dobio između 50 i 70 miliona eura koji na računima EPCG leže u porodičnoj Prvoj banci i održavaju njenu likvidnost. Uz to, EPCG je i pod patronatom A2A nastavila da učestvuje u dokapitalizacijama Prve. Na taj način je potrošeno 20 miliona eura koji su se mogli iskoristiti za, recimo, poboljšanje kvaliteta i sigurnosti distributivne mreže.
U novoj Vladi sjedi još jedan krunski svjedok. Ministar Branimir Gvozdenović je potpisnik ugovora o prodaji Kombinata aluminijuma sredinom 2005. godine. Prethodno, pošto je tender za prodaju KAP-a faktički propao, Milo Ðukanović i Oleg Deripaska, ruski tajkun pod patronatom Vladimira Putina, su u četiri oka napravili dil koji su njihovi izvršitelji pretočili u kupoprodajni ugovor.
Potom su novi vlasnici KAP-a tužili prodavce za 350 miliona eura. Pa je Vlada pripremila protivtužbu u visini od 200 miliona eura. Konačno, jedni i drugi su se složili da je najbolje ceh prebaciti na račun građana Crne Gore. Zasada znamo da će nas taj posao, ako budemo imali sreće, koštati 130 miliona (ne računajući neplaćenu struju, plate, poreze, doprinose, otpremnine koje je umjesto vlasnika isplatila država…). Od pomenutih 130 miliona garantovanih kredita država je povjeriocima već isplatila 30. Pitanje je dana kada će ostatak doći na naplatu.
Da li će Đukanović, kada se bude ispitivala zakonitost ovog aranžmana, za svjedoke pozvati i prijatelje – Milana Roćena i Zorana Bećirovića (bivšeg suvlasnika preduzeća koje je pravo da kupi budvanski hotel Avala dobilo od tadašnje sutkinje Vrhovnog suda Ane Kolarević)? Ili će glavnu riječ u tom poslu, kao suštinski kreator modela crnogorske pri(h)vatizacije, imati Veselin Vukotić, dugogodišnji predsjednik Savjeta za privatizaciju i poslovni partner Mila Đukanovića iz posla sa UDG-om?
I ,,bočni” svjedoci bi mogli biti iz ministarskih kuća. Branimir Gvozdenović je sina zaposlio u A2A. Za finansijskog savjetnika tokom privatizacije Telekoma Savjet za privatizaciju odabrao je (bez tendera) austrijski Rajfajzen investment. Mediji su registrovali: Milena Vukotić, ćerka potpredsjednika Savjeta Veselina Vukotića, radila je u to vrijeme u beogradskoj kancelariji Rajfajzen investmenta.
Koju godinu ranije je po istom principu izabran i savjetnik u privatizaciji kotorskog Jugopetrola. Tada su Vukotić i društvo odlučili da savjetnički posao povjere Advokatskoj kancelariji Harison, koju je vodio Vukotićev saradnik iz vremena masovne vaučerske privatizacije Mark Harison. Tenderskoj komisiji nije smetalo ni to što (potvrđeno na sudu) je posao dobila advokatska kancelarija koja nije postojala ni na naznačenoj beogradskoj adresi, ni u registru Advokatske komore Srbije. Harison je za obavljeni posao dobio 2,8 miliona eura a jedina obaveza novog vlasnika Jugopetrola svela se na to da jednom u dvije nedjelje ozvaniči nove cijene goriva (po pravilu – najskuplje u regionu). A o zaštiti njihovih interesa brinula je i pravna zastupnica Ana Kolarević.
Ovo je samo dio nepravilnosti koje su pratile tzv. velike tenderske privatizacije. Ono što se za to vrijeme dešavalo pod okriljem Savjeta za privatizaciju i Privrednog suda (privatizacije na berzi ili kroz stečaj) zavređuje poseban osvrt. I traži mnogo više prostora. Osnovne informacije o tim aranžmanima Đukanović može dobiti od prijatelja i kumova: Dragana Brkovića, Veselina Barovića, Dejana Bana, Tomislava Čelebića. Zanimaju li ga detalji – svi su, manje više, odavno pohranjeni u fiokama državne tužiteljice Ranke Čarapić. Dobar dio njih pod ključ je stavila još njena prethodnica Vesna Medenica. Viši interesi su u pitanju.
Zoran RADULOVIĆ
ČEGA SE BOJE KRUPNE RIBE
A za kuma – zatvor