Tako je to kad potpišete savez sa đavolom. I ako biste htjeli da izađete, ne možete. SDP-ovci niti hoće, niti mogu. Kako su samo glasno Krivokapićevi socijalisti najavljivali samostalni nastup na izborima. Kako su bučno posljednjih mjeseci kritikovali svoje partnere. Đukanovićevog udarnika Miomira Mugošu nazivali su svakavkim imenima, raskinuli su koaliciju u Podgorici, u Plavu. Pljuštale su i krivične prijave. Prali su ruke od prljavih poslova – kredita i državnih garancija za Kombinat, prodaje zemljišta po glavnom gradu, prekomjerne gradnje na primorju…
Ranko Krivokapić se osmjelio da dotakne i samog vođu. Optužio je Đukanovića da vodi po državu opasnu politiku u oblasti privatizacije. Nije štedio ni Vujanovića, sa kojim je od ranije u navodnom sukobu oko identitetskih pitanja.
Da ih ne poznajete, pomislili biste da su socijaldemokrate prelomile u glavi. Ali kako Krivokapićeve riječi ne znače ništa, nikoga nije iznenadilo što opet ide zagrljen sa DPS-om na izbore, koje će po svemu sudeći organizovati u oktobru.
,,Njihov odnos odavno spada u antologiju političkog beščašća”, kaže profesor Svetozar Jovićević, ,,i zato nije čudo što su u braku koji se bio gotovo raspao”.
Od 1996. godine, kada su izgubili sva mjesta u parlamentu, SDP-ovci nikada nijesu nastupili samostalno na državnim izborima. Kada je u stranci lidersku poziciju preuzeo Krivokapić, SDP je izgubio identitet. Samo politički slijepci ne vide da SDP odavno vodi Đukanović, Ranko je fasada, ukras zadužen za ruku na grudima i pogled u daljinu dok se intonira himna.
To je, kako kaže Milan Popović, jedini primjer u svijetu da antiratna i antinacionalistička partija postane i ratna i nacionalistička. I to nakon što su ratovi protutnjali Balkanom.
SDP je postao ratna partija, jer je umjesto lustracije stao iza ratnih zločina koje je počinio Đukanovićev režim tokom devedesetih. Nacionalistička, zato što pričom o navodnoj odbrani Crne Gore pokriva pljačkaške privatizacije, kriminalne poslove i veze vrha vlasti i mafije.
Ustvari, DPSDP je jedno. Svi koji Krivokapića odvajaju od Đukanovića zamagljuju stvari. Njih dvojica su sijamski blizanci, esencija naopakog poretka endemske korupcije i zločina sakrivenih iza velike priče o državi, slobodi, Evropi… Taj je savez načinjen da bi se legalizovao ratni plijen i falsifikovala prošlost. Zato je SDP, umjesto da se bori za socijalnu prvadu, otvorio front sa svima koji se zalažu za drugačiju Crnu Goru. Dakle, jasno je zašto vlast ide skupa, ali šta je sa opozicijom? Ako pred ove izbore ne izađe sa jasnom strategijom, opozicija bi mogla postati saučesnik kriminalnom poretku, novi SDP.
SNP nagrizaju ozbiljni unutrašnji sukobi i to baš zbog odnosa prema drugim opozicionim partijama i nastupa na izborima. Jedan dio SNP-a, predvođen nekadašnjim predsjednikom Predragom Bulatovićem, je za saradnju sa Novom i PzP-om, koje su inicirale stvaranje Demokratskog fronta . Front je već podržao MANS-a i dio nezavisne javnosti. Ako okupi oko sebe još snaga, mogao bi biti prva ozbiljna prijetnja DPS-u, nakon Narodne sloge.
Predsjednik SNP-a Srđan Milić je na grdnim mukama. Da bi pobjegao od priče oko objedinjavanja opozicije, počeo je da se zalaže za bojkot i da govori o izbornim uslovima, nedemokratskom ambijentu…
Bojkot bi bio najbolji odgovor DPSDP savezu, koji izbore dobija zahvaljujući monopolima i sistemskoj korupciji. Ali, bojkot ima smisla jedino ako je dobro pripremljen i ako različiti opozicioni činioci postignu konsenzus oko glavnih pitanja.
Isto važi i za odluku o izlasku na izbore – ključni opozicioni akteri mogu izaći na megdan DPSDP samo uz prethodno ispunjavanje minimuma uslova. Išli u jednoj ili više kolona, cilj opozicije mora biti slabljenje vlasti, a ne međusobno sukobljavanje i otimanje glasova, iz čega uvijek kao pobjednik izlazi Đukanović.
Sve računice pokazuju da je združena opozicija početak Đukanovićevog kraja. Ko god da remeti to jedinstvo, bilo da se radi o predizbornoj koaliciji ili o zajedničkoj platformi, radi za opstanak ovog naopakog režima. I postaje njegov saveznik.
Milka TADIĆ – MIJOVIĆ