Ovo je jesen podsjećanja na tragične događaje iz 1991, poslije kojih je ubrzo došlo do međunarodnih priznanja nekih republika SFRJ i njenog nestanka. O Vukovaru, Dubrovniku iz tog vremena ali i o aktuelnoj političkoj jeseni u Hrvatskoj, razgovarali smo sa dr Žarkom Puhovskim, profesorom političke filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Dr Puhovski je od početka sukoba bio jedan od najangažovanijih intelektualaca u odbrani ljudskih prava i predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava u Hrvatskoj. MONITOR: Ovih se dana obilježava 20 godina od pada Vukovara. Govorili ste da su mnogi ljudi, pa i novinari u Hrvatskoj, smatrali nedomoljubljem reći da je Vukovar pao u ruke JNA i srpskih dobrovoljaca. Kako tumačite da je tek sada podnesena tužba za granatiranje vukovarske bolnice?
PUHOVSKI: Dan pada Vukovara ujedno je, zapravo, i dan sramote hrvatskoga novinarstva – nijedan medij nije toga (ni narednog) dana javio o padu grada, svi su reciklirali priču o tomu da borbe još traju. I ako se to, možda, može razumjeti (nikako i opravdati) u ratnome kontekstu, posve mi je nepojmljivo to da ni danas nema riječi o ovome profesionalnom zakazivanju. To, pak, da se tek danas podižu brojne tužbe vezano je uz manipuliranje pravosuđem u devedesetima, kada su zbrzano osuđene stotine „njihovih”, a nijedan „naš”. Nakon toga nitko nije imao ozbiljnijih razloga za povjerenje u sustav. Interes za pravosudne postupke oživio je tek kada su i hrvatski sudovi počeli suditi „našima”, kada je, naime, pravosuđe dobilo na društvenom ugledu (haaško sudište u Hrvatskoj, kao i u Srbiji, uživa veoma slab ugled). Uz to, dio je oštećenika bio odveć politički vezan uz vladajuću opciju, pa su se ponašali u skladu s političkom taktikom prije nego li kao građani u potrazi za pravdom.
MONITOR: Novembarske slike iz Vukovara pokazivale su da je to ubijeni grad. Tadašnji ministar odbrane general Veljko Kadijević, živi negdje u Rusiji, ostao je van krivične odgovornosti pred međunarodnim sudom, a Hrvatska ne uspijeva da dobije njegovo izručenje. On često tvrdi da se moglo dogovarati s Tuđmanom. Postoji li, možda, neko izvanpravno objašnjenje za Kadijevićevu „nevinost”?
PUHOVSKI: Vukovar je oštećen ponajprije fizički, ali, u bitnome, ljudski – danas ima tek dio predratnog stanovništva, a dvije najveće skupine žive doduše u miru, no po cijenu egzistiranja u paralelnim svjetovima. Obje etničke skupine imaju svoje institucije, pa i kafiće. U stanju su, eto, živjeti jedni pored drugih, ako ne mogu jedni s drugima. Pitanje je kada će tomu doći kraj.
Kadijević nije optužen na vrijeme (a onda i uopće nije) zbog niza, u osnovi političkih razloga. Zbog dobrih odnosa s Tuđmanom, preko dobrih veza s Rusima (ali, izgleda, i Amerikancima – kojima je mogao trebati zbog znanja o Sadamovu obrambenome bedemu). No, djelovala je na to i – meni se čini bitna – hrvatska (i ne samo hrvatska) opsjednutost interpretacijom rata kao srpsko-hrvatskoga sukoba. Od početaka sam – ovome nasuprot – smatrao da je riječ o napadu Jugoslavije na Hrvatsku. Samo se tako mogu tumačiti očite strategijske greške koje je (srećom) JNA demonstrirala 1991. baveći se uglavnom egzorcizmom nad Hrvatskom/Hrvati(ca)ma, koji su, po ideologijskoj matrici koja je vladala u Beogradu, prodali dušu đavolu, tj. ustašama, tj. Tuđmanu, tek ih treba kazneno liječiti. Uostalom, da se je doista radilo o srpsko-hrvatskome ratu, Jugoslavija bi – još jednom – mogla postati poratnom solucijom.
MONITOR: Hrvatska je ove jeseni sasvim sigurna da ulazi u EU. Pored godišnjica razaranja, savremenu Hrvatsku muče i velike državne korupcionaške afere. Očekujete li da nakon svega, dođe do promjene vlasti?
PUHOVSKI: Čini se nedvojbenim da dosadašnja opozicija, tzv. Kukuriku koalicija, pobjeđuje na izborima 4. prosinca, vjerojatno i s apsolutnom većinom. To nije vezano uz ulazak u EU (jer je na tomu najviše učinila upravo sadašnja Vlada), nego ponajprije uz medijski kultivirani prijezir velikoga broja građana spram političara/političarki uopće, no hadezeovaca posebice. Njihove su afere premrežile javni prostor u Hrvatskoj – nedvojbeno s dobrim razlozima. No, ne treba zapostaviti ni činjenicu da je vodstvo Vlade i stranke u posljednje dvije godine doista, a ne tek frazealno, poduprlo „borbu protiv korupcije” – koja će, naposljetku, upravo njih stajati vlasti. Zbog svega smo doživjeli masivno moraliziranje kampanje, koja bi trebala biti svojevrsna politička svečanost, a to znači da se o strategiji zemlje gotovo i ne raspravlja. Za novu će vlast to biti veoma veliko opterećenje psihologijske naravi – pored niza političkih i ekonomskih, koja ih i tako očekuju.
MONITOR: Hrvatski lideri, a posebno predsjednik Josipović, daju obećanja o podršci i pomoći „ostatku” Jugoslavije kada Hrvatska zasjedne u Briselu. Hoće li Brisel očekivati od Hrvatske nekakvu novu ulogu na Balkanu?
PUHOVSKI: Čini se vjerojatnim da mjerodavni hrvatski političari doista žele pomoći ostalim postjugoslavenskim državama da uđu u EU – njihova je zadaća pritom prvenstveno stvaranje/održavanje dobrosusjedske klime u javnosti. No, ulazak Hrvatske donosi objektivne promjene koje, čini se, gotovo nitko ne razumije. Ponajprije, nestaje „regija” kakvu smo znali, jer ju Hrvatska napušta (kao i Slovenija prije nje). Potom, schengenski će propisi zahtijevati neusporedivo oštriju kontrolu granica – što će hrvatske susjede šokirati budu li nepripremljeni kao što smo mi bili kada je Slovenija ušla u EU. I ljudi i roba će teže ulaziti u Hrvatsku, o tomu se radi.
MONITOR: Ako uskoro neće biti Dejtona 2, šta mislite o predlozima da se održi međunarodna konferencija o Kosovu, koja bi na osnovu dosadašnjih uspjeha i neuspjeha na unutardruštvenom i međunarodno-političkom planu i Kosova i Srbije, donijela neko brzo „a ne kuso” rješenje?
PUHOVSKI: Ne vjerujem da međunarodna konferencija može bitno pridonijeti rješenju za Kosovo, jer inozemstvo za to ili nije zainteresirano, ili na problem gleda u svojevrsnom produžetku unutrašnjih odnosa pojedinih država. Zato, uostalom, nekoliko članica EU još uvijek nije priznalo Kosovo, pa ne mogu imati ni zajednički stav o ovome pitanju. SAD i Rusija zastupaju, pak, pristrana stajališta (iako više ne s punom motivacijom). Riječju, ostaje nužnost – dugotrajnog, mukotrpnog – dvostranog pregovaranja. Morat će najprije doći do marginaliziranja primitivaca na obje strane, pa zatim korak po korak. A vremena, izgleda, nema previše.
MONITOR: Jasno je da svi neće odgovarati za zločine devedesetih. U Crnoj Gori dio javnosti smatra da je i njihov politički vrh odgovoran za zločinstva u Dubrovniku prije 20 godina. Ista partija s istim liderom, međutim, neprekidno dobija izbore, a imaju i podršku međunarodne zajednice. Kako danas da razumijemo ovaj fenomen ,,Austrije 1945″?
PUHOVSKI: Poratne su frustracije žalosno logične i slijede iz same naravi ratnih zbivanja. No, bitno je, vjerujem, osvijestiti najvišu vrijednost u ime koje se poratno stanje želi mijenjati. Ako je to demokracija – što, doduše, nije nužno, ali je i dalje ipak najmanje loše rješenje – onda treba prihvatiti i polagano zbivanje društvenih, pa potom i političkih promjena. Davno je, s pravom, Marx ustvrdio da se društvena svijest mijenja nakon promjene društvene realnosti (pa sama svijest potom postaje sastavinom nove realnosti). Onima koji bi da žure događa se da i iz plemenitih nakana, nastoje (s razlogom) po svaku cijenu eliminirati sadašnje političare. No, tako, zapravo, optiraju za negiranje demokratskih načela kako bi se riješili onih koje smatraju odgovornima za rat, jer drukčije, za sada, ne ide. To mi se čini najopasnijom od svih varijanti. U razdoblju u kojemu nacija nije pripravna na ozbiljne promjene, valja se – mimo sudskih postupaka – posvetiti ponajprije sramoćenju aktera ne tako davnih zločina, te ideologija i organizacija koje su ih podržavale.
Tišina mržnje
MONITOR: Postoji li opasnost da se ponovi situacija „tišine mržnje”, koja je, kako kažete, vladala nakon 1945. i da li je način na koji intelektualci lideri „civilnog društva”, govore o uzrocima sukoba koji su 1991. završili u ratu, do sada bio temeljit i otvoren?
PUHOVSKI: Nasuprot jugoslavenskoj tišini mržnje (do nevoljke liberalizacije sredinom osamdesetih), danas je na djelu medijska kakofonija, samozvani alternativci tvrde kako neke od bitnih informacija ne dospijevaju do javnosti. Istina je, međutim, da se praktički sve objavljuje – i baš tako zabašuruje. „Prejaka riječ” efikasno, naime, ubija baš istinu. No, još je prevladavajući patriotski diskurs („u pravu, ili u krivu – to je moja domovina”). Brojni, ali izolirani pokušaji da se objave i neugodne istine ostaju – premda im objavljivanje uglavnom uspijeva – stoga izgubljeni u mnoštvu drugih priča. Uostalom, samo je jedna evropska nacija doista iskusila suočavanje s prošlošću, (zapadna) Njemačka. A i to je izvela moja, šezdesetosmaška generacija, četvrt stoljeća nakon završetka rata.
Mirotvorci ne uživaju naklonost
MONITOR: Kažete da većina aktuelnih predvodnika ex-yu država nijesu uvjereni mirotvorci, a da bi u Srbiji na vlast mogla doći opcija koja ima sklonost k ratnim rješenjima, dok se vlast u Crnoj Gori ponaša kao Austrija poslije 1945. koja se proglasila za prvu Hitlerovu žrtvu. Ko su danas garanti mira u našem dijelu Evrope?
PUHOVSKI: Mir je – za sada – zajamčen ponajprije time što još vlada tipično poratni otklon od ratnoga nasilja među najvećim dijelom stanovnika svih država nastalih nakon Jugoslavije. Potom, nema eksplicitne ratne masovne propagande (kakvu pamtimo s kraja osamdesetih) i, konačno, ne postoji (nedemokratska) Jugoslavija koja je – za mnoge – bila po sebi povod radikalnim sukobima (u borbi za državno osamostaljenje nacija kod većine, a za demokratizaciju kod manjine). Izvana više nitko nije ozbiljno zainteresiran za „regiju”, postoje još djelomični intervencijski ostaci na Kosovu i u BiH, ali i oni su sve više ritualne naravi. Sve, dakle, ostaje na „lokalnom” pučanstvu. Mirotvorci u toj populaciji ne uživaju baš veliku naklonost.
Nastasja RADOVIĆ
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice