Ima nečeg simboličnog u odlasku Anta Markovića, naše velike propuštene šanse. Posljednji premijer SFRJ bio je sušta suprotnost onima koji su ga porazili u Crnoj Gori. Mirotvorac i antinacionalista, reformista i ekonomski stručnjak, Evropljanin. Čovjek ispred vremena, koga balkanska palanka nije razumjela. Znao je kako funkcioniše svijet i kako bi Jugoslaviji bilo bolje u tom svijetu. Htio je da ona pripada Evropi, a ne mračnom sazvježđu sa Bjelorusijom. Jugoslavija je jedino mogla opstati kao demokratska zemlja. Markovića su porazili grobari demokratije. Oni koji su govorili o genocidnim reformistima (Milo Đukanović), sami su kasnije bili saučesnici genocida u Srebrenici, rušenja Dubrovnika i Sarajeva. Uništili su dvije decenije našeg života, kriminalizovali društvo, rastjerali najbolje, a od zemlje napravili pustinju – državu nesretnih ljudi, pokorne sirotinje preplašene i od sadašnjosti i od budućnosti. I stvorili 0,01 odsto nepristojno bogatih.
Ratni savez sa Miloševićem je dvodecenijskom crnogorskom vođi bio samo sredstvo za preuzimanje društvenog bogatstva, prvobitna akumulacija. Najbolje se otima pod okriljem mraka i sankcija, dok odjekuju eksplozije i ginu tuđa djeca.
Đukanović je izvršio preraspodjelu društvenog bogatstva na nekoliko porodica, od kojih je najviše zagrabila njegova. Stvorio je sistem oligarhijskog kapitalizma. Kako to kaže profesor Milenko Popović – najneefikasniji od svih mogućih društvenih poredaka, koji generiše ogromne socijalne razlike i siromaštvo, a ne podstiče ekonomski razvoj.
Umjesto prestrukturiranja i pripremanja privrede za tržišnu utakmicu, na čemu je insistirao Marković, naši vlastodršci su prodali, ili bolje poklonili, najveća i najbolja preduzeća of-šor firmama čijim je vlasnicima teško ući u trag.
Za samo nekoliko godina upravljanja strateški partneri iz Željezare i Kombinata izvukli su ogroman profit iz zemlje, uništili firme, a nama ostavili crveni mulj i kredite: stotine miliona za koje je Đukanović davao garancije.
Vjerujete li stvarno da je neko poklonio toliko Deripaski i nekakvoj MNSS-u ili su možda iza of-šor firmi naši politički tajkuni, njihovi kumovi, sinovi i braća. Prvo su oteli društveno bogatstvo, a sad su i našoj djeci uvalili dugove, za zmajeve na papiru. Kao mlađani Miloš Marović, vlasnik čuvenog „grčkog-španskog konzorcijuma”, koji je od domovine dobio desetine hektara zemlje, podigao kredite koje sada otplaćuje Budva, za fantomski Akvapark. To je ta formula.
I sve što su do sada uzeli, njima malo je. U jeku krize koja razara Evropu (a kako će tek Crnu Goru), umjesto spašavanja privrede i radnih mjesta, oskudna budžetska sredstva čuvaju za autoput do njihovih imanja u Kolašinu i hidroelektrane na Morači, koje je Đukanović dogovorio sa Berluskonijem, uprkos upozorenjima da taj projekt Crnoj Gori donosi samo štetu.
Tužno je gledati Lukšića kako slijedi put svog šefa. Mladi premijer kaže da investitori bježe zbog napisa medija i kritike nevladinog sektora, a ne od naopakog sistema, kriminalizovanog i visoko korumpiranog društva, koje teško može privući i turiste sa Zapada a kamoli ozbiljne poslovne ljude.
Budimo realni – tražimo promjene. Privreda je pred kolapsom, a globalna kretanja su takva da će dugo biti sve teže. Već sada kipi nezadovoljstvo. Kako to tačno kaže Janko Vučinić – sve je uništeno i mi nemamo šta da izgubimo. Pobuna je, po svemu sudeći, naša jedina nada.
Filip Kovačević govori o bojkotu institucija. I predlaže da se, prije nego što stvari izmaknu kontroli, formira tehnička vlada sa punim učešćem opozicije, nezavisnih eksperata i civilnog sektora, koja će kao u Grčkoj i Italiji upravljati krizom i stvoriti uslove za fer izbore. Ta bi vlada nastavila tamo gdje je Marković stao prije dvadeset godina, kad ga je srušio naš veliki vođa.
Zato je i prije otvaranja formalnih pregovora sa EU potrebno deđukanizovati zemlju: otvoriti poglavlja 23 i 24 – vladavinu prava i obračun sa kriminalom. Ono što radi Hrvatska posljednjih mjeseci.
Milka TADIĆ-MIJOVIĆ