Više nema velikih pojedinaca. Satrla ih je sobarska kuga. Opasnost koju sobari predstavljaju za velike ličnosti, jasno je sagledao Hegel. Kada je doznao da ga njegov sobar ogovara zbog nekih privatnih navika, veliki filozof je formulisao svoj čuveni aforizam: ,,Iz perspektive sobara, veliki ljudi jednostavno ne postoje!” Ako je Georg Vilhelm Fridrih Hegel tada i dobio bitku protiv svog sobara, danas su sobari potpuno zagospodarili ovim bojnim poljem. Perspektiva sobara (Kammeredienner perspektive) suvereno vlada i potpuno određuje aksiološku svijest savremene epohe. Sobari haraju opustjelim bojištem, tražeći poslednje preživjele protivnike da bi ih dotukli.
U decembru 1999. godine, u vodećem pariskom nedjeljniku jedna veoma stručna komisija sobara, sastavila je listu od osamnaest najznačajnijih genija XX vijeka. Na njoj nema ni jednog filozofa, ni jednog pjesnika, ni jednog romansijera, ni jednog dramaturga, ni jednog kompozitora, ali zato su tu dva šnajdera (Koko Šanel i Iv Sen Loran), jedna pjevačica, tri biznismena, dok je od filmadžija svoje mjesto našao samo Stenli Kjubrik, što znači da su otpali i Sergej Ajzenštajn, i Čarli Čaplin, Ingmar Bergamn, Federiko Felini…
Milan Kundera opisuje katastrofalni ishod svoje želje da se upozna sa tajnama književnog stvaralaštva Bertolta Brehta, što je obećavala jedna ,,epohalna i najobimnija ikada napisana studija posvećena ovom velikom piscu”. Pokazalo se da je autor ove studije od preko 800 stranica, najavljen kao profesor komparativne književnosti na Univerzitetu Merilend, zapravo autentični sobar, jer je totalno uništio sve tragove veličine ne samo Bertoltove odavno upokojene duše, nego i njegovog isto tako davno sahranjenog tijela. Ovaj profesor/sobar najprije je, na nekoliko stotina stranica, denuncirao autora Majke Hrabrosti; Kavkaskog kruga kredom; Dobrog čovjeka iz Sečuana…kao ,,prikrivenog homoseksualca, erotomana, nezahvalnog ljubavnika, plagijatora koji je bezočno krao inspiraciju za svoje prohitlerovske ambicije, lažljivca, proračunatog i hladnog egoistu”, da bi se zatim obrušio na užasni miris njegovog tijela. Tvrdnju da je veliki dramaturg zapravo bio obična ništarija koji uz to još i odvratno zaudara, pisac profesor/sobar, argumentirao je navodeći da mu je ovaj podatak lično dala neka laborantica iz fotolaboratorije Berliner ansambla, i to tačno 5. juna 1985. godine. Užasnut ovim primitivizmom, Kundera gorkim sarkazmom (šta mu je drugo preostalo!?) podvlači da je pisac obimne studije ovu olfaktornu ,,informaciju”… dobio od vjerne saradnice Bertolta Brehta trideset godina nakon što je smrdljivko bio položen u kovčeg. Zatim je, kao pravi naučnik/sobar, taj podatak, prethodno intenziviran modernim metodima univerzitetskih laboratorija, poslao u naš milenijum.
Sva sreća što se (zasada!) ne zna da li je Platon smrdio na znoj ispod pazuha, ni čime je Aristotel brisao sline iz svog nosa! Inače bi i njih odavno zatukli njihovi sobari.
Priča mi jedan prijatelj: ,,Kao intelektualca sa određenim društvenim rejtingom, početkom devedesetih, iz vlade su me pozivali gotovo na sve susrete sa stranim emisarima. Ti ljudi većinom nisu imali nikakvo poznavanje lokalne situacije, ni impresivne diplomatske reference a njihov CV zapravo se sastojao samo od imena i funkcije. Jednom prilikom, na pitanje s kim sam od stranih emisara do sada razgovarao, rekao sam da su preostali još samo sobari nekog isluženog političara. Od tada, mene više ne pozivaju na važne razgovore, ali sobari i dalje dolaze i vode glavnu riječ.”
Ipak, svoju potajnu želju da sami sebe promovišu u velike ličnosti, sobari nisu ostvarili. Jer, kao što sobari ne mogu da vide veličinu nijednog velikog čovjeka, tako niko ne može u sobarima prepoznati velike ljude!
Nesrećna je zemlja koja treba heroje. Od nje je gori samo svijet kom su dovoljni i sobari!
Ferid MUHIĆ