Državno tužilaštvo Crne Gore na sebi primjeran način obilježava dvadesetu godišnjicu ratnog zločina deportacije BH izbjeglica. Tužiteljka za ratne zločine Lidija Vukčević boravila je ovih dana na partijsko-radnom zadatku u Sarajevu. Tamo je, kako javljaju domaći režimski mediji, saslušavala sagovornike iz filmskog zapisa Heroj našeg doba, čiji je tvorac Šemsudin Radončić svu krivicu za taj državni zločin svalio na tadašnjeg policijskog inspektora iz Herceg Novog Slobodana Pejovića. Pejović je prvi hrabro progovorio o tom zločinu i njegovim nalogodavcima, i sve do danas istrajno trpi fizičko, sudsko i medijsko nasilje kako bi se eventualno predomislio, a odgovornosti za deportacije bio spašen formacijski najodgovorniji čovjek za ovaj državni zločin – tadašnji premijer Milo Đukanović.
Podsjetimo. Radončić je u knjizi Kobna sloboda i u prvom filmskom zapisu Pejovića prikazao kao heroja, ali se, u međuvremenu, predomislio i u novom, pokajničkom filmu proglasio ga za ratnog zločinca.
Ni poslije dvije decenije crnogorsko tužilaštvo ne stiže da ispita čelnike tadašnjeg državnog vrha – Mila Đukanovića i Momira Bulatovića. Zbog toga se put Lidije Vukčević u Sarajevo može tumačiti kao novo zavaravanje tragova koji vode do nalogodavaca ovog zločina. Tako se šalje i poruka svim potencijalnim svjedocima koliko se opasno povesti za hrabrim gestom Slobodana Pejovića
Momir Bulatović je na svjedočenju u podgoričkom Višem sudu prije dvije godine kazao da policijski funkcioneri optuženi za deportaciju izbjeglica nisu ništa radili samostalno, već su sve aktivnosti provedene u konsultacijama sa državnim tužilaštvom.
,,Ako je napravljena greška, onda je bila državna, a ne pojedinačna, a to potvrđuje i dokumentacija koju sam predao sudu”, kazao je Bulatović.
Pejović je godinama javno govorio i na sudu potvrdio da je kod tadašnjeg pomoćnika načelnika Centra bezbjednosti Herceg Novi Damjana Turkovića vidio naređenje iz Vlade Crne Gore, potpisano od strane ministra policije, da se obavi deportacija bosanskih izbjeglica.
Od svog prvog javnog svjedočenja 2000. godine na Radiju Fri Montenegro Pejović ponavlja da je po naređenju Turkovića učestvovao u toj akciji, da je priveo trojicu ljudi i da ih je, kada je vidio kakva ih sudbina čeka, na svoj rizik iste noći pustio. Danas je nesporno da su sva trojica tih ljudi preživjeli, dvojica su i danas živi (Nermin i Nedžib Sijarčić), a jedan je (Edo Fejzić) umro poslije više godina prirodnom smrću u Sarajevu. Braća Sijarčić sada tvrde da ih nije oslobodio Pejović nego policajac Milan Jokić. Oni su dali izjavu tužiteljici Vukčević. U novom filmu i u izjavama nakon promocije filma Radončić je tvrdio da je, ustvari, nalogodavac tog plemenitog djela Damjan Turković, pomoćnik načelnika Centra bezbjednosti Herceg Novi. Turković i Jokić su preminuli, ali su za života mnogo puta slušali javna svjedočenja Slobodana Pejovića i nikada ga nijesu demantovali, a o tome ništa nijesu povjerili ni svojim porodicama. Tajnu o svom plemenitom gestu su odnijeli u grob. Turković je, inače, zajedno sa ostalim policijskim funkcionerima bio obuhvaćen istragom za ovaj zločin.
U provođenju bosankih izbjeglica, po naređenju državnog i policijskog vrha, učestvovalo je destine policijskih inspektora i dosad nijedan nije bio pod istragom. Osim, evo, Slobodana Pejovića. Istina, nijedan od njih osim Pejovića nije javno progovorio o tome kako im je naređeno učešće u ovoj akciji.
U međuvremenu kao svjedok se pojavila i Elvira Rikalo tvrdnjom da je njenu braću uhapsio Slobodan Pejović. Pejović to i u ovoj izjavi za Monitor kategorički demantuje.
,,Postoji li dokaz da mi je iko naredio da uhapsim braću Rikalo? Ja sam bio samo inspektor i nijesam mogao ići u bilo kakvu akciju bez naređenja starješina. Sa kojim sam to policajcima išao da ih hapsim, jer u akciju da privedem trojicu ljudi nijesam mogo ići sam? Gdje je službena zabilješka o njihovom privođenju sa mojim svojeručnim potpisom? Gdje je dnevna informacija o tom hapšenju, koja bi se morala naći, a koja je svako jutro do sedam sati išla na ruke ministru unutrašnjih poslova? Ničega od toga nema, niti može biti, jer ja u svom životu nisam vidio braću Rikalo, niti ikakve veze imam sa njihovim hapšenjem”, kaže Pejović
On podsjeća: ,,Prilikom svjedočenja u Višem sudu u Podgorici jedan od advokata odbrane pitao me je da li sam ostavio ikakav pisani trag u vezi privođenja Sijarčića i Eda Fejzića. Rekao sam mu da nisam lud da ostavim pisani trag, a iste noći sam pustio te ljude. U tom trenutku sam se okrenuo prema sutkinji Milenki Žižić i upitao je ima li ikakav pisani trag o mom učešću u deportacijama. Odrečno je odmahnula šakom lijevom ruke i rekla – nema. U njenoj blizini je bila i Lidija Vukčević, koja sada u Sarajevu ispituje svjedoke”.
Pejović kaže da je potpuno miran što se tiče istrage protiv njega. ,,Ovo su konstrukcije Službe državne bezbjednosti. Podsjećam na javne tvrdnje Ratka Kneževića i Slavka Perovića da je Šemsudin Radončić saradnik SDB-a. Samo se pitam kakva je uloga u svemu tome državnog tužilaštva i da li će ono pristati na konstrukcije SDB-a. Ovo je psihološki rat protiv mene s jasnim ciljem da se zaštite najodgovorniji za ovaj ratni zločin – Milo Đukanović i Momir Bulatović”.
Apelacioni sud Crne Gore je početkom marta ukinuo presudu kojom je devet bivših crnogorskih policijskih funkcionera oslobođeno optužbe za deportaciju i vratio na ponovno suđenje.
Oni su optuženi da su deportovali snagama Radovana Karadžića, preko 150 izbjeglica, Bošnjaka i Srba, od kojih su 83 Bošnjaka ubijena. Oslobođeni uz obrazloženje da to nije bio ratni zločin. Bio je to još jedan pokušaj da se odgovornosti oslobode nalogodavci.
,,Mogu reći da čak potajno želim da se nađem na optuženičkoj klupi, jer više ne bi bilo manipulisanja, konačno bi se saznalo ko je odgovoran za ovaj ratni zločin. Zato sve ovo lakše podnosim”, kaže Pejović za naš list.
Sudija specijalnog odjeljenja Višeg suda u Podgorici Milenka Žižić zakazala je za 14. maj početak suđenja u ponovljenom postupku. Do tada će se, pored ostalog, znati i kakve je dokaze tužiteljka Lidija Vukčević prikupila u Sarajevu. Protiv Đukanovića ih neće ni tražiti.
Koča PAVLOVIĆ, poslanik PZP-a
Kriminalna solidarnost
– Kada već uporno i bez lijeka odbija da radi svoj posao, Specijalno tužilaštvo za organizovani kriminal, korupciju i ratne zločine bi makar moglo da sjedi kući, da se ne smuca po komšiluku i da nas ne bruka po Bosni. Jer nas je, u nesrećnoj Bosni, Đurđinin, Rankin i Lidijin šef Milo Đukanović već dovoljno obrukao tokom minule dvije decenije. Đukanović je, skupa sa Momirom Bulatovićem i Novakom Kilibardom, doturao oružje, municiju, gorivo, hranu i dobrovoljce Karadžiću i Mladiću. Poslije Dejtona je sa Plavšićkom radio cigarete i benzin, a potom je, sa Keljmendijem i Radončićem, Kalićem i Šarićem nastavio švercovanje, proširio ga na narkotike, rasprostro po regionu i usmjerio ka Evropi.
Kad je Karadžić Bosnu pretvorio u konc- logor, Momirova i Milova policija je stražarila na jednoj njegovoj žici – ona je pomagala u čišćenju Bukovice, ona je pazila da ko ne pobjegne i bosanske je bjegunce vraćala pod četnički nož. Još se sjećam onog TV Dnevnika kada je RTCG trijumfalno objavila da je Momova i Milova nafta uvela Mladićeve tenkove u Srebrenicu.
Tužilački progon Slobodana Pejovića jeste naša nacionalna bruka, zato bi bilo dobro da je tužiteljka Vukčević tu bruku zadržala unutar naše kuće. Lidija Vukčević će se vrlo brzo stidjeti toga što sada radi. Stidjeće se što je saučestvovala u blaćenju jednoga od posljednjih primjera crnogorskog viteštva, o čijoj hrabrosti će potomci g-đe Vukčević učiti u školi. Zato je i za samu tužiteljku Vukčević bilo bolje da je ovo njeno lično, a i naše, nacionalno brukanje ostalo unutar naših nacionalnih granica, jer bi tako i Lidijina buduća sramota bila manja.
Tužiteljka Vukčević se, doduše, može djelimično iskupiti – ako tokom boravka u Sarajevu sasluša i ispita Fahrudina Radončića. Šemsudinov rođeni brat Fahro je Milov i Keljmendijev saradnik, on je značajna karika u lancu pranja narko-novca na relaciji Peć – Sarajevo – Podgorica – Zapadna Evropa, i on može dosta pomoći u istrazi koju tužilaštvo već vodi o poslovanju Keljmendija, Hajdinage i Roćenove ekipe iz Granda. Takvo postupanje tužiteljke Vukčević doprinijelo bi borbi protiv regionalne mreže organizovanog kriminala, kroz koju su Sarajevo, Podgorica, Beograd i Priština snažno povezani.
Regionalni organizovani kriminal u Crnoj Gori, Bosni, u Srbiji i na Kosovu je ratnog porijekla, a sve njegove čelne figure su okrvavile ruke u zločinima, bilo da se radilo o osvajačkim ili o onim odbrambenim akcijama. Zato se kriminalne strukture bore protiv rasvjetljavanja zločina. Za razliku od boraca za rasvjetljavanje zločina, koji dolaze iz različitih i nekada zaraćenih strana i koji zbog toga često nijesu spremni na međusobnu saradnju – kriminalne strukture su solidarne u naporu da se rasvjetljavanje spriječi, bez obzira na to što su neke od njih, tokom rata takođe, bile međusobno suprotstavljene. Primjer pomoći koju Radončići pružaju Đukanoviću, sjajna je ilustracija te kriminalne solidarnosti. Baš čojski I sojski, što bi rekao Šemsudin.
Perači ratne prošlosti
,,Nije Vukčevićevoj zamjeriti – Crnu Goru je odavno mrak poklopio, tako gusti mrak da nije moguće u cijeloj priči o deprotaciji BiH izbjeglica vidjeti ulogu bivšeg premijera Mila Đukanovića i nekadašnjeg predsjednika Momira Bulatovića.”
,,Čuvari mraka’ vjerni i odani su svi režimski mediji pod upravom Šukovića, Vojvodića, Kusovca, Đuranovića. Podsjetimo da je zahvaljujući Vladi Crne Gore porodici Đuranović oprošteno 880.000 eura duga (…)”.
,,Perači ratne prošlosti Mila Đukanovića, sada samo vraćaju dugove, poput urednika portala Analitika. Postoje osnovane sumnje da je bivši premijer Milo Đukanović odgovoran za teško kršenje međunarodnog prava koje povlači individualnu krivičnu odgovornost. Zbog toga i udarnički trud svih medijskih agenata – Kusovca, Radončića, Đuranovića, Šukovića, da sakriju dokaze, ubiju sjećanje, da zaplaše, da se nalogodavci zločina zaborave.”
(Portal Slobodna Crna Gora)
Veseljko KOPRIVICA
DRUŠTVO3 sedmice
IN ENGLISH1 sedmica
IN ENGLISH1 sedmica
DRUŠTVO2 sedmice
FOKUS2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU2 sedmice