Ima nedjelju dana kako je uniformisani policajac –pripadnik specijalne jedinice – u centru Herceg Novog i usred bijela dana, polomio rebra Slavku Peroviću (58), nekadašnjem osnovnom tužiocu sa Cetinja, pjesniku, osnivaču Liberalnog saveza, čovjeku koji će biti upamćen kao dosljedni zagovornik obnove državne nezavisnosti Crne Gore i ljuti protivnik onih koji su Crnu Goru obeščastili uvlačeći je u balkanske ratove s kraja prošlog vijeka. „Slava, suze i cvijeće za one koji su poginuli, a dovijeka bili prokleti oni koji su ih tamo poslali”, komentarisao je Perović 1992. tragične događaje sa Dubrovačkog ratišta. Tada mu ipak nijesu lomili rebra i, onesviješćenom, stavljali lisice. Svašta su Slavko Perović i LSCG preturili preko glave u minulih 22 godine. Policija ih je šikanirala, prebijala i hapsila. Ništarije klevetale po kafanama, stranicama Pobjede i u Skupštini Crne Gore… Pamti se huk razularene mase („željezarci”, tepali su im glasnogovornici vlasti) koja je u Nikšiću spriječila održavanje tribine Reformskih snaga Anta Markovića, dok se iz publike – skoro pa nezainteresovano – smijuljio lokalni načelnik CB-a, Miodrag Daka Davidović.
Žive su slike sa mitinga za mir održanog pred Parlamentom, „polaznici” koje je na skup iz KAP-a poslala fabrička sekcija DPS-a naoružane motkama, vilama, kosijerima i makar jednom eksplozivnom napravom (aktivirana u koritu Morače) i poruka koju im je sa stepenica Skupštine uputio Predrag Vušurović, u ime mladih liberala: „Puške u soške, a pamet u glavu”.
Nijesu zaboravljene batine koje su liberali dobili u Baru, kojim je gazdovao tadašnji načelnik CB-a Branko Bujić. U sjećanju su ostale policijsko-četničke barikade na putu ka Bijelom Polju i Beranama, mojkovački policajac koji kamenicom lomi šoferšajbu autobusa okićenog balonima, i njegove kolege koje su odlučile da pretresu one naoružane balonima, okrećući leđa „ratnicima” koji su ne skrivajući oružje prepriječili drum.
Pamti se i prepričava i Slavkov skupštinski poziv na dvoboj tadašnjem ministru policije Nikoli Pejakoviću, motivisan time što su uniformisani „čuvari reda i mira” na putu Podgorica – Cetinje zaustavili i prebili ljude koji su Peroviću krenuli u goste…
Svašta se pamti. Ali se ne pamti da je uniformisani policajac – kažu da je isti nekoliko puta osuđen zbog nasilničkog ponašanja – zoreći se u centru Herceg Novoga silom koja mu je u posjedu i koju je kadar upotrijebiti, lomio kosti Slavku Peroviću i onda mu, onesviješćenom, stavio lisice.
Za tako nešto smo morali sačekati 22 godine. I Crnu Goru, „lidera u regionu” u kojoj je Filip Vujanović predsjednik države, Igor Lukšić predsjednik Vlade a Milo Đukanović njihov predsjednik. I, eto, dočekali smo.
,,Ono što mi se desilo na Škveru je klasična policijska namještaljka”, komentarisao je Slavko Perović nakon što su ga pustili iz policijske stanice i otpustili iz Opšte bolnice u Meljinama nakon ljekarskog pregleda.
Crnogorski zvaničnici nijesu propustili priliku da ponude svoju interpretaciju policijskog terora na gradskom šetalištu u Novom. „Već je počela da radi unutrašnja kontrola”, obradovao nas je Ivan Brajović, ministar unutrašnjih poslova poželjevši „brz i uspješan oporavak gospodinu Peroviću”. Nešto slično saopštio je i v.d. direktora Uprave policije Božidar Vuksanović. I on je, kaže, Peroviću poželio dobro zdravlje. „Što se tiče policajca Božidara Jaukovića postupak će biti proveden u skladu za Zakonom i Uprava policije će sve svoje aktivnosti zasnivati na utvrđenjim činjenicama”, rekao je Vuksanović novinarima. Suštinu je prećutao.
Kako je moguće da višestruki nasilnik nosi uniformu crnogorske policije? Ko je odgovoran za taj propust i kako je kažnjen? Informacija da je Jauković suspendovan ne znači baš ništa. Zapravo, javnost još očekuje informaciju da je suspendovan autor policijskog saopštenja koji je, „ničim izazvan”, sa svima nama podijelio informaciju (tačnu ili ne) o tome koliko su promila alkohola u krvi imali ljudi koji su sjedjeli u kafani. Kršeći Zakon o zaštiti ličnih podataka.
To je Zakon na koji su se nadležni iz Urave policije pozvali kada su odbili da MANS-u odgovore na pitanje da li je i koliko puta M. Č., sin državne tužiteljke i službenik u Osnovnom tužilaštvu u Podgorici, zadržan na triježnjenju nakon što je ustanovljeno da vozi pijan. Zbog tog propisa, takođe, ne znamo koliko je i kome Taksin Šinavatra platio da bi dobio crnogorsko državljanstvo i biometrijski pasoš. Zakon ne važi za Slavka Perovića.
Ako je već do esnafske solidarnosti, ne mora autor sramotnog saopštenja da trpi bilo kave konsekvence. Dovoljno će biti da Vlada razriješi i onako nezakonito imenovanog direktora Uprave policije a da resorni ministar, slijedeći princip komandne odgovornosti, podnese ostavku.
Vratismo se Vladi. Milan Roćen, ministar inostranih poslova, poslovično suzdržan i oprezan zbog različitih informacija o događaju u Herceg Novom, ipak se usudio da iznese nekakav vrijednosni sud: ,,To je nešto što ne treba ni državi Crnoj Gori, a ni gospodinu Slavku Peroviću”. Šta ne treba Slavku Peroviću? Slomljena rebra!? Nije Roćen tek tako zaslužio status jednog od najbližih saradnika Mila Đukanovića. I u dobru i u zlu.
I premijer Lukšić se, sve ponavljajući tezu da „to nikome ne treba”, potrudio da demonstrira svoju državničku mudrost: ,,Čini mi se da je potrebno obezbijediti civilizovano građansko ponašanje od strane svih aktera u incidentu.” Sporna je Lukšićeva teza da uniformisani nasilnik i tučeni civil dijele odgovornost za počinjeno nasilje. Više od toga, ipak, brine odsustvo spoznaje da premijer nije nadležan za civilizovano ponašanje svih građana Crne Gore. Njegova odgovornost su oni koji nose uniformu. I ta odgovornost povlači i neke obaveze. Lukšić ih, izgleda, nije svjestan. Izuzev kada je ugrožen njegov lični interes, kao u aferi listing.
Da je drugačije, premijer Lukšić ne bi mjesecima izbjegavao da novinarima odgovori na, čini se, banalno pitanje: čita li on ili neko njegov Pobjedu koju uređuje Srđan Kusovac, nastavljajući, finansiran našim novcem, tradiciju brutalnog nasilja nad krtičarima režima. Lukšić bi trebao znati – Slavko Perović je među prvima iskusio šta znači zamjeriti se Pobjedinim nalogodavcima. Knjige su napisane o tome kako je 90-ih lagala novina kojom su komandovali Milo (Đukanović), Momir (Bulatović) i Svetozar (Marović). Koliko je ono hiljada Crnogoraca Slavko Perović obećao Franju Tuđmanu?
,,Glave svih nas bile su u torbi, svaka džukela je mogla da nas sretne na ulici i ubije i to bi naišlo na sveopšte odobravanje”, opisivao je kasnije Perović ambijent s početka devedesetih čijem kreiranju je Pobjeda dala nemjerljiv doprinos.
Još bi nešto morao znati premijer Lukšić. Pisaće se knjige i o njegovoj Pobjedi.
Ako ne vjeruje, neka pita kolegu, potpredsjednika DPS Filipa Vujanovića. Vujanović je svom komentaru događaja u Novom dao i ličnu crtu. Objašnjavajući kako „maksimalno i iz sve snage” osuđuje napad na Perovića, Vujanović je pomenuo kako bivši lider LSCG „zavrijeđuje veliko poštovanje zbog dosljednog zalaganja za ideju državne nezavisnosti”. Još je Predsjednik Crne Gore dodao: „Radi se o slučaju koji zavređuje pun prioritet i maksimalnu ažurnost”.
Sve to nije bilo dovoljno da zaboravimo kako je Vujanović, kao ministar pravde, ćutao dok su čelnici SDA hapšeni, mučeni i suđeni u montiranom sudskom procesu; kako je Vujanović, kao ministar policije, ostao nijem na nezapamćen niz nerazriješenih zločina koji je zapljusnuo Crnu Goru. Umjesto toga, ministar policije Filip Vujanović je u Skupštini Crne Gore čitao anonimna pisma protiv Slavka Perovića i njegove porodice. Bilo je to možda i najsramotnije poglavlje crnogorskog parlamentarizma. Ostalo je zapisano kako je Vujanović tim postupkom „poručio šta je sve rukovodstvo Crne Gore (bilo) spremno da učini da bi se obračunalo s onima koji nijesu bili u istom stroju sa njima – tada velikosrpskim nacionalistima”.
Vujanović, prije svega samome sebi, nikada neće moći da odgovori na pitanje da li je i on, čitajući u Skupštini izvode iz sabranih djela policijskih špijuna i podmetača, podstakao policajca Božidara Jaukovića na nasilje prema Slavku Peroviću?
Državni zvaničnici su papagajski ponavljali da ne znaju šta se tačno dogodilo prošle srijede. Ovdašnjim nevladinim organizacijama bilo je dovoljno nekoliko sati da u svojim bazama podataka pronađu izvode iz biografije policijskog službenika Božidara Jaukovića. Tako je Boris Raonić direktor Građanske alijanse (GA) predočio kako je Jauković nekoliko puta prijavljen Odjeljenju za unutrašnju kontrolu rada policije, i osuđen u najmanje tri slučaja. „Najdrastičniji slučajevi su zbog prebijanja Miloša Konjevića iz Herceg Novog i advokata Ratka Roganovića iz Nikšića”, podsjetili su iz GA na ono što je vlast htjela da prešuti. Jauković je, prema izvorima Monitora, u nastupima bijesa znao pretući i svoje kolege policajce.
Kako je i dalje policajac – u Vladi znaju, ali neće da kažu.
Milo Đukanović je, valjda, jedini partijski lider koji se nije oglasio povodom prebijanja Slavka Perovića. Možete reći kako to nije fer. A možete priznati da on makar nije licemjeran. I ne stavlja obloge tamo đe njegovi lome kosti. Slavko Perović kaže kako Jauković u Herceg Novom radi za dva poslodavca. Zvanično on je službenik Uprave policije Crne Gore. Nezvanično, u službi je Aca Đukanovića. Vlast ni o tome nije obaviještena.
Zoran RADULOVIĆ
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice