Festival Espressivo održan je od 2. do 20. avgusta na Cetinju, a posvećen je svim žanrovima i pravcima klasične – ozbiljne muzike. Festival su zajednički organizovali Muzička akademija sa Cetinja i NVO Muzička omladina Crne Gore, čiji je predsjednik Vladimir Đurišić. Đurišić je studirao kompoziciju na cetinjskoj Muzičkoj akademiji. Piše muziku, poeziju i eseje. Živi u Podgorici. Za zbirku Ništa ubrzo neće eksplodirati, koju je izdao Otvoreni kulturni forum, dobio je nagradu Ratkovićevih večeri poezije 2007. godine. MONITOR: Festival ,,Espressivo” je uspješno realizovan i ove godine. Iako je posvećen klasičnoj – umjetničkoj muzici, koja i nije toliko popularna kod nas, skoro svaki koncert je pratila brojna publika. Zanima me kako ste došli na ideju da na Cetinju i to ljeti napravite ovakav jedan festival koji se pokazao kao veoma ozbiljan?
ĐURIŠIĆ: Ja nemam ništa sa osnovnom idejom o festivalu na Cetinju, priključio sam se tek ove godine, kao koorganizator, u ime naše mlade NVO. Festival je počeo prije četiri godine, kao festival Akademije sa ljetnjim masterklasevima, ali danas je mnogo više od toga, i tu treba nastaviti dalje. Naš ovogodišnji skromni doprinos je širenje repertoarsko, konceptualno ako hoćeš obogaćivanje, produbljivanje sadržaja, veći kontakt sa lokalnom zajednicom, sa građanima, sa samim pojmom grada, kao polisa… Ako nije vezana sa svojim vremenom, makar i infuzijom, muzika ne može disati, čak ni kao muzikološka fikcija. Cetinje nema nikakav kulturni život, nema koncertnu sezonu, nema ni vodu, a zove se kulturnom prijestonicom. Red je da ima dobar festival umjetničke muzike. To je početak.
MONITOR: Jedna od misija festivala je definitno upoznavanje naše publike sa savremenim tokovima umjetničke muzike pa su kao i prethodnih godina nastupili poznati evropski solisti, pedagozi i ansambli. Zanima me kako su svi oni reagovali na našu sredinu i publiku i koliko je ih je teško bilo dovesti na Cetinje?
ĐURIŠIĆ: Neki od njih su naši prijatelji, neki su već bili tu pa im se svidjelo, nekima se toliko svidjelo da sad žele da dolaze svake godine. Tempo rada, u kontrapunktu sa rasterećenim tempom života prijestoničkim, učinili su da se svi naši gosti oduševljeni vraćaju svojim domovima. Ljudi koji predaju na najprestižnijim svjetskim akademijama odsvirali su fenomenalne koncerte, Langgartner, McTier, Bereznitsky, od ozbiljnih recitala do neke vrste sessiona, svirajući u ansamblima, duetima… uglavnom, zajedno. Neki od dragih Cetinjana rekli su mi da ih je atmosfera at its best pomalo podsjećala na Cetinjsko bijenale. To me je dirnulo, ali i zabrinulo: jer kreteni koji se oduvijek za sve ovuda pitaju i bijenale su uspjeli da stopiraju.
MONITOR: Jedan od organizatora Festivala je i NVO Muzička omladina Crne Gore, čiji ste vi predsjednik. Muzička omladina veoma uspješno radi u regionu, pa me zanima od kada ona funkcioniše u Crnoj Gori i kakvo vam je dosadašnje iskustvo, a i planovi?
ĐURIŠIĆ: To je stara NVO na novim osnovama. Postoji u svijetu jaka NVO, svjetska muzička omladina – Jeunesses Musicales International, a mi dođemo kao crnogorska podružnica ove snažne mreže, od septembra punopravna članica. Naša djelatnost je sve što može mladim muzičarima, svih žanrova, pomoći u karijeri, a mladim ljudima napraviti pristup što boljoj muzici. Pristup dobroj muzici, to je ljudsko pravo, a prividna demokratičnost medijskog šarenila zapravo zatvara prostore dobroj muzici, haos i matičarska brzina kojom prelijećemo preko šarenih slika svakodnevno, uskraćuje nam dobru muziku, šireći nam ruke uz cinično dizanje obrva, u fazonu, ima mjesta za sve. E pa to veliko sve postaje jedno veliko ništa, i usred toga paradoksa, koji je ideološki dobrim dijelom, potrebne su nam nove smjernice za pristupe muzici i muzičarima. Potrebne su nove komunikacijske zajednice, da ne ostanemo udavljeni u septičkom prividu lažne medijske polifonije. Tržišni princip ne može ni kapitalizam u životu održati, pa moramo iznaći nove načine da držimo umjetnost živom, naspram alavog marketinškog divljanja. Humanistička civilizacija jest u jednoj vrsti permanentne krize, muzika je njen krhkiji dio.
MONITOR: Ove godine osvježenje u programu je segment posvećen savremenoj i improvizovanoj muzici. Zanimljiv je i projekat ,,Bach in domus”. Kako su reagovali Cetinjani?
ĐURIŠIĆ: Za sad fantastično. Bach in domus to ti je jedna od ideja kako da unesemo muziku u domove ljudi na najbukvalniji način, ka’ kirbi. Sviramo im Bacha u dnevnoj sobi. A jes’ i higijena neka. To je govorio Horovitz, valjda on, da Baha treba slušati iz higijenskih razloga. A tek kad vidiš kako se ovdje sve zaprljalo ogavnom muzikom, može da ti se učini da stvarno nema spasa. Ali ima, uvijek ima, kad sam vidio kako darkeri okrečenih lica u beogradskom Domu omladine gutaju Leibachovu elektronsku verziju Bacha, i to Umjetnost fuge, nešto mi je kliknulo. A programe smo obogatili sa nekoliko premijera novih djela iz Crne Gore i regiona.
MONITOR: Jedan ste od rijetkih crnogorskih umjetnika koji se bavi komponovanjem ozbiljne muzike, koju smo mogli da čujemo u nekoliko predstava, u umjetničkim projektima, a posljednje što ste radili bila je muzika za film Željka Sošića ,,Mali ljubavni bog”.
ĐURIŠIĆ: To sam uradio davno, ima više od godinu, ali nažalost nijesam vidio finalni proizvod. Posljednji javni angažman bila je muzika za video moje drage prijateljice, fenomenalne umjetnice, Natalije Vujošević, kojim se predstavila na Venecijanskom bijenalu. Drago mi je da ponekad radim za druge, ali ne pretjerano.
MONITOR: Moramo se dotaći i poezije. Za zbirku „Ništa ubrzo neće eksplodirati”dobili ste nagradu Ratkovićevih večeri poezije. Iako je vaša poezija na neki način hermetična, odmah je dobila odlične kritike i od čitalaca i od stručne javnosti. Šta je po vama zadatak i odgovornost poezije?
ĐURIŠIĆ: Zadatak i odgovornost poezije jesu da ona izbjegava zadatke i odgovornosti. To jest da prepozna lažne zadatke i odgovore tim implicitnim odgovornostima koje joj nameće zajednica, milje, čak i autosugestija, ili autocenzura. Da je ne interesuje zadovoljavanje ničijeg očekivanja ili ukusa, posebno ne ljudi koji je inače ne čitaju. Poezija je, evo koliko je posvuda ima, i dalje ostala jedan principijelno konzervativni žanr, jedna samozatajna djelatnost, jedan zaludnički hobi, a ipak sa toliko restlova jurodivosti ili nezasluženog tereta, neodbijene počasti koja joj se udjeljuje da joj se ništa drugo ne bi dodijelilo. Čak ni minimalna pažnja. Poezija je umjetnost, njeni zadaci tiču se njene forme, i igre sa njom, tiču se širine njene potencijalne sadržine, proširivanja, a ne sužavanja područja borbe, u umjetničkom smislu. U Crnoj Gori poezija ima poseban status, nekad kao kakav predmoderni, oralni, blebetavi sadizam, ili kao izlizana lirizirana boemija. S koje god strane krenete, nailazite na bolno odsustvo tradicije za koju se možete uhvatiti. Odsustvo erudicije, slobode, komunikacije, loma, hrabrosti. Ako smo i preskočili onaj prvi, banalni, sloj epskog i neznavenog u svojoj kulturi, vreba nas stalno onaj drugi, žilaviji, obmotan u oblande površnog znanja, malograđanštine i tromosti. Ali to odsustvo tradicije ne mora biti tako bolno, jer odgovornost svakog crnogorskog pjesnika bi, recimo, mogla biti, da u stilskom, i mnogom drugom smislu, ne bude crnogorski pjesnik. Ja sebe vidim, recimo, kao američkog pjesnika, i to jednog sasvim određenog dijela američke literarne tradicije, koji piše na crnogorskom jeziku. Mislim da tako rezonuje i ono malo dobrih crnogorskih pisaca koje volim.
Miroslav MINIĆ
DANAS, SJUTRA4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
OKO NAS4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice