Sve je kao u noćnoj mori, a tek smo počeli da računamo ono šta su uništile ruke Mila Đukanovića i njegovih stvarnih i skrivenih partnera. Oko milijarde kreću se dugovi i gubici Kombinata, Željezare, Boksita i Vektre. A šta će sve isplivati na površinu kad ovo društvo ode sa vlasti i kada se podvuče crta. Ogromna je dubina naše propasti. Ceh će plaćati generacije. Ali, iako je aferom Telekom, stečajem u Vektri i aktiviranjem milionskih garancija za KAP sistem ogoljen, vlast nastavlja sa obmanama.
Mladi premijer tvrdi da je Oleg Deripaska, formalni vlasnik Kombinata, poznat kao kredibilan svjetski investitor. Deripaska ima planetarnu slavu, ali zbog prevara i takozvanog tolinga – izbjegavanja plaćanja poreza. U momentu kada je preuzeo našu stratešku fabriku, više se sudskih procesa vodilo protiv njega. I danas mu sude u nekoliko zapadnih prijestonica. Monitor je još prije posla stoljeća pisao da bi i KAP mogao proći kao Deripaskina postrojenja po Africi. Tamo je ovaj kredibilni partner kupovao fabrike, koje je zatvarao nakon nekoliko godina, pošto bi iscrpio rude, subvencije i zatrovao okolinu. Sada i nama poslije svega ostaje obilje kredita i bazeni puni crvenog mulja.
Ali, Lukšić propast KAP-a ne dovodi u vezu sa sumnjivim poslovima i lošom upravom. Problem su bile cijene aluminijuma na svjetskom tržištu, koje su se spuštale i do 1.300, 1.400 dolara po toni, kaže premijer. Tako mlad, a već Đukanović.
Prema tabeli sa Londonske berze, od 2005. kada je Deripaska ušao u KAP, cijena aluminijuma po toni bila je iznad 2000 dolara čak pet godina. Samo se 2008. spustila ispod 2000 dolara. A i u toj godini kratko je pala na oko 1400 dolara, čime sada Lukšić maše. Ne kaže, međutim, da su te 2008. zbog kretanja cijena na svjetskom tržištu crnogorske vlasti dale Deripaski dodatne subvencije za struju i dozvolile da prepolovi proizvodnju.
Šta je sa onih pet godina, kada je cijena aluminijuma bila iznad 2000 dolara? Vlasnici KAP-a, u kome je u međuvremenu znatno smanjen broj radnika, ubirali su profit. Taj je profit negdje sklanjan, a istovremeno su se gomilali krediti, za koje je garantovala Vlada Mila Đukanovića. Profit je, dakle, njihov, a dugovi naši.
U priču o Kombinatu uključio se i Milan Roćen. Tvrdi da je u fabriku uloženo samo 30 miliona. Prema privatizacionom ugovoru, Deripaska je trebalo da investira znatno više i da vrati oko 100 miliona kreditorima. Ako ugovor nije poštovao, zašto nije raskinut? Ili, još važnije, zašto je Vlada uredno Deripaski obezbjeđivala i garancije i subvencije kad on nije ispunjavao obaveze? Zbog toga bi trebalo da odgovaraju dva bivša ministra ekonomije – Branimir Gvozdenović i Branko Vujović, ali i ovaj aktuelni u čijoj je nadležnosti Kombinat duže od godinu.
Milo Đukanović, koji je na vrhu ovog kriminalnog posla, ovih dana ćuti kao riba. On je još devedesetih patentirao šemu po kojoj se dugovi gomilaju i padaju na pleća građana, a profit iznose odabrani – prvo Vektra i Glenkor, a potom Deripaska. Sud bi trebalo da utvrdi sa kim su oni dijelili tako stečene novce.
Crna Gora je kroz mutne šeme opljačkana kao nikada u istoriji. Priroda poretka je ogoljena, dijagnoza uspostavljena. Ali, samo po sebi to nije dovoljno za promjenu. Još nije jasno kako smijeniti bolesni režim i koliko će proces trajati.
Ako je neko mislio da će promjene donijeti Igor Lukšić, sada je jasno da on ima precizan mandat: da amnestira gospodara od odgovornosti i oslobodi prostor za novi brutalni krug pljačke (aktiviranje garancija, vraćanje dugova, ustupanje Termoelektrane možda nekim novim fiktivnim vlasnicima KAP-a).
Da bi zamrznuo promjene, Lukšić alternativu predstavlja kao revolucionare koji prijete ulicom. Kao da ulica, pored Đukanovića i Miloševića, nije dovela na vlast Vaclava Havela i Leha Valensu. Mase su po trgovima zaustavile ludilo Vijetnama… Na ulici su vodili politiku Martin Luter King i Mahatma Gandi. I Zoran Đinđić petog oktobra…
Šta je veći grijeh – slijediti Havela, ili mirno kao svih ovih godina, plaćati glavnicu i kamate Đukanoviću, Deripaski, Brkoviću…
Milka TADIĆ – MIJOVIĆ