Samo par dana nakon što je izabran u Bord direktora Pobjede Boris Raonić je podnio ostavku na tu funkciju. Na sjednici Borda direktora nijesu usvojeni Raonićevi zahtjevi: objavljivanje na sajtu Pobjede svih ugovora, stopiranje kolumne Marka Vešovića, zahtjev da se odgovorni urednik Srđan Kusovac izvini novinarkama Monitora i Vijesti, ocjena rada Kusovca i menadžmenta. Raonić za Monitor govori o svom iskustvu u Bordu direktora Pobjede. MONITOR: Na prvoj sjednici Borda direktora ni jedan od vaših zahtjeva nije usvojen. Zbog čega ostali članovi Borda nijesu uvažili nijedan vaš prijedlog?
RAONIĆ: Nije da nijesu uvažili. Oni su možda i htjeli da se njima bave na narednim sjednicama, ali me razočaralo da u diskusijama nijesam prepoznao da oni vide probleme koje sam ja postavio na samom startu. Razočaralo me da nikoga nije interesovao govor mržnje u kolumnama u Pobjedi, pa se čak čulo da to podiže tiraž ili kako reče jedan član da u njima uživa. Riječ o suštinskoj stvari – što god mislili o crnogorskom medijskom prostoru, a on je prepun etičkih problema, kao i svaki segment našeg tranzicionog društva, u posljednjim godinama je bio makar oslobođen govora mržnje. U Pobjedi sam identifikovao da se govor mržnje vraća na javnu scenu, i to u mediju u državnom vlasništvu. O tome koliko je štetnih posljedica govor mržnje ostavio za sobom, i to baš na stranicama Pobjede – ne treba trošiti riječi, jer je to valjda jedna od rijetkih neprijatnih činjenica iz 90-ih koju još nismo pokušali relativizovati.
MONITOR: Šta je zaključeno na prvoj sjednici o stanju u Pobjedi, položaju radnika, garancijama koje je Vlada dala za Pobjedine kredite…?
RAONIĆ: Iako je bila konstitutivna sjednica, ja sam zaključio dovoljno. Moć nije u Bordu direktora, nego negdje drugo. Problemi su toliko veliki, tako da bih prijateljima savjetovao da pokušaju tražiti posao na drugom mjestu. Što se tiče radnika, to me pitanje tangira, taman kao i problem nezaposlenosti u Foči ili Nevesinju. Stanje u kakvom se nalaze, je rezultat njihovih aktivnosti u prethodnom periodu.
MONITOR: Da li ste stekli utisak da Vlada ima neku strategiju za rješenje problema u Pobjedi ili se izlaz vidi jedino u tome da se ova novinsko izdavačka kuća proda Avazu?
RAONIĆ: Tako nešto je gotovo nemoguće utvrditi nakon jedne sjednice. Međutim, kako se na Bordu direktora više govorilo o pregovorima, nego o mojim zahtjevima, to jasno ukazuje da je fokus na potrebi da se nekome utrapi da se bavi problemima koji su godinama gomilani. No, ako ne želite da analizirate uzroke problema, teško da ćete formulisati i odgovarajuća rješenja. Naravno, u takvoj situaciji, prodaja po svaku cijenu čini se kao jedina opcija. Ali to je već problem crnogorske ekonomske škole, u kojoj se prodajom resursa maskira neodgovorno i nekvalitetno upravljanje. Vlada je dakle očigledno sve karte stavila na Avaz, čime je njena pregovaračka pozicija pogoršana. A ako Avaz bude više zaintersovan za BH Ministarstvo unutrašnjih poslova, nego crnogorski vruć krompir, onda 250 radnika Pobjede neka odu kod izvršnog direktora i traže da im on riješi probleme.
MONITOR: Da li ste, s obzirom da Vas je Vlada predložila za članstvo u bordu direktora, imali neke kontakte i razgovore o tome da je potrebno uvesti promjene u rad ove medijske kuće?
RAONIĆ: Nije me predložila Al Kaida. U Crnoj Gori se svaka mogućnost sektorske mobilnosti smatra kao prvorazredni skandal. Stvari se žele postaviti tako da NVO-i moraju biti u ratu sa Vladom, da se univerzitet ne oglašava, biznis sektor je tu da pravi novac i ne razmišlja o društvenoj odgovornosti, a međunarodne organizacije da posmatraju sa strane. Nikakva komunikacija među njima nije prirodna i normalna. E, pa nije tako. To što je neko u Vladi dao prostor za NVO-e je stvar koju treba pohvaliti, a ne odmah reći Vlada ga je kupila. Ako želimo promjenu moguće je samo kroz rad uticaj na Vladu. Da li Vlada radi dobro i treba li bolje, to je drugo pitanje, koje je svima valjda jasno.
Prije prihvatanja sam se konsultovao sa svim onim organizacijama i profesionalcima sa kojima mi u Građanskoj alijansi i inače sarađujemo. Svačiji savjet ili sugestija bila je dobrodošla. Ali, čudi da oni koji obećahu pomoć, iz nekog straha ili gluposti nijesu bili spremni da to i urade.
MONITOR: Vlada se hvali da poštuje preporuke EU i da u razne odbore, komisije, tijela… uključuje stručnjake iz civilnog sektora. Da li Vaš slučaj pokazuje kako predstavnici civilnog sektora treba da se ponašati u tim odborima?
RAONIĆ: O angažmanu predstavnika NVO sektora (jer se najčešće radi o predstavnicima, a ne stručnjacima, koliko god pojedine kolege imale visoko mišljenje o sebi) u raznim državnim organima, odborima i tijelima – najbolje je suditi na osnovu ostvarenih rezultata. Ja ne mogu sa sigurnošću tvrditi kakva su očekivanja Vlade, tj. da li ona imenuje NVO predstavnike kako bi zadovoljila EU ili SAD po pitanju saradnje sa civilnim sektorom, zbog toga što iskreno želi da uključi i nezavisne stavove u raznim javnim aktivnostima ili naprosto zato što želi da dobije pokriće u smislu šireg fronta podrške nekim njenim planovima i odlukama. Pretpostavljam da ima svega, ali nije problem toliko u Vladi, koliko u onim predstavnicima NVO sektora, koji pristaju da uđu u te odbore ili tijela, uprkos neregularnim izbornim procedurama, nedovoljnim profesionalnim sposobnostima i znanjem za obavljanje određenih funkcija ili na kraju krajeva – zbog želja za promocijom. Vlada može imati razna očekivanja, ali je na NVO predstavnicima da se tim očekivanjima odupru i probaju naći način da nametnu ciljeve zbog kojih su i ušli u cijelu priču. Ili, koliko god to strašno zvučalo, da se odreknu članstva u tom tijelu i pripadajućih novčanih primanja.
Žrtve dale amnestiju zločincima
MONITOR: Zašto je uspio projekat nesuočavanja sa ratnih zločinima u Crnoj Gori.
RAONIĆ: Crna Gora je razvila kulturu nekažnjivosti i zaborava. Sami podatak da niko nije odgovarao za ratne zločine u Crnoj Gori, govori dovoljno za sebe, a još je indikativnije da tužilaštvo i ne razmišlja da pokrene pitanje komandne odgovornosti, kao i da pravdi privede one koji su huškali na ove zločine. Mi smo nedavno radili istraživanje o tome koliko studenti pravnih fakulteta znaju o zločinima i dobili smo prazne podatke, pa je ovaj projekat zaborava i pranja prošlosti izgleda uspio. Previše je ljudi koji ne znaju da je na teritoriji Crne Gore, nad građanima Crne Gore, od strane građana Crne Gore sprovođen teror i ratni zločini.
O ovome je već dosta rečeno, ali niko se ne usuđuje da kaže da je odgovornost i na žrtvama, koje su iz kalkulantskih razloga, političkom podrškom, inspiratorima iz ranih 90-ih dali svojevrsnu amnestiju, pa nama koji ne dozvoljavamo zaborav, mnogo je teže da tražimo odgovornost i suočavanje sa prošlošću, ako žrtve sada stoje rame uz rame sa svojim zločincima.
Predrag NIKOLIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
SVIJET3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice