Povežite se sa nama

FELJTON

VESELJKO KOPRIVICA: OPERACIJA DUBROVNIK – SVE JE BILO META (VIIi): Kako da ne pucam i u crkvu

Objavljeno prije

na

RAVNO, novembra

Selo Ravno zatekosmo – vodoravno!

Kuće mahom porušene ili spaljene. Granate nisu poštedjele ni dvije crkve – katoličku i pravoslavnu. Razrušen i trebinjski Pogon reznog alata. Parče granate napravilo rupu na metalnoj ploči kraj glavnog ulaza, postavljenoj u znak sjećanja na još jednu “radnu pobjedu” i bratstvo i jedinstvo naroda ovog kraja, iz ne tako davnih, srećnih dana. Kakva simbolika: od riječi “jedinstvo” ostala samo tri slova! Među rijetkim nerazrušenim kućama bombardovanju odoljela kućica bivšeg čuvara željezničke pruge. U njoj tri starije žene: majka sa dvije kćerke. Hrvatice. Nisu, kažu, htjele, a nisu ni imale kud, da bježe pred jugoslovenskom vojskom. Čuvale su ih i pomagale i prethodne jedinice, a i naš komandant ih je posjetio i uvjerio da i dalje mogu mirno spavati u svom domu. Svi ostali žitelji Ravnog, njih oko dvije stotine, pobjegli kud je ko stigao. Među njima, saznajemo, i četiri srpske porodice… Kažu, među prvim ovdašnjim kućama stradala je kuća jednog oficira JNA, Srbina, pri samom vrhu sela. Raznijela je granata koju je ispalila vojska pod komandom nekog drugog oficira JNA! * Sjutradan, rano izjutra, Nikšićani odoše na drugi položaj. Zamalo im to nije bio i posljednji pokret u životu. Nedaleko od Ravnog njihovu kolonu bombardovao je avion Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva! Nadletio ih je dva-tri puta, a onda zasuo bombama. Iznanađeni vojnici panično su bježali u zaklone ne shvatajući zašto su napadnuti i to od aviona jugoslovenske vojske! Imali su sreću. Od bombi su stradali jedan šleper i krava, koja je pasla na obližnjoj livadi. Nešto kasnije stiglo im je nimalo utješno objašnjenje. Pilot je, navodno, dobio pogrešnu komandu. Umjesto kote Lisac I, smrtonosni tovar ispustio je na kotu Lisac II, zapravo na saobraćajnicu kojom se kretala kolona nikšićkih rezervista! Revoltirani rezervisti su se pobunili, zahtijevajući da ih smjesta vrate kućama!

Opet, po ko zna koji put, razmišljam kako da pobjegnem odavde. Ali ne mogu da ostavim svoje dobre prijatelje za koje takođe znam da su ovdje mimo svoje volje i uvjerenja. Spletom raznih okolnosti i oni su kao i ja upali u ovo sramotno kolo. Znam da ni oni još ni metka nijesu ispalili, niti iglu uzeli! Bar nam je zbog toga savjest mirna… Nadamo se, ipak, da ćemo uskoro kućama. A biće i još ponešto zanimljivo da zapišem u ratni dnevnik…

* Prolazimo kroz Ravno. Opkoljavamo kuće. Starac ćuti. Žena plače. Prst nam poigrava na obaraču. Ipak ga, nekako, kontrolišemo. Tek kad počinjemo pretres, daje nam koverat sa hiljadu dinara, na kojem piše ime vojnika kome su pare namijenjene.

(“Rat za mir”, II)

* Desetak dana smo u Ravnom. Sunčane novembarske dane smijeniše dosadni, kišoviti. Lije kao iz kabla. Uveče vjetar mlati polupanim prozorima, roletnama. Spaljene kuće izgledaju sablasno. I čitavo naselje, posebno noću, kao da je pripremljeno za snimanje filmova strave i užasa. Ni ovdje nema struje, pa muku mučimo sa osvjetljavanjem prostorija. Svijeće, lampe na gas i akumulatori su najtraženija roba. Drva za šporete ima dovoljno, ali zbog jakog vjetra nikako da doskočimo dimu koji nam se uvlači, čini mi se, i pod kožu.

* Otvoreno pismo Veljku Kadijeviću

(…) Otkuda Vam, gospodine generale, pravo da, manipulišući tradicionalnim patriotskim osjećanjima crnogorskog čovjeka, vodite cjelokupnu crnogorsku mladost u današnji ratni i moralni pakao u Hrvatskoj? Zar ne vidite da su Vas svi ostali napustili, prozrevši besmisao ratnih operacija i ciljeva? Ne zaboravite da je broj rezervista koji ste pokupili iz Crne Gore ravan broju broju angažovanih vojnih obveznika iz dvije stanovništvom znatno brojnije republike. Crnogorski rezervisti ratuju i oko Dubrovnika, i u Kninu, i Dvoru na Uni, i Vukovaru. Otkud ih sad angažovaste i u Divuljama kod Splita? Znate li da Crna Gora broji svega 615.000 stanovnika od čega nešto više od 380.000 Crnogoraca? Do sada su crnogorske majke u ovom prljavom ratu dočekale više od 60 sanduka sa svojim mrtvim sinovima. Nećemo govoriti o onima čija imena, iz taktičkih i propagandnih razloga, vaši štabovi ne objavljuju. Govorite neprestano o genocidnosti hrvatske vlasti, a ne sprema li se na ovaj način genocid crnogorskoj mladosti? Crnogorska dermokratska javnost dobro zna da je, navodna, direktna opasnost za Crnu Goru izmišljena kako bi se ona uvukla u rat i svjetsku sramotu u dubrovačkoj operaciji. Svako zna da se tamo ne brane ni ugroženi Srbi, ni blokirane vojne kasarne, kojih na prostoru dubrovačkog ratišta nema… Liberalni savez Crne Gore

(“Monitor”, 8. novembar 1991.)

* Svakodnevno nas obilaze visoki oficiri iz Titograda, uglađeni, u maskirnim uniformama. Pukovnici i potpukovnici zapisuju koliko jedinici fali vjetrovki, čarapa, rukavica… popiju po koju pa nazad. Onda dođe druga ekipa i tako naizmjenično. Revoltirani rezervisti često se oko toga sa njima raspravljaju i prigovaraju im zar je to njihov posao, zašto nisu sa nama ovdje na položajima… No, njih to ne sjekira… Često sa komandantom odlazim i do Trebinja, koje su rezervisti prosto okupirali. Prepun ih je hotel, u kojem se alkohol dobija uz “lozinku”, kafane, ulice, magistrala… Gostoljubivi Trebinjci srdačno i dobrodušno nas prihvataju, ugošćavaju u svojim kućama, iako im je grad danonoćna pucnjava pretvorila u pravi front! Nevjerovatno, koliko su predusretljivi i strpljivi ovi ljudi. I u Hotelu, i u Bolnici, i u prodavnicama, i na ulicama…

* U Galičićima upoznajem jednu od one četiri srpske porodice koje su živjele na Ravnom. Ovdje su se sklonili kod rođaka, nakon potucanja po okolnim selima. Beskućnici kod dvije kuće: zapravo kuće u Ravnom i stana u Dubrovniku. Rat, drugi u njihovom životu, o kojem nisu ni sanjali, ostavio ih je pod stare dane i bez kuće, i bez imanja, i bez slobode…

– A, živjeli smo sa svojim komšijama Hrvatima samo tako. I na Ravnom i u Dubrovniku, kaže čika Dule. Odjednom, sve se preko noći promijeni. Đavo uđe u narod i poče da uzima svoje… Njihova porodica već decenijama, kažu Dule i njegova supruga, brine i o crkvi u Ravnom. Mole nas da obiđemo crkvu i donesemo iz nje stare crkvene knjige, ikone i skupocjeni zlatni krst. Ako mognemo da otvorimo vrata…

– Volio bih, ako možete, da mi obiđete i kuću. Iz nje bih želio samo jednu stvar: “singericu” staru skoro stotinu godina, koju je još majka nabavila…

* “Mijenjam stan u Zagrebu do 120 kvadrata za manji u Titogradu, li bilo gdje na Crnogorskom promorju. Javiti se …” “Mijenjam kuću od 400 kvadrata na najljepšem mjestu u Zadru za bilo kakav stan, ili manju kuću na Crnogorskom primorju. Uslužni telefon…”

Ovakvih oglasa samo u jednom danu u “Pobjedi” izbrojali smo – osam. I ova žalosna statistika dokazuje da je kolona izbjeglica, Srba i Crnogoraca iz Hrvatske, svakim danom sve duža (…)

Ovih dana Jugoslavijom bijesni još jedan rat – medijski. Međutim, sve medijske blokade padaju pred ovakvim oglasima. U njima nema ni trunke propagande, ni pisanja “po diktatu”. Njih piše sam život. Oni su najpouzdaniji svjedoci da se genocid nad Srbima i Crnogorcima u Hrvatskoj ponavlja, da fašizam uzima danak u nevinim dječijim životima

(“Rat za mir”, III)

* Kroz dva dana Žaro i ja donosimo što smo zatekli u crkvi: tridesetak starih crkvenih knjiga, među kojima i nekoliko koje su svojevremeno dobijene kao poklon austrijskog cara Franja I, i – “singericu”. Od skupocjenog krsta ni traga. Prećutali smo da za crkvena vrata nije bio potreban ključ. Bila su razbijena! Ne pričamo ni u kakvom smo stanju našli crkvu nakon što je “posjetila” narodna vojska iz Nikšića, Titograda, Bijelog Polja…

Čika Dulu je sve jasno… Pita nas kroz plač: “Ima li nade da se uskoro na Ravno vrate njegovi mještani?” Ćutimo. Ne znamo šta da mu odgovorimo. Ali, on odgovori sam:
– Znači, ako se u Ravno ne vrate Hrvati, onda nemam izgleda ni ja da se vratim u Dubrovnik… U njegovim dobroćudnim očima pojaviše se suze. Još jednom se postidjeh kao nikad u životu…

* Kako da ne pucam i u crkvu. Ne mogu da zadržim rafal kad se sjetim da su njena zvona dala znak Tuđmanovim škriparima da otvore vatru u leđa našim borcima. Četvorica su ovdje pala. Ustaše su se utvrdile i u školi. Ništa im nije sveto.

(Borac Savine brigade poslije pada Ravnog. “Rat za mir”, II)

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

NN: MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (XIII): Mletački napadi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

Svi pokušaji Mlečana u Prvom morejskom ratu da flotom onemoguće Ulcinjane bili su neuspješni, pa je Venecija odlučila da napadne i zauzme Ulcinj „to gusarsko uporište koje ugrožava slobodnu plovidbu južnim Jadranom“.

Mletačka flota, pod komandom generalnog providura Danijela Dolfina, osvanula je ispred grada u rano jutro 9. avgusta 1696. godine. U opsadi je učestvovalo oko 12.000 vojnika, od toga pet hiljada Morlaka sa područja Zadra. Predgrađe Ulcinja imalo je oko hiljadu stanovnika, pa su se Morlaci i ostale mletačke čete dale odmah na pustošenje varoši i paljenje kuća. „Za nekoliko časova bio je pretvoren u pepeo trud toliko vremena, a sve građevine u ruševine i pustoš“, bilježe mletački izvori. Oni takođe navode da je odbranom grada rukovodio “gusarski kralj“ Hajdar Karamindžoja. U borbama se posebno istakao i njegov brat Mustafa.

Braniocima je 22. avgusta stigla pomoć: osam hiljada ljudi iz Albanije, Podgorice, Bara i Krajine koje su predvodili braća Omer-paša i Ali-paša, sinovi Sulejman-paše skadarskog. Sjutradan su ih Morlaci odbili od mletačkih rovova, dok je artiljerija nastavila da bombarduje tvrđavu. Iz južne Albanije je 26. avgusta stiglo još 2.000 vojnika. Zatrpavani neprekidnom kišom granata i metaka i neprestano napadani od strane Morlaka branioci su se, uz velike gubitke, povukli. U tvrđavu je upućen jedan zarobljenik da opsjednutima saopšti da se nikakvoj pomoći više ne mogu nadati. Njihova poruka je, međutim, glasila da će se boriti do posljednjeg daha. Mlečani su kasnije navodili da “čak i onda kada su padali zidovi, njihova junačka srca nijesu posustajala”.

Trećeg septembra propao je i posljednji pokušaj Mlečana da se domognu tvrđave, a dva dana kasnije, u srijedu, 5. septembra, nakon 26 dana opsade, mletačka vojska se ukrcala na brodove i pokuđeno vratila u Boku.

Sam Ulcinj je teško stradao; utvrđenje je bilo jako oštećeno, kuće srušene, predgrađe sravnjeno sa zemljom, a okolina grada opljačkana. U pristaništu su zapaljeni jedna tartana i galeota, kao i nekoliko barki. No, nije bio uhvaćen nijedan gusar, jer se većina njihovih brodova sklonila u Bojanu. U tom je napadu 50 mletačkih vojnika poginulo, a stotinu ih je ranjeno. Ova avantura je Mlečane koštala 15.350 dukata.

Pokušavajući da opravdaju čitavu akciju i utrošena materijalna i finansijska sredstva, njihovi izvjestioci su saopštavali da je trgovačka flota Ulcinjana nakon ovog napada spala na dvadesetak barki male nosivosti.

Napominjući da se nikada nije susreo sa jednom ovako teškom i delikatnom situacijom i sa tako odlučnim braniocima, Dolfin konstatuje: „Ulcinj nije osvojen, ali, ako je glavni cilj pokušaja bio da se kazni drskost i smjelost ovih gusara, može se reći da je pokušaj uspio”. „Bilo je zapisano da se ovako desi“, zaključuje mletački generalni providur.

Inače, tokom ove opsade Ulcinja bilježi se jedna emotivna epizoda. Kaduna Fatima napisala je svom bratu, Sulejman-paši Bušatliji, iz opkoljenog Starog grada, u jeku najjačih napada, pismo sljedeće sadržine:

„Gospodine moj, gospodaru moj! Molim Vas i preklinjem da razmislite o onome na što smo spali. Naš kraj bio je toliko godina čist i bez ikakvih neprilika. Ovi neprijatelji kojih ima samo tri-četiri hiljade upropastiće toliko jadnih siromašnih sljedbenika poslanika Muhameda, mir neka je na njega i njegovu časnu porodicu.

Zaboravi na loš postupak nekih Ulcinjana prema tebi, jer će njima Bog suditi na Dan strašnoga suda.

Bože moj, pomozi i Vi, gospodine i gospodaru moj, dođite, ovo je dan za pomoć! Molim vas, ne slušajte riječi i savjete prevrtljivaca koji ne žele dobro ovima i govore Vam da ih ne pomognete!

Brate moj, stećićeš beskrajne zasluge kod Boga Milostivog i ljudi ako pritekneš u pomoć.”

Ulcinjani su u toj bici imali za saveznike pleme Hoti. Zbog iskazanog herojstva, skadarski paša je odlučio da Hoti ubuduće imaju prednost nad svim plemenima sjeverne Albanije.

U Veneciji se tvrdilo da je odmah nakon ovog napada sultan Mustafa II poslao Ulcinjanima 2.700 zlatnih cekina da obnove flotu kako bi ponovo bili u stanju da kontrolišu i brane albansku obalu.

Osmanska imperija je 7. februara 1699. godine potpisala „vječni mir“ sa Republikom sv. Marka i pristupila obnavljanju razrušenih zidina ulcinjskog Starog grada. Nakon svakog rata Turci su kretali u opravke utvrđenja i dopremali bolje naoružanje. Znali su cijeniti važnost Ulcinja kao pomorske baze i njegove odvažne žitelje. To je bilo još značajnije nakon pada Herceg-Novog. Takva politika pokazala se promišljenom, jer je samo 15 godina kasnije (1714.) počeo novi rat.

Nakon Prvog morejskog rata Ulcinjani su nastojali da preuzmu sav izvoz iz albanskih luka i potisnu Bokelje, Francuze i sve ostale trgovce. Mletački konzul u Draču Pjetro Roza piše 1706. godine da Ulcinjani imaju 200 brodova, a da se taj broj povećava zato što oni kupuju ili u svom brodogradilištu grade nove brodove. Zato konzul strahuje i navodi da će oni biti još opasniji ukoliko se ne preduzmu mjere protiv njih. U te mjere Roza predlaže i hitno rušenje Ulcinja kao “gnijezda nečasnih hajduka”. Ponadali su se da će 1711. godine, kada je došlo do velikog crnogorskog pokreta protiv Turaka, iniciranog od Rusa, u tom opštem metežu, nekako stradati i Ulcinj.

Ulcinjani su se 1714. godine žalili Visokoj Porti protiv Mlečana koji su ometali njihovu plovidbu pod izgovorom da progone gusare. Sultan je krajem te godine odlučio poslati u Veneciju svoje predstavnike koji su upitali mletačke zvaničnike zašto napadaju Ulcinjane kada znaju da su pod zaštitom padišaha. Upravo su žalbe Ulcinjana bile jedan od uzroka posljednjeg osmansko-turskog rata koji je vođen od 1714. do 1718. godine.

Mlečani su bili ohrabreni uspjehom oko Krfa i austrijskih trupa pod komandom Eugena Savojskog u unutrašnjosti Balkana, pa su krenuli u posljednji pokušaj povrata nekadašnjih posjeda na južnom Jadranu. I njihov konzul u Draču je 1716. godine ponovo pozvao Senat da preduzme oštre mjere kako bi se smanjila opasnost od sve snažnije ulcinjske flote. Podrška je stigla i od Svete stolice. Da se osvoje Ulcinj i Bar predlagao je i papa Klement XI, porijeklom Albanac, i austrijski car Karlo VI.

Mletački komandant Dalmacije Alvize Močenigo je u ljeto 1717. godine razmatrao koju od „čvrstih luka Albanije“ da napadne: Ulcinj, Drač, Valonu, Lješ ili Bar. Odlučio se za posljednju, jer je najbliža granici Budve i Paštrovića. Ali, opsada koja je izvršena od 16. do 22. oktobra, nije urodila plodom zbog malih snaga mletačke vojske. Mlečići su doživjeli težak poraz zbog aktivne pomoći skadarskog sandžakbega Begolija.

Pripremajući se novi desant na Ulcinj mletački dužd Đovani Kornaro je 9. aprila 1718. godine donio dekret kojim se dva broda, „Sv. Marko“ i „Sv. Todor“, određuju da progone ulcinjske gusare po Jadranu.

Sa flotom od ukupno 200 brodova i oko 11.000 vojnika najpoznatiji mletački komandanti, admiral Andrea Pizani, maršal Matej Šulemberg i generalni providur Močenigo, su iz Herceg-Novog stigli pred Ulcinj 23. jula 1718. godine, samo dva dana nakon što je potpisan mirovni ugovor u Požarevcu. Dalmatinci su zauzeli neke položaje u okolini grada, a mletačka vojska, kojoj su u pomoć pritekli Crnogorci na čelu sa vladikom Danilom, je opkolila tvrđavu. Grad je branilo manje od 2.000 ljudi, pa je ubrzo iz Skadra pristiglo oko 7.000 ljudi.

Krajem jula mletački Senat je obaviješten da je mir uglavljen, pa je izdata naredba da se obustave neprijateljstva. No, mletački komandanti na terenu su smatrali pitanjem časti da uspješno okončaju ovu operaciju. „Jer takav poduhvat bi donio slavu vojsci i čitavo hrišćanstvo ga želi i očekuje“, pisali su oni.

Činilo se da će u tome uspjeti, i pored velike hrabrosti branilaca. Ali, oni su dobili podršku odakle se nijesu nadali. Naime, u odbrani Ulcinja učestvovale su čete derviša, među kojima su bili i šejh Sulejman Adžize Baba (nazvan Drugi veliki učitelj, derviškog reda saadi) i Mehmet-paša iz Đakovice. Njima je došlo otkrovenje (kešf) da će naredni dan biti veliko nevrijeme i da će se mletačko brodovlje povući, a da kopnenu vojsku na Suki treba iznenaditi napadom u ranu zoru.

I zaista, silna oluja s punentom se podigla u noći između četvrtka i petka, 4. avgusta. Mletačka flota je teško stradala. Propadoše 14 venecijanskih galijica, 20 tartana, dvije peote i sve malene barke. U ruke branilaca pali su 61 veliki i mali top. Po mletačkim izvorima, branioci su imali 1.300 vojnika ubijenih u borbama. Ukupna šteta koju su u tom ratu mletačkim podanicima nanijeli Ulcinjani procjenjivala se na 100.000 cekina.

Kao odšteta za krv ubijenih, razorene kuće u Kaljaji i u Varoši, te posiječene masline, dogovoreno je da se, kao zalog, zadrže dvoje odabranih Mlečića, a da se ostali upute u njihovu domovinu. Sve ratne operacije okončane su 11. avgusta.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (XI): Gusarska skloništa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

 

TXT: Za borbu protiv Ulcinjana angažovani su tokom ovog rata i hajduci. Tri peraške fuste i više hajdučkih gaeta i feluka sa harambašama su 27. aprila 1686. godine krenule da kontrolišu područje od Boke do Bojane. Imali su zadatak da prikupljaju obavještenja o gusarima i da ih gone i uništavaju. Čete hajduka su bile ukrcavane i kao pojačanja na trgovačkim brodovima. Jedna ulcinjska galeota sa 63 gusara je, nakon nevremena, zarobljena u aprilu 1686. godine kod Dugog otoka. U vatrenom okršaju poginuo je zapovjednik gusarskog broda i još nekoliko gusara, a ostali su se na kraju predali.

Već naredne godine Ulcinjani spremaju osvetu. Napali su Unije i Sušak, a 1688. godine udarili su na neka dalmatinska mjesta i ostrva, i najzad na cijelu istarsku obalu! U Novigradu su opljačkali deset kuća i tri crkve, a u ropstvo odveli 38 mještana, uključujući i gradonačelnika. Godinu kasnije gusarske su lađe na otvorenoj pučini napale veliki broj mletačkih brodova, što znači da je gusarska flota u Ulcinju ne samo obnovljena nego postala jača nego ikad. Mlečani su stoga bili prisiljeni da pošalju kotorskog providura Petra Duoda sa dva ratna broda na ulazu u Jadran.

Pred pad Herceg Novog, 30. septembra 1687. godine, ulcinjski i novski gusari su zajednički napadali brodove, a plijen su dijelili na ravne časti. Ulcinjani su u Novom uvijek mogli naći utočište, a na utvrđenjima tog grada vijorila se ulcinjska zastava.

U vrijeme mletačke opsade Novog (1687. g.) njihove galije su blokirale Ulcinj kako Sulejman-paša ne bi mogao preko tog grada da pošalje pomoć. Novski gusari su svoje djelovanje kasnije nastavili iz Ulcinja, a stotinak izbjeglica je stiglo u Ulcinj.

Gubitkom Herceg-Novog vojno-strateški značaj Ulcinja i Bara za Tursku imperiju postaje još veći. Posebno u vrijeme ratova, Ulcinj je za Osmanlije predstavljao nezamjenljivu silu na Jadranu. Regionalna i centralna vlast stoga preduzimaju niz mjera kojima će ojačati položaj ovih gradova i učiniti efikasnijim njihovu ulogu. Tim prije što Mlečani svim sredstvima nastoje dograbiti ta „gusarska skloništa“.

U 17. vijeku najviše je na glasu bio gusar Ramadan, inače poturčeni Dalmatinac. Ubili su ga Mlečani u avgustu 1673. godine kod Dugog otoka, ali su ga, kako su kasnije pričali ulcinjski gusari, strašno osvetili. Mlečani su izvjestili velikog vezira Ahmeda da je gusario “sa jednom fustom, neobično velikom, izgrađenom u Ulcinju“. Na tom brodu bilo je 100 naoružanih ljudi koji su se satima borili sa galijom mletačkog kapetana Jadrana. Uz Ramadana, poginulo je još 20 gusara, neki su teško ranjeni, kasnije umrli, a ostali su zarobljeni.

Veoma poznati gusari u tom periodu bili su i reis Hasan Čauši i Avdi-aga. Oni su, o svome trošku, opremali fuste i izlazili na more. Avdi-aga je tih godina, na primjer, kod Pontasa zarobio jednu dubrovačku lađu koja je prevozila vino. Dubrovčani su tražili od velikog vezira da se prestane sa razaranjem njihove imovine jer u suprotnom neće sasvim moći da plaćaju harač.

Gusarenjem su se, ali tek sporadično, bavili i Barani. Glavni pravci njihovih akcija bili su Pulja, Kalabrija i mletački gradovi odakle oni, kako svjedoči Čelebija, nikada ne dolaze praznih šaka.

Bilježi se takođe da su mornari sa mletačkih posjeda dolazili da služe na brodovima Ulcinjana i Barana, jer ih je Venecija slabo plaćala.

Mletačka republika je, kada joj se god pružila prilika da bez posljedica udari na Ulcinj ili Bar, ili da ih makar pridobije za zelenim stolom, preduzimala takvu akciju. Pokušala je to i u šestom osmansko-venecijanskom ratu, poznatom kao Kandijski, koji se vodio od 1645. do 1669. godine. Već na početku rata, 1649. godine, Mlečani su neuspješno napali Bar.

Još snažniji napad izvršen je 14 godina kasnije na Ulcinj. Drugog aprila 1663. godine mletačka flota doplovila je u praskozorje ispred Ulcinja i odmah započela iskrcavanje vojske i ratne opreme, što je bilo otežano zbog osjeke. Kada je svanulo, 800 bokeljskih hajduka, Peraštana, Paštrovića i 1.200 plaćenih vojnika su sa dvije strane napali na ulcinjsku varoš (Podgrad), koju su, poslije osmočasovne borbe, osvojili i zapalili. Od požara je nastradalo “300 kuća, nekoliko magazina trgovačke robe, oružja, brodova i jedrenjaka“. Zapaljeno je šest fusta sa 18 klupa. Brodovi su bombardovali tvrđavu, a pokušano je, bez uspjeha, i da se eksplozivom miniraju „vrata od mora“ (južni ulaz u Stari grad). Mlečani su, navodno, bili zadovoljni postignutim, pa su se ubrzo povukli.

U tom ratu Venecija je izgubila Krit, svoje posljednje uporište na Sredozemnom moru. Flota “Krilatog lava” i njihova blagajna je bila znatno osiromašena, baš kao i turska, te je Venecija bila primorana da se nakon dugog, iscrpljujućeg sukoba još više okrene trgovini sa Osmanskom imperijom preko albanskih i dalmatinskih luka. Zato su Mlečići bezuspješno pokušavali da nagovore Portu da im za izgubljeni Krit ustupi svoje stečevine na Jadranu. To im nije uspjelo, a Ulcinjani postaju nezaobilazan faktor na Jadranu.

Duboko potresen stanjem svoje zemlje bailo Morozini je 1680. godine sa bolom pisao: “Kakvo je sada stanje državnih stvari može se bolje opisati suzama nego mastilom, jer uspomena na staru veličinu služi samo mučenju”.

Cijeli taj period je vrijeme prave drame i značajnog opadanja moći i Venecije i Dubrovnika, koji se nikada više neće oporaviti od posljedica katastrofalnog zemljotresa koji je taj grad pogodio 6. aprila 1667. godine. I u Ulcinju je bilo dosta porušenih i oštećenih zgrada, ali ne i ljudskih žrtava.

Nakon turskog poraza pred Bečom, 1683. godine, Mlečani su se ponadali da će se njime okoristiti. Nastojanjem pape Inoćentija XI u Lincu su Austrija, Venecija i Poljska 5. marta 1684. godine formirale „Svetu ligu“. Tako je počeo Prvi morejski rat (sukob za Peloponez, 1684-1699), a, po slovu ugovora između saveznika, Mlečani su mogli da zadrže sve što preotmu od Turaka. Venecija je opremila jako brodovlje pod komandom iskusnog admirala Frančeska Morozinija. Ubrzo je osvojila Santa Mauru, gnijezdo gusara, pa Prevezu, Koronu, Navarin, Modon, Argos, a 1687. godine i dobro utvrđeni Herceg-Novi.

Da se ne bi ponovila slična situacija sultan Sulejman II je iduće godine naredio esnafima u Beratu da odmah priteknu u pomoć primorskim gradovima (Ulcinju, Baru i Lješu) ako to od njih zatraži skadarski sandžakbeg. „U suprotnom, ako se zbog vaše nepažnje ošteti ili ugrozi neki od tih gradova, znajte da ja neću slušati vaša opravdanja i da ćete biti osuđeni za primjer drugima“, poručivao je padišah. U martu 1688. godine on je ponovio da je odbrana tvrđava koje se nalaze u skadarskom sandžaku “jedno od najvažnijih pitanja vjere i države“, kao i da je to izuzetno značajno za njegov lični prestiž kao sultana.

Inače, u vrijeme trajanja Osmanske imperije postojala je dužnost Skadrana da pomažu Ulcinjane i Barane ako su bili ugroženi, a to su radila i malisorska plemena.

Mlečani ne propuštaju nijednu priliku da se dograbe ovih gradova. Kad je početkom 1689. godine Visoka Porta odaslala poslanike u Beč da iznesu uslove za mir, oni su za sebe tražili Ulcinj i Bar.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (XI): Koalicije protiv ulcinjskih gusara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

 

U maju 1747. godine pet naoružanih brodica mletačkih podanika Peraštana su kod Stona napali jedan ulcinjski brod natovaren žitaricama, ubili kapetana reisa Ilijaza i petoricu mornara, te oteli 200 dukata. Ulcinjani su u septembru došli u Dubrovnik i ubili jednog Bokelja sa brodice kapetana Grgura Nikole Hagića iz Lepetana, za kojeg su smatrali da je učestvovao u ubistvu reisa Ilijaza i njegove posade.

Godinu kasnije Peraštani Đorđe Gradiška i Antonije Nanović, naspram Valone, presreli su brod ulcinjskog reisa Ahmeda, koji se bio uputio u Moreju trgovačkim poslom i oteli mu 800 cekina.

Predstavnici peraške opštine morali su se pred kotorskim providurom 1755. godine pismeno obavezati da će izbjegavati svaki sukob sa Ulcinjanima, a da će Ulcinjane kada ulaze u Boku prijateljski dočekivati.

Od toga doba koncesije za trgovinu u albanskom primorju prešle su sa Peraštana na Dobroćane, pa su oni uslijed toga nagomilali veliko bogatstvo.

Mlečani su tražili čak i pismene garancije od Bokelja 1766. godine da Ulcinjane neće napadati, što oni nijesu poštovali. Peraštanima se krajem oktobra te godine javlja da se vrate ako idu prema Ulcinju, jer je tartana Tripkovića iz Dobore potopila jedan ulcinjski brod.

Iz nekoliko mletačkih dokumenata iz 1768. godine evidentno je da Peraštani obećavaju da Ulcinjanima neće nanositi nikakvu štetu, a ni drugim podanicima Osmanske imperije, te da će izbjegavati svaki sukob i svađu sa njima. U protivnom, ako se ne budu držali ovih svojih obaveza, pristaju da odgovaraju lično i sa svojim imanjima.

U gusarskim poduhvatima je indirektno učestvovala i pravoslavna crkva. Tako je u borbi sa Ulcinjanima paštrovski partun Boško Perazić plovio brodom vladike cetinjskog Save. Vrijednost broda bila je 300 zlatnih cekina, a njime se otplatila šteta koju je Perazić pričinio Ulcinjanima.

Ali, saradnja Ulcinjana i Paštrovića nije prekinuta. Paštrovski gusar Krsto Kažanegra je, nakon akcija po Grčkoj, prebjegao u Ulcinj 1760. godine. Zajedno sa svojim jatacima bavio se trgovinom, pa i krijumčarenjem po Jadranu.

Krajem 1764. godine poznati gusar Sinan Komina sa 40 svojih gusara zaplijenio je jednu polaku iz Livorna u Koroni (Moreja) i doveo je u Bar. Kada je paša saznao za to, Sinan se u aprilu naredne godine sklonio u Paštroviće, kod familije Kažanegra (Casa Negra). To svakako bijahu njegovi prijatelji, jer su se i Kažanegre, kao i njihovi plemenici Mitrovići, bavili gusarenjem.

Čim se rat odloži, zamjenjuje ga gusarenje na moru i razbojništvo na kopnu, koji zauzimaju prazan prostor kao što visoka šuma kada se posiječe ostavlja mjesto makiji. Ali, ono je i način borbe protiv drugih trgovačkih rivala, ističe njemački istraživač P.Bartl.

Poslije Kandijskog rata (1669. g.) Venecija odlučno zahtijeva od Visoke Porte da spriječi gusarenje Ulcinjana. U tom periodu oni godišnje preduzimaju dvije do tri akcije: počinju u aprilu, završavaju u oktobru. Na moru u prosjeku borave po mjesec dana.

U Papskoj državi se 1672. godine iskrcalo 200 Ulcinjana, a njihov nastup pratili su požari, pustošenja i odvođenja ljudi. Te godine pljačkali su takođe nadomak Rijeke i Bakra.

,,Svi stanovnici Dalmacije i Albanije čude se da ulcinjski gusari sa tolikom drskošću preziru sultanova naređenja i ne haju za pisma uzvišenog gospodina velikog vezira, koje je Vaša uzvišenost uputila u Ulcinj po agi”, piše 1673. godine bailo Kverini velikom veziru Ahmet-paši.

Godinu kasnije Kverini u pismu istom zvaničniku navodi da se u svim mjestima i pristaništima Osmanske imperije ,,bez najmanjeg obzira, daje utočište svim gusarima bez razlike, suprotno mudrim naređenjima Vaše uzvišenosti“, te predlaže da se sve fuste spale u zimsko vrijeme kada se one vraćaju iz gusarenja.

Nakon tih jadanja, u januaru 1675. godine, sultan Mehmed IV naređuje sandžakbegu u Skadru da spali ulcinjske i barske fuste, a da zarobljeni mletački podanici budu oslobođeni. U stvarnosti, 17. aprila te godine oštećeno je u Valdanosu tek deset ulcinjskih brzoplovki.

Tri mjeseca kasnije opšti providur u Zadru Civran je izdao svjedočanstvo Krilu Zmajeviću koji se, navodno, žilavo borio sa ulcinjskim gusarima i uspio da spali deset njihovih lađa bez ikakva obzira na bijes protivnika i na kugu „u poslu tako spasonosnom za hrišćanstvo“. ,,Treba obuzdati te gusare, taj ’kamen smutnje’, jer se ne drže mira uglavljenog između Turske i Venecije, te navaljuju ne samo na dalmatinsku obalu, već i na Pulju i Papsku oblast“, poručivali su iz Venecije.

U avgustu 1676. godine ponovo je pokušano paljenje fusti, a Ulcinjanima je formalno bilo zabranjeno da grade nove plovne objekte. No, Ulcinjani su bili sastavni dio turske pomorske sile, što se vidi i po tome da je veliki vezir Ahmed paša Koprulu upravo te godine poslao nekoliko fusti iz Ulcinja i Santa Maure na ušće Neretve da čuvaju obalu.

Ulcinjani su tada bili vojnički i finansijski veoma snažni, sa jakim vezama sa Skadrom i drugim susjednim gradovima. Bilo je to vrijeme kada centralna vlast u Carigradu gubi kontrolu nad perifernim oblastima i nije u stanju da skrši lokalnu samovolju. Uostalom, snažan garnizon u Ulcinju bio je potreban i Visokoj Porti, a da je ovaj grad bio važan ekonomski centar u tom periodu pokazuje činjenica da je Francuska imala svoje predstavništvo u Ulcinju.

Bezbjednost plovidbe na Jadranu tada je bila veća nego u Egejskom moru u kome su intenzivno gusarili Grci, Mlečani, Maltežani i Sjevernoafrikanci. Gusarenje se uz redovnu trgovinu, smatralo za izdašno vrelo dohodaka i bogaćenja, pa se posvuda prakticiralo kao kakva norma. Pomorska trgovina donosi izvjestan prosperitet, dok samo privilegovana i krijumčarska može donijeti veliku akumulaciju i blagostanje. Zato se u tom periodu dešava da neki Ulcinjani, privremeno, sa robovima, svojim najsigurnijim kapitalom, prelaze da žive u Prevezu, Santa Mauru (Levkas) ili u Herceg-Novi.

Jedna od najkrvavijih akcija odigrala se 1680. godine kod Katolike. Dvije mletačke galije progonile su četiri ulcinjske fuste i uspjele jednu da potope. U sukobu koji je potom uslijedio, kako su navodili lokalni izvori, ubijeno je oko 120 venecijanskih mornara, a samo pet se spasilo skočivši u more.

Novi mletačko-turski rat, nazvan Morejski (Peloponez), u kojem je Venecija pokušala da cijelu istočnu obalu Jadrana stavi pod svoju kontrolu, dovodi do pojačavanja akcija gusara. Sa dvije novske galeote Ulcinjani su u aprilu 1684. godine harali pred Budvom, a mjesec dana kasnije i u Bokokotorskom zalivu.

O gusarskim akcijama Ulcinjana redovno su obaviještavani francuski kraljevi, a najviše zanimanja za ova dešavanja iskazivao je Luj XIV. Izvještaj francuskog konzula u Veneciji, L Blana, od 28. aprila 1685. godine upućen ministru inostranih poslova te države govori da Ulcinjani ne prestaju vršiti gusarske akcije po Jadranskom moru, iako je u akvatoriju bilo stacionirano mletačko brodovlje sa zadatkom da štiti plovidbene puteve i učesnike u pomorskom saobraćaju. Konstatuje se da se Ulcinjani samovoljno ponašaju prema najvišim organima turske vlasti koje nijesu u mogućnosti da spriječe njihove gusarske aktivnosti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo