Učitelji! Kivan sam na njih još od drugog razreda osnovne škole. U prvom razredu bio sam još zbunjen. Zbunjivalo me je strahopoštovanje koje su prema učiteljima pokazivala sva djeca iz cijele škole. Bila je to osmogodišnja škola, i mnogi dječaci i djevojčice iz završnih razreda, činili su mi se i jači i ljepši i sposobniji od učitelja i učiteljica. Neću im spominjati imena, ni rod, ni rasu, ni naciju, ni vjeru. I tako su svi ti učitelji isti! Oni pravi učitelji, zapravo i nemaju ni rod, ni rasu, ni naciju, ni vjeru – oni su rod učitelji, nacija učiteljska, vjera učiteljska. Od svega što ih uzajamno razlikuje, učitelji imaju samo svoje ime i hobi! I tu je pravi korijen mog obračuna sa učiteljima: njihov krajnji cilj je da sve učenike naprave po svom uzoru, da ih pretvore u svoje kopije.
Iako sam rano provalio ovaj učiteljski sindrom, suština njihove (svejedno da li svjesne ili nesvjesne ali svakako, univerzalne) opsesije da druge uče onome što sami misle da je najvažnije, samo zato se oni time bave i otuda, da to što oni znaju, mora znati svaki živi čovjek, postala mi je jasna tek sada, dvanaest godina kasnije, od kada sam počeo studirati filozofiju. Spremam ispit iz druge godine i prosto kipim od ljutine na sve te Lao-Ce-Sokrat-Platon-Aristotelovske učiteljske ekscese koji su mnoge mlade ljude horne da se prihvate učenja, ubrzo navele da spas potraže u svim vrstama eskapizma. Može neko reći da i ja sada tražim spas u bježanju od ispita, ali onima koji tako misle ja savjetujem da prethodno obrate pažnju na dva moja kontra-argumenta. Kao prvo, ja sam odlučio da ovaj ispit položim, a studije da završim, što automatski isključije svaki eskapizam i potvrđuje da u mom slučaju nema ni govora o nekakvom bježanju! Kao drugo, pravi predmet mog teksta jeste ocjena o suštinskim motivima onih koji su dovoljno drski, lakomisleni ili arogantni, da sebi daju za pravo učiti druge a sebe nazvati učiteljima (šta pričam – nazvati? – promovisati se, krunisati se, izvršiti auto-beatifikaciju i auto-sanktifikaciju sebe i svoje manije da tjeraš druge da te slušaju i da postupaju po tvojim uputstvima!) – a ne o tome zašto svi trpe učitelje i kako pojedinci podnose njihov nečuveni teror i nasilje!
Zato ću navesti samo dva sasvim kratka primjera koji jasno pokazuju nepodnošljivost učiteljskog nasilja uzdignutog do zelotskog paroksizma koji ne trpi prigovor, a ne ostavlja ni dostojanstven spas!
Onaj ko ti je dao ribu, nahranio te za jedan dan. Onaj ko te naučio da pecaš ribu, nahranio te za čitav život! Tako je govorio Lao Ce. Ili Konfucij, ili Zaratustra. Svejedno, mnogi su govorili tako. Ali pogledajte samo kakva je to podmukla demagogija! Onaj ko mi to kaže hoće da od mene načini ribara, iako ja neću cijeli život da smrdim na ribu. Neću da postanem ribar! Moj stav prema takvima je jasan: ako hoćeš da mi pomogneš pomaži mi, nahrani me kad sam gladan! Daj mi ribu, hvala ti, i zbogom! Nemoj me učiti svom znanju, nemoj me činiti sebi sličnim! Ja nisam ti i neću ni da budem ti, niti kao ti! Ne zloupotrebljavaj moju glad! Neću da postanem žrtva svoje gladi, rađe ću umrijeti od gladi, nego postati neko drugi, onaj koji me nahranio – makar on bio i najbolji učitelj na svijetu!
Eto, tu je neotklonjiva slabost svih Učitelja! Oni bi da nas učine drugima. Oni atakuju na naš identitet, na naše intrinsično sopstvo ili sepstvo, na ono što je u nama naše, što smo mi, što je naša idiosinkrazija. Učitelji bi da promijene našu DNK formulu. Popravljajte svijet, ostavite mene na miru!
Ali uzaludan je taj krik! Učitelji nikoga ne ostavljaju na miru. Sada sasvim jasno razumijem i zašto su Atinjani Sokrata osudili na smrt! Nije bilo spasa od njega i njegovog učiteljskog zanovijetanja! “Sve drugo radite, za sve imate vremena, samo nećete da slušate o istini i pravednosti, samo o duši svojoj se ne brinete!” O Sokrate, ostavi nas na miru! Ko je od tebe načinio Sokrata, o Sokrate!? Neki drugi Sokrat isto tako dosadan kao ti!? I da ga je bilo, nikada ti ni njemu, ni kome drugom ne bi dozvolio da tebe podučava. Ali da podučavaš ti druge – to si dozvoljavaš i čak to smatraš svojom najvišom obavezom i dobročinstvom prema nama! Ko ti je dao takvo pravo, ko te zvao, o Sokrate! Neka se svako brine o svojoj duši! Ne, i ne! Ne pomaže ništa. Sokrat ne da ni opepeliti. A zdrav, jak, doguraće taj jarac i sto godina, sve će nas nadživjeti i na grobu će nam popovati i učiteljevati! Nema druge nego ili on ili mi! I tako bi!
Čujte me, o vi učitelji, u šta god i u koga god se maskirali, koje god rase, nacije, vjere, roda, političkog uvjerenja bili! Skinite se s glave ljudima, ne tjerajte ih da budu vama slični! Popravljajte svijet koliko god hoćete, ali ostavite ljude na miru!
P.S. Šta mislite, hoću li položiti ako ovaj tekst predam na sutrašnjem pismenom ispitu!? Bojim se da će pitati “A koga da učimo ako ljude ostavimo na miru!?”
Ferid MUHIĆ